Pitanje srpskog jezika kao jezika bogosluženja SPC

Za Crkvu, nastalu u dan Pedesetnice, kada je svako ko je prisustvovao osnivanju Crkve imao mogućnost da riječ Božiju čuje na svom maternjem jeziku, gotovo je nemoguće da se postavi pitanje neprevodivosti božanskog otkrivenja i molitve Bogu na svaki jezik svijeta i svaki narod pod nebom, koje je, sam Duh Sveti pozvao da, sa svim svojim neponovljivim narodnim, pa time i jezičkim osobenostima, postane jedno u vaseljenskoj i sabornoj Crkvi. Međutim, paradoks je da umjesto da prime preobražavajuće dejstvo božanskog Duha, neki članovi Crkve unose u zajednicu ovosvjetsko umovanje i zemaljske interese i vrijednosti, za koje nam je Bogom ljubljeni apostol rekao da ih se klonimo kao idola (1 Jov. 5, 21). Tako, i pored samorazumijevajuće istine Pedesetnice, imamo pojavu da se neki članovi Crkve koji sebe nazivaju tradicionalistima, zalažu za neizmjenjivost jezika bogosluženja i čak traže zabranu prevođenja bogoslužbenih tekstova na govorni srpski jezik i njihovog korišćenja na bogosluženju. Ovo posebno izgleda apsurdno kada se takve inicijative pojave unutar slovenskih crkava, koje počivaju upravo na djelu Svetih Kirila i Metodija, koji su, prilikom pokrštavanja Slovena i njihovog uvođenja u Crkvu Hristovu, Sveto pismo i bogoslužbene tekstove preveli na Slovenima razumljivi jezik, boreći se pri tom sa onima koji su pogrešno učili o bogoustanovljenosti klasičnih jezika u službama Crkve.

Ovaj čudnovati pokret svoj stav argumentuje time da je crkvenoslovenski jezik svešteni jezik, da on nije govorni već uzvišeni jezik bogosluženja, da je melodičniji u svom izgovoru od srpskog, da ga se „demoni kao takvog boje“, da je srpski jezik profani „jezik govedara“ na kome ne mogu da se izraze vrhunci vizantijske poetske riječi i slično.

Iako je već iz prethodno rečenog jasno u kojoj je mjeri ovo idolopoklonstvo pred jezikom i okamenjenost spoljašnje forme bogosluženja sasvim suporotno dahu slobode Duha Svetoga i slobodi kojom nas Hristos oslobodi (Gal. 5, 1), treba se pozabaviti navedenom pojavom, kako ne bi takvi stavovi onih na čijoj glavi još stoji pokrivalo (up. 2 Kor. 3, 14-15) ostali bez adekvatnog odgovora, a posebno da ne bi uticali na proces korišćenja tekstova u prevodu na srpski jezik u bogosluženju naše Crkve.

Važnost razumijevanja onoga što se u crkvi čita ili pjeva podvlači još na početku novozavjetnog otkrivenja apostol Pavle kada govori: „kako će onaj koji zauzima mjesto običnog vjernika reći amin na tvoje blagodarenje, kad ne zna šta govoriš?“ (1 Kor. 14, 16). Kao što vidimo, apostol naglašava da Crkva kao sabranje vjernih može dati svoju potvrdu, svoje „Amin“ onome koji sabranju predstoji samo ako razumije šta govori predstojatelj. Ako ne razumije, potvrda zajednice vjernih ne može biti istinska, pa samim tim ni djelotvorna. Ovo možemo primijeniti na svaki primjer službe na jeziku koji sabranje vjernih ne razumije, a moramo priznati da crkvenoslovenski jezik u sabranju vjernih razumiju samo pojedinci. Kako možemo očekivati da u takvoj situaciji vjerni svojom potvrdom (neophodnom za održavanje svete službe), daju validnost molitvi predstojatelja (ili, pak, onome što se pjeva i čita), ako ne znaju značenje onoga što je pročitano. To se direktno kosi sa apostolovom preporukom, datom Crkvi još u prvom vijeku.

