Foto: Srđan Ilić
U širem, prenesenom značenju, simfonija označava usklađivanje različitih elemenata (ljudi, ideja…) koji zajedno djeluju kao cjelina.
Shodno tome, kada govorimo o simfoniji nečega onda to obično podrazumijeva jednog dirigenta koji stvara tu simfoniju.
Uzevši u obzir tu činjenicu, postavlja se pitanje, da li je moguća simfonija Crkve i države, o kojoj sve češće čujemo hvalospjeve i kako je to pohvalno i poželjno stanje ? Da li Crkva može da zadrži svoju izvornu funkciju i sačuva svoju svrhu ako bude u simfoniji sa državom?
Država obično u toj tzv. simfoniji počinje da koristi Crkvu kao ukras svoje moći i Crkva postaje instrument u rukama vlastodržaca. Umjesto da svjedoči istinu, iz straha da će izgubiti stečeni lagodan život i status, jedan dio Crkve prećutno blagosilja bezakonja i umjesto da bude glas razuma i istine, postaje eho vlasti.
Kada je u pitanju Istina Crkve, tada ne smije da bude kompromisa. Suština kompromisa se po riječima o. Aleksandra Šmemana vidi najjasnije onda kada se potreba za hrišćanstvom i dalje osjeća, ali kada ono prestaje da ometa život. „Suština, svrha Crkve je samo jedna: upravo da „ometa“, tj. da čuva „plamen“ hrišćanstva u svijetu. Međutim, upravo se Crkva pretvorila u taj kompromis u kojem je hrišćanstvo istovremeno potrebno i „ne pretstavlja smetnju“ (Celokupni dnevnik oca Aleksandra Šmemana, , Kalenić, Kragujevac 2021, Tom 3, str. 85).
Boraveći u potpunoj simfoniji sa državom Crkva gubi svoje naznačenje, jer ako ne ometa i ne sputava pogrešne puteve, koja je onda njena svrha?
Gdje kod i kada god je Crkva pristala da bude u simfoniji sa državom neminovno je izgubila svoju suštinu.
Crkva ne postoji da bi bila korisna državi, već da bi bila lađa koja ljude vodi ka Carstvu Nebeskom. Njena suština je da svjedoči Istinu i onda kada mora da ustaje protiv svih.
Kada se proglasi simfonija, gasi se proročki glas Crkve. Jer kako će neko ko dijeli trpezu sa vladarom moći da kritikuje i razobličava njegovu nepravdu? Kako će ruka koja prima poklone duhovnim mačem da siječe grijehe onoga koji te poklone daje?
Tako, malo po malo, dođemo do stanja u kojem se sada nalazi dio naše Crkve. Stanje totalne anestezije, sa tendencijom sve većeg širenja. Istina se zamagljuje, a Jevanđelje prilagođava.
Dodatni problemi te takozvane simfonije ogledaju se u jednom naizgled bezazlenom, ali suštinski veoma opasnom fenomenu: biti „crkven“ postaje popularno. Ono što je nekada pretstavljalo lični podvig, pokajanje, i unutrašnju borbu, sada se sve češće pretvara u spoljašnji znak pripadnosti – u simbol pogodan za javnu upotrebu.
Kada vjera postane dio javnog imidža i političkog marketinga, onda ona gubi svoju suštinu. Tada nastaje najezda političkih promotivnih kampanja koje ne koriste Crkvu kao mjesto ličnog preobražaja, već kao scenografiju. Kamere bilježe svijeće koje se pale, ali iza te slike često ne stoji ni vjera, ni strah Božiji, nego stoji interes.
I tu se rađa nova vrsta licemjerja, mnogo opasnija od prošlih. Jer ovo novo se ponosi sobom.
U takvom ambijentu, Crkva biva svedena na simboličku vrijednost, njeni obredi postaju dio javne predstave, njeni praznici prilika za političke poruke i promocije, a njen jezik sredstvo pridobijanja povjerenja ljudi.
Ali ono što je najopasnije nije samo zloupotreba, već navikavanje na nju. Zato razobličavati ovu pojavu nije sporedna i nebitna stvar, nego od suštinske važnosti. Jer kada vjera postane sredstvo promocije, ona prestaje da bude put spasenja, a kada postane dio kampanje, ona rizikuje da izgubi ono što joj je jedino potrebno – slobodu i Istinu.
I tada simfonija prestaje da bude pitanje odnosa Crkve i države i postaje pitanje opstanka same vjere.
Crkva nije od ovoga svijeta i samim tim ne može biti u potpunom skladu sa nečim što je u potpunosti od ovog svijeta. Jer nam i Gospod govori: „Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio, a kako niste od svijeta nego vas ja izabrah od svijeta, zato vas mrzi svijet“(Jovan 15,19). To ne znači da trebamo u potpunosti ignorisati svijet i život u svijetu, jer se kroz taj život i spasavamo, ali moramo zadržati put kojim su rani hrišćani smjelo hodili. Samim tim i prihvatiti činjenicu da nećemo biti voljeni od ovog svijeta i uprkos tome bez očajanja i odustajanja hoditi putem kojim smo krenuli.
I da završim još jednom izvanrednom mišlju koju je o Aleksandar Šmeman zapisao u svoj dnevnik: „Crkva je za mene uvijek bila iznad svega – ne kao autoritet, već kao nenametljiva, neosporna, nesumnjiva svjetlost u čijim zracima sve živi i sve svijetli. Crkva u svojoj suštini, u toj svjetlosnosti ne treba da sužava, nego da širi, ne da potčinjava, nego da oslobađa. Međutim, to je moguće samo ako se živi njena suština, upravo ono što svijetli, dok za većinu ljudi ona pretstavlja nešto suprotno…Zato je tragedija neizbježna. Crkveni ljudi-kako to da kažem? – ne vole da budu vjerni Crkvi, oni žele da Crkva bude vjerna njima, ono što oni od nje očekuju. I zato svako ko suštinski voli Crkvu obavezno strada od „Crkve“. (Celokupni dnevnik oca Aleksandra Šmemana, Tom 2 , str. 142, Kalenić, Kragujevac 2021)
