
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić je ponovo u kampanji. On već godinu dana najavljuje izbore koji će zemlju izvući iz krize u koju nas je on sam uvukao kroz godine svog vladanja, a koja je kulminirala nakon pada nadstrešnice na železničkoj stanici u Novom Sadu. Ali ovi izbori će zasigurno biti teži od prethodnih, iako se optimistično nadamo da će ovo biti poslednja od četrnaest godina vlasti Srpske napredne stranke.
Njegova duga vladavina nije samo posledica veštog manevrisanja među spoljnopolitičkim činiocima, kontrole nad medijima, manipulisanja partnerskim i suparničkim strankama i pokretima, klijentelističkih veza i nejedinstva opozicije. Njegova želja za moći je tolika da je spreman da za nju učini sve, da pređe svaku granicu, i zakonsku i moralnu, i da pogazi svaki nacionalni i opšti interes.
U tu svrhu oslanja se na mrežu kadrova koje je lično politički afirmisao i postavio na visoke funkcije, a čiji položaj i dalji opstanak zavise od njegove volje, zbog čega su spremni da dosledno sprovode njegove političke naloge, čak i onda kada oni dolaze u sukob sa institucionalnom odgovornošću. Da bi obezbedio izbornu pobedu, Aleksandar Vučić mora da pokrene čitavu mrežu politički zavisnih kadrova i struktura koje kontroliše, pri čemu njihova mobilizacija počiva na sistemu nagrađivanja, kadrovskih privilegija i političkog pritiska, kojim se obezbeđuje da u izbornoj kampanji deluju u skladu sa interesima svog političkog centra.
Takođe, mora da uguši svaki otpor i glas realne opozicije, koji bi mogao da mu našteti, a da ostavi lažnu opoziciju da radi u njegovu korist.
Zbog toga mora da stavi pod kontrolu sve medije na kojima može da se čuje kritički glas protiv njegove vlasti, pa je zato pre koji dan nepoznata portugalska firma i kupila sve takve medije (N1, Nova, Radar) i odmah smenila sve urednike i promenila uređivačku politiku.
Predsednik Srbije je svestan da koncentracija političke moći i pritisak na kritički medijski prostor ne mogu biti održavani neograničeno, jer bi pre ili kasnije proizveli snažniji otpor u Srbiji i ozbiljnije reakcije iz Evropske unije, ali mu za izbornu strategiju nije ni potrebno da takvo stanje traje dugoročno, dovoljno je da pritisak bude najveći upravo u periodu koji prethodi raspisivanju i održavanju izbora, kada se formira izborna atmosfera, definišu teme kampanje i građanima predstavljaju politički akteri kao prihvatljivi ili neprihvatljivi. Drugim rečima, nije mu potrebna trajna apsolutna kontrola medija, već kontrolisan politički prostor u kritičnom periodu od nekoliko nedelja ili meseci, sve dok se izborni proces ne okonča u uslovima koji mu omogućavaju da zadrži vlast.VV
Jedan od najvažnijih temelja vlasti predsednika je i njegov imidž, najbolje oličen u pokliču koji se može čuti na njegovim stranačkim skupovima – „Aco, Srbine!“ Da, i pored svega, dobar deo biračkog tela u Srbiji i dalje smatra da je predsednik srpski nacionalista, da u dubini duše i dalje sanja Veliku Srbiju, da čeka Ruse na Dunavu i trenutak kada će sa sebe zbaciti plašt najboljeg Ursulinog Evropljanina, kada će Srbija reći konačno „Zbogom!“ Evropi i okrenuti se svojim tradicionalnim prijateljima.
Ali je od velikog značaja osvetliti na koji način predsednik, i pored svih ustupaka koje je učinio, posebno kada su u pitanju Kosovo i Metohija, uspeva da ostane „jedini Srbin“. Odgovor je prilično prost, predsednik igra na kartu srpskog nacionalizma.
I to radi često, agresivno, i uvek protiv slabijih. A najlakše srbovanje od svih, jeste srbovanje protiv „nekih tamo“ protivnika srpstva, nikad imenovanih, a najverovatnije potpuno izmišljenih. I sve ovo srbovanje ne bi bilo toliki problem, bez obzira koliko lažno i besmisleno bilo, da ne ugrožava srpske nacionalne interese i da ne razgrađuje najvažnije institucije srpskog naroda.
Tako predsednik svako malo, kada god se nađe u nekoj krizi, izmisli novog neprijatelja srpstva koga će žestoko poraziti. Dižući paniku oko problema koji u stvarnosti ne postoje, kao u slučaju jednomesečne borbe protiv vojvođanskog separatizma, dok istovremeno sistematski ignoriše realne probleme, predsednik želi da monopolizuje poziciju jedinog predstavnika i čuvara celokupnog srpstva.
Ali Srbi kojima se predsednik obraća nisu oni u Republici Srpskoj, Crnoj Gori ili na Kosovu i Metohiji. Predsednik se isključivo obraća svom biračkom telu, u okvirima Republike Srbije, koji o stanju van svoje najbliže okoline znaju jako malo.
Predsednik nema iluzije da će biti moćniji ili ugledniji od mitropolita Joanikija u Crnoj Gori. To njega ne zanima. Njegov celokupni „nacionalni rad“ je omeđen postkumanovskim granicama Srbije i usmeren ka kreiranju laži da za Srbiju i Srbe ne može postojati alternativa Aleksandru Vučiću.