Korišćenje crkvenoslovenskog jezika u bogosluženju stvara jedan uski, „ekspertski“ krug njegovih poznavalaca (sveštenika, čtečeva i pojaca) koji se odvajaju kao neka „posvećena kasta“ od običnog, „beslovesnog“ naroda, koji pasivno učestvuje u bogosluženju i kojima ostaje da sa divljenjem gleda posvećenike drevnog jezika kako na bogosluženju manifestuju svoje znanje, umjesto da i sami u molitvi učestvuju kao laos, narod Božiji i carsko sveštenstvo.

Ono što je najporaznije jeste da i oni koji godinama koriste crkvenoslovenski jezik i koji smatraju da razumiju šta se čita i pjeva, sami ostaju bez odgovora pri pokušaju prevoda složenijih struktura bogoslužbenog teksta kakvi su praznični kanoni i sl.

Poseban problem predstavlja, danas nažalost veoma rasprostranjeno, slabo znanje crkvenoslovenskog jezika među onima koji čitaju i pjevaju u crkvi, pa čak i među sveštenstvom. Tako nije samo problem nerazumijevanje crkvenoslovenskog teksta, već i pogrešno čitanje (što je donekle posledica mehaničkog odnosa prema čitaču i pojcu nepoznatom tekstu), pogrešna akcentuacija, nepravilni padežni oblici, inverzija slova, dodavanje samoglasnika na mjestima na kojima im nije mjesto ili sažimanje susjednih samoglasnika tako da se ne samo gubi padežni oblik nego i samo značenje riječi, zamjena crkvenoslovenske riječi sličnom srpskom koja ima drugačije značenje i tako dalje. Tužno je što bi se ove i slične greške mogle da nabrajaju još dugo. Pri tom, onaj koji čita ili pjeva ne samo da sebe kao molitvenog subjekta lišava istinskog značenja bogoslužbenog teksta, već lišava i sabor vjernih koji bi trebalo da se moli riječima koje onaj koji stoji za pjevnicom ili u oltaru izgovara.

Dakle, veoma česti primjeri nepoznavanja čitanja crkvenoslovenskog jezika (kao elementarne etape poznavanja jednog jezika) još je jedan razlog više za argumentaciju u korist primjene srpskog jezika u bogosluženju.

U prošlim vjekovima, dok je većina vjernika bila nepismena, jedini način upoznavanja sa himnografijom Crkve bilo je čitanje i pjevanje u hramu. Međutim, danas bi neprevaziđeni biseri ranohrišćanskog, vizantijskog i postvizantijskog crkvenog pjesništva, ukoliko bi bio preveden na govorni jezik, bio dostupan svima, ne samo za molitvu kod kuće, već i za nazidavanje u bogoslovlju Pravoslavne crkve, čiji je i najbolji i najljepši izraz upravo pjesništvo Crkve zastupljeno i sabrano u bogoslužbenim tekstovima, koji nisu stvarani samo radi čitanja i pjevanja na zajedničkom bogosluženju, već i za molitvu u domu, o čemu nam svjedoči više primjera iz pravoslavne agiografije.

Argument da je izraz crkvenoslovenskog jezika u bogoslovskom smislu bogatiji (što je diskutabilno pitanje nakon remek djela prevođenja od strane prepodobnog oca Justina Ćelijskog), mogao bi se iskoristi upravo kao kontraargument. Nije li najveći dio crkvene poezije sastavljen na starogrčkom jeziku i nije li to pjesništvo, kao uostalom i svako drugo, bolje koristiti u originalu, onako kako je napisano, ne samo zato što je sâma poezija u izvjesnoj mjeri neprevodiva, a grčki jezik daleko bogatiji i u bogoslovskom ali i u opštem smislu. Da li je ljepota originalnog teksta razlog da naše bogosluženje bude još „drevnije i izvornije“ tako što ćemo služiti, čitati i pjevati na starogrčkom jeziku? Da li ćemo time biti bliži izvornoj jevanđelskoj poruci ili ćemo se, pak, time još više od nje udaljiti? Prosudite sami.

Sada bismo ukratko iznijeli osnovne argumente u korist prevođenja cijelog korpusa bogoslužbenih tekstova na govorni jezik.

Budući da su već ranije mnogi obrazovaniji i bolje upućeni od nas iznijeli argumente u korist upotrebe govornog jezika u bogosluženju, dali smo pregled nekih od tih argumenata:

1. Hristos se potpuno ovaplotio i uzeo na sebe sve ljudsko osim grijeha, osvećujući cijelu ljudsku prirodu, te je stoga i osvetio jezik kojim čovjek govori i misli.

2. Propovijed Isusa Hrista je bila u potpunosti usmena od početka do kraja, što znači da je usmeno Predanje, uvijek izraženo na maternjem jeziku, primarno u Crkvi, a svi tekstovi su sekundarni, izvedeni iz njega.

3. Hristos je osudio književnike i fariseje koji „vezuju bremena teška za nošenje“, a apostol Pavle je osudio one hrišćane koji su zahtijevali od neznabožaca koji žele da pređu u hrišćanstvo da se podvrgnu obrezivanju i ispunjavaju sve ritualne zahtjeve starozavjetnog zakona. A danas, iz nekog razloga, od onih koji žele da pređu u pravoslavlje i uđu u Crkvu zahtijeva se da postanu srednjovekovni Sloveni – moraju obavezno savladati crkvenoslovenski jezik da bi uopšte razumjeli šta se u crkvi čita ili pjeva.

4. Na crkvenoslovenskom jeziku, „jazik“ znači „narod“. Jezik personifikuje ljude koji ga govore, jer adekvatno izražava njihov nacionalni identitet, kulturne tradicije i istorijsku sudbinu. Jezik postaje posrednik između naroda i Boga kada se u njemu otkriva ime Božije. Bog se otkriva na jeziku koji je razumljiv čovjeku; u suprotnom, otkrovenje se neće dogoditi. Riječ Božija je namijenjena svima onima koji žele da je čuju.

5. U vezi sa nerazumijevanjem jezika, Sveti apostol Pavle upravo pokazuje koliko malo duhovne koristi donosi korišćenje nerazumljivog jezika u crkvi, kada kaže: „Koji govori jezik sebe izgrađuje… a ako dođem k vama govoreći jezike, šta ću vam koristiti ako vam ne budem govorio ili u otkrivenju. ili u poznanju, ili u proroštvu, ili u pouci?“ (1 Kor. 14, 4-6)

6. Molitva na govornom jeziku je apostolska tradicija. Apostoli su ovaj obrazac usvojili po ugledu na Hristove molitve koje su bile uznošene na govornom (aramejskom) a ne na bogoslužbenom (starojevrejskom) jeziku. Ovaj apostolski model je usvojila rana Crkva i koristila ga u svim svojim službama.

7. Molitva na govornom jeziku je patristička tradicija. Molitve i liturgijske tekstove prvobitno su sveti oci pisali na grčkom jeziku koji je bio maternji njihovim autorima i uobičajen u njihovo vrijeme.

8. Na dan Pedesetnice, spasonosna propovijed apostola čula se ne samo na različitim jezicima, već i na raznim dijalektima, što znači da se svaki jezik pokazao dostojnim da izrazi Blagu vijest Hristovu.

9. Vavilonska kula je bila povod za razdjeljenje jezika, dok je čudo Pedesetnice dovelo do njihovog ponovnog ujedinjenja, ne kroz njihovo ukidanje i stvaranje posebnih svetih jezika, već kroz osvećenje prirodnih jezika narodâ Duhom i Istinom.

10. Osnova za ovo priznanje jezika pojedinih naroda bio je pravoslavni pogled na silazak Svetog Duha na apostole na dan Pedesetnice. Kao što je Gospod pomiješao jezike tokom izgradnje Vavilonske kule i time kaznio čovječanstvo, tako je i čudo silaska jezika na Pedesetnicu bio znak Božjeg blagoslova i želje da se ostvari iskupljenje svih naroda. Ovo potonje djelo Božije ne samo da zamjenjuje ono prvo, već i osvećuje „manje“ jezike, tako da oni postaju sredstvo blagoslova i proslavljanja Boga.

11. Najvažnije je znati da duhovni život vjernika koji ne razumiju bogosluženje može doživjeti situaciju sličnu jevanđelskoj priči o sijaču, kada su sjeme Riječi „pojele ptice nebeske“ i nije proklijalo i donijelo plod.