Svoju brigu prema srpstvu je u poslednjih dve godine najbolje pokazao mešajući se u unutrašnji poredak i politiku Srpske Pravoslavne Crkve i instrumentalizujući najvažniju instituciju srpskog naroda zarad obračuna sa nepostojećim neprijateljima i rasta ličnog rejtinga. Nesreća u nesreći je da je ovaj put neimenovane, ali opet jasno optužene neprijatelje srpskog naroda pronašao upravo u redovima SPC. Isti proces se dešava i u SPC. Patrijarh Porfirije i mitropolit bački Irinej su po nalogu i za potrebe predsednika premrežili SPC, postavivši na ključna mesta ljude koje kontrolišu ucenama i korupcijom i spremni su da sprovedu sve njegove zahteve. Jedan od poslednjig pokazatelja ovakvog stanja jeste i priča o osnivanju Univerziteta Svetog Save, što je jasan pokazatelj ispružene ruke SPC svome predsedniku.
Zato šteta koju svojim delovanjem nanosi srpstvu u Crnoj Gori ne predstavlja opasnost po njegovu internu poziciju i rejting. Naprotiv, ukoliko podele koje podstiče unutar MCP zaista rezultiraju nekakvim vidom raskola ili tinjajuće pobune, ako bude otpora pokušaju odvajanja Boke od Mitropolije ili potencijalnoj smeni Mitropolita, to će samo biti dokaz da je predsednik bio u pravu i da je razlog za nepovoljan ishod to što svi Srbi nisu stali uz svoga vođu.
Porazi srpskog naroda van Republike Srbije, potpomognuti ili u potpunosti izazvani delovanjem Republike Srbije, ojačavaju unutrašnju poziciju predsednika Republike Srbije.
Ne treba isključiti zaoštravanje retorike prema Mitropoliji. Sa bezbedne udaljenosti predsednik može sa verom u pobedu da se takmiči u srpstvu sa Mitropolitom, kome pastirska odgovornost i unutrašnje društveno-političke okolnosti ne dozvoljavaju zapaljivu retoriku i srbovanje za kojim će posegnuti predsednik.
Kako je dat signal za početak izborne trke Patrijarh i Mitropolit bački su krenula u gušenje svih glasova koji bi mogli da ugroze pobedu njihovog nalogodavca.
Poslednjih godina sve se jasnije uočava obrazac potiskivanja onih glasova i ličnosti čiji javni autoritet i samostalnost mogu predstavljati prepreku političkim interesima. Na ključne pozicije postepeno su dolazili ljudi čija je politička i institucionalna zavisnost omogućila da se crkvene odluke donose u skladu sa interesima jednog šireg političkog centra, dok su oni koji nisu bili spremni da prihvate takvu vrstu uticaja postepeno izlagani pritiscima, marginalizaciji i disciplinskim merama.
A ovo nije prvi takav slučaj. Kao nekada blaženopočivši mitropolit Amfilohije, i njegov naslednik, mitropolit Joanikije se našao na meti „jedinog Srbina“.
Raspravu o tome ko je veći Srbin ćemo ostaviti Kolegijumu na Informeru. Nas brine to što se vrh Srpske Pravoslavne Crkve stavio u službu ovakve zaštite srpstva, što je na zahtev vlasti smenjen episkop Justin, to što se Eparhija budimljansko-nikšićka kao kakav stranački odbor zahvaljuje predsedniku na tome što je mašući srpskom zastavom napao temelj srpstva u Crnoj Gori – Mitropoliju crnogorsko-primorsku.
Brine nas što ostali episkopi ćute na medijsku kampanju koja je započeta protiv mitropolita Joanikija i koja se godinama na najvulgarniji način vodi protiv episkopa Grigorija.
Radeći u korist izbornih procenata Aleksandra Vučića, patrijarh Porfirije i mitropolit Irinej su pokazali spremnost da slome kičmu najstarijoj i najvažnijoj našoj instituciji – Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. Predsednik Vučić je pokazao da je spreman da to učini gazeći i uništavajući srpsku prosvetu, vređajući Univerzitet, profesore i studente, i kažnjavajući nastavnike u srednjim i osnovnim školama. Korupcijom je inficirao svakoga koga je dotakao, ne mareći za posledice takvog delovanja po srpski narod, samo ako je to doprinosilo produžetku njegove vlasti.
Zbog toga je spreman i da unese razdor u SPC i da posvađa pravoslavne Srbe koji žive u Srbiji, Bosni i Crnoj Gori. Dajući nalog patrijarhu i bačkom mitropolitu da po već oprobanom modelu napadnu nekog arhijereja, predsednik je spreman da otvori novu krizu u eparhijama u BiH ili CG, i da medijski izvlači političku korist za sebe. Njegova bezobzirnost se ogleda u tome što je spreman da žrtvuje sve i svakoga za produžetak svoje vlasti: i KiM, i Gazivode, i SPC, i pravoslavne u CG i BiH, i svoje ministre i svoj narod.
Ako je predsednik Srbije spreman na sve zarad ostanka na vlasti, pa i da srbovanjem podstiče razdore unutar SPC, arhijereji naše Crkve u tome ne bi smeli da učestvuju ni na koji način. Glavni krivac je predsednik jer svojim koruptivnim delovanjem uništava srpsku Crkvu i srpski narod, lomi mu duh i kompromituje sve vrednosti koje taj narod drže na okupu kao jednu celinu.
Spreman je da žrtvuje sve i svakoga za još malo vlasti.