12. Korišćenje maternjeg jezika u molitvi i bogosluženju pomaže u prevazilaženju razdvojenosti života između svetog i profanog, to jest, na taj se način sveobuhvatno osvećuje i uzdiže ljudski život, postajući cjelostan i prenoseći osvećenje iz hrama i bogosluženja na svakodnevni život.

13. Jedinstvo vjere, molitve i života Crkve i svakog vjernika nalazi se u prostoru zajedničkog, jedinstvenog jezika. Zbog svoje statičnosti, crkvenoslovenski jezik ne može biti jezik komunikacije, jezik propovijedi, duhovne literature itd., a naša molitva i jeste razgovor, komunikacija s Bogom, kao što je i propovijed komunikacija onoga koji govori i crkvene zajednice pred licem Božijim.

14. Molitva treba da bude proces duboko usađen u ličnost, da bude ne samo jezik usta, nego i jezik srca i uma, to jest, jezik na kojem se može slobodno misliti i govoriti, a takav je govorni jezik, kojim se obavlja sav misaoni proces u našem umu. U istinskoj molitvi, razumijevanje i učešće uma i intelekta su neophodni. (1 Kor. 14, 15: „Moliću se Bogu duhom: a moliću se i umom; hvaliću Boga duhom, a hvaliću i umom.“)

15. Kao što smo rekli, molitva je, prije svega, komunikacija, i ona treba da bude prirodna, kao razgovor sa svojim roditeljem, te je obraćanje Bogu namjerno vještačkim, knjiškim jezikom neprirodno.

16. Prvi primjeri ljudske komunikacije sa Bogom dati su u Knjizi Postanja. Naravno, ova komunikacija se odvijala na maternjim jezicima ljudi, a ne na vještačkim i arhaičnim jezicima, koji su nastali mnogo kasnije od žive molitve, koja prati čovjeka od njegovog stvaranja do danas.

17. Jedinstvo u molitvi je moguće samo kada svi mogu da razumiju i učestvuju u službi, a ne samo nekolicina koji mogu da nauče arhaični jezik, dok su ostali – većina crkvenog sabranja samo puki posmatrači onoga u čemu treba da učestvuju

18. Sveti Kirilo i Metodije su preveli liturgiju na slovenski jezik prvenstveno da bi je Sloveni mogli razumjeti, i zbog toga su izdržali mnoga iskušenja i progone od strane zagovornika tri „sveta jezika“ u Crkvi. Zar treba da se pokazujemo kao sledbenici njihovih progonitelja?

19. Ne postoji nijedna izreka iz učenja svetih otaca o potrebi korišćenja nekog posebnog sveštenog jezika u Crkvi: bilo u molitvi, u Svetom Pismu ili u bogoslužbenim tekstovima.

20. Postojanje posebnih svetih jezika nikada nije bilo karakteristično za hrišćanstvo, već je to karakteristika većine drugih religija, uključujući islam i judaizam. Razlog ovome je što je Jevanđelju strana svaka izvještačenost i formalizam.

21. Drevna hrišćanska Crkva, iako je sebe smatrala naslednikom starozavjetne crkve, lako je prelazila na grčki i druge jezike sa starojevrejskog, iako je on bio osveštan dugom tradicijom Svetog pisma Starog zavjeta, službama u starozavjetnom hramu i ličnom molitvom.

22. Trojezična jeres je odbačena u istoriji Crkve. U hrišćanstvu, prema onome što Crkva u okviru svoje dogmatike uči i propovijeda, nema posebnih, svetih jezika na kojima se jedino može obavljati liturgija i druge službe.

23. Misionari su prilikom započinjanja propovijedi neznabožačkim narodima prvo prevodili bogoslužbene knjige na njihov govorni jezik, kao preduslov za uvođenje u tajne bogopoznanja. Zašto bi naš narod bio u manjoj mogućnosti od naroda kojima je mnogo kasnije riječ Hristova objavljena?

24. Prilikom prevođenja Svetog pisma i bogoslužbenih knjiga na jezike naroda koji su tek prosvećivani istinom Hristovom, ni misionari niti iko drugi nije postavljao pitanje da li je taj jezik svojom strukturom i jezičkim fondom dorastao prevođenju bogoslovskog rečnika pravoslavnog bogosluženja, već su se iznalazili načini da se dogmatski rečnik adekvatno izrazi na tom kao na svim drugim jezicima. Šta onda reći o srpskom jeziku koji je ponikao u kolijevci pravoslavne duhovnosti i koji od svog nastanka nosi pečat hrišćanskog etosa? Zar je on manje adekvatan od domorodačkih jezika?

25. Širom svijeta, pomjesne pravoslavne crkve se mole na svim jezicima narodâ: engleskom, japanskom, francuskom, čuvaškom, tatarskom, njemačkom itd. Ni srpski jezik ne može biti inferiorniji od svih ostalih jezika.

26. Svaki narod ima svoj jezik i trebalo bi da bude u mogućnosti da se moli na svom maternjem jeziku, baš kao što srpski narod treba da ima mogućnost da se moli na svom jeziku, po riječi psalma da Gospoda slave svi narodi, a jezik je važan element samosaznanja naroda.

27. Molitva osvećuje jezik naroda. Prevođenje bogosluženja na govorni jezik i njegova aktivna i kreativna upotreba u crkvenoj molitvi može imati životvorni i osvećujući efekat na kvalitet samog srpskog jezika u komunikaciji među ljudima, u društvu i u kulturi.

28. Naša crkva se u početku molila srpskoslovenskim jezikom, koji je po svojoj strukturi mnogo bliži govornom srpskom jeziku od crkvenoslovenskog jezika koji je sada u upotrebi i taj srpskoslovenski jezik predstavlja osnov na kome je i formiran narodni jezik, a tek sa dolaskom ruskih štampanih knjiga Crkva je prešla na rusku redakciju staroslovenskog jezika. Nijednom nismo registrovali da je neki od „branitelja tradicije“ zatražio da se vratimo srpskoslovenskom jeziku (za nas razumljivijem od ruskoslovenske redakcije), kao izvornijoj tradiciji naše pomjesne crkve, iako bi danas mogle biti s lakoćom štampane knjige na srpskoslovenskom jeziku na osnovu štampanih predložaka koji su sačuvani.

29. Uvođenje crkvenoslovenskog jezika u bogosluženje bilo je posledica nedostatka sopstvenih štamparija, što je, opet, bilo posledica porobljavanja našeg naroda i nestajanja njegove srednjovjekovne države, te se ne može reći da je korišćenje crkvenoslovenskog jezika odraz neke duhovne potrebe, već više nužda da se kako-tako pokrije nedostatak crkvenih knjiga, makar na jeziku koji je više udaljen od govornog jezika nego što je to bio srpskoslovenski jezik.

30. Nepostojanje bogoslužbenih knjiga na srpskom jeziku, posledica je toga što se u vrijeme uvođenja crkvenoslovenskog jezika srpski kao književni jezik još nije bio formirao, ali se on vremenom razvijao i evoluirao: upravo na taj, sada zreo i književno razvijen jezik, moguć je potpuni prevod Svetog pisma i bogoslužbenih tekstova.

31. U savremenim uslovima sekularnog društva nemoguće je u potpunosti naučiti svakog crkvenoslovenskom jeziku, a čim postoji kategorija ljudi u crkvenom sabranju vjernih koji ne mogu da se uključe u molitvu, ne možemo reći da je naša molitva uznesena jednim ustima i jednim srcem, kakva zapravo molitva zajednice mora biti.

32. U svijetu u kome čovjeku ostaje sve manje vremena za zadovoljavanje duhovnih potreba, to dragocjeno vrijeme vjerni treba da provode prvenstveno ne učeći drevne jezike, već proučavajući Sveto pismo i Sveto predanje, i čitajući duhovnu literaturu, što samo po sebi zahtijeva znatno vrijeme i trud.

33. Savremeni čovjek se suočava sa mnogim iskušenjima i teškoćama na putu ka Bogu i Crkvi, i jezik ne bi trebalo da bude dodatna prepreka. Od osobe koja tek ulazi u Crkvu ne bi trebalo odmah zahtijevati da zna crkvenoslovenski jezik da bi učestvovala u službi. Ne samo da će novoobraćenog to dovesti do toga da klone duhom, nego će dragocjeno vrijeme prve blagodati dobijene krštenjem umjesto na duhovno izgrađivanje utrošiti na učenje jezika.

34. Napor da se proučava crkvenoslovenski jezik često se shvata kao duhovni rad i napor da se postigne Carstvo Božije, što je zamjena za istinsku suštinu duhovnog života, iscrpljujući energiju i stvarajući iluziju duhovnog rada koji ne donosi plodove.

35. Za adekvatno i potpuno razumijevanje mnogih crkvenoslovenskih tekstova neophodno je poznavanje ne samo crkvenoslovenskog već i grčkog jezika (pošto neke rečenične obrte ili poređenja koja je crkvenoslovenski jezik bukvalno preveo nije moguće na pravi način razumjeti bez poznavanja originalnog teksta), što je dvostruko „teži teret“ za ogromnu većinu vjernika. Kvalitetan prevod na savremeni jezik rešava ovaj problem.

36. Napor u sagledavanju crkvenih tekstova treba da se sastoji prvenstveno u prodoru u dubinu njihovog značenja, a ne u prevazilaženju osobenosti jezika, koji treba da bude što „transparentniji“ i da ne predstavlja nepotrebnu prepreku za razumijevanje te dubine.

37. Kada se uči crkvenoslovenski, kao i kada se uče drugi jezici, prvenstveno se angažuje mozak, a ne duh. Da biste naučili riječi, deklinacije i konjugacije i prestali da se gubite u sintaksi, potrebno vam je pamćenje i sposobnost da izgradite logičke i asocijativne veze. Duhovno djelanje je povezano sa nečim sasvim drugim – sa sjedinjenjem uma i srca sa Bogom.

38. Svu duhovnu i teološku literaturu, uključujući tekstove svetih otaca, vjerni prvenstveno čitaju na govornom jeziku, što dodatno pokazuje adekvatnost srpskog jezika za prevod, uključujući tu i bogoslužbene tekstove.

39. Stalno konsultovanje rečnika, udžbenika i paralelnih prevoda tokom molitve i bogosluženja je nepotrebno i teško. Prikladnije je i prirodnije odmah koristiti svoj maternji, razumljivi jezik.

40. Liturgija i druga bogosluženja na srpskom jeziku su sredstvo katiheze za vjernike, što je posebno važno s obzirom na nedostatak katiheze u iskustvu većine članova zajednice. Nije uzalud Sveti Jovan Kronštatski govorio da je bogoslovlje naučio iz bogoslužbenih knjiga. On je imao priliku da iz njih uči zbog svog bogoslovskog obrazovanja i porodičnog porijekla, a prevođenjem bogoslužbenih knjiga na srpski jezik, ova će se prilika pružiti svakom vjerniku.

41. Imajući u vidu da većina ne razumije ono što se pjeva ili čita, crkvenoslovenski jezik često izaziva samo estetska, emocionalna i duševna iskustva, koja ljudi miješaju sa duhovnošću. Međutim, duhovno i duševno ni u kom slučaju nisu isto, a razni vidovi emocionalne egzaltacije mogu odvesti ka prevarnom duhovnom stanju koje se na jeziku podvižničke literature naziva prelest.

42. Vjerovanje da razumijevanje i smislenost onoga što se čita ili pjeva nisu prioritet u Crkvi pojačava se upornom upotrebom crkvenoslovenskog jezika, očigledno neshvatljivog većini ljudi. Pojmovi Istine i Logosa su fundamentalni za hrišćanstvo, direktno povezani sa pojmovima razuma i smisla. Isus Hristos je Istina, koji je Sobom unio punoću smisla u život svijeta, otvarajući svim ljudima put ka njegovom spasonosnom postizanju i razumijevanju. Stoga, nepažnja prema smislu i njegovo umanjivanje u životu i molitvi značajno iskrivljuje i crkveni i lični hrišćanski život.

43. Srpski jezik je sredstvo za aktuelizaciju crkvenog predanja u njegovoj cjelini, to jest, sposobnost da se razumiju njegove riječi i pojmovi, da se otkrije njihovo izvorno značenje kroz prevod na maternji jezik i pronalaženje riječi koje će ga na tom jeziku izraziti.

44. Nikome ne smeta činjenica da se propovijed uvijek izgovara na srpskom, iako je i ona dio službe i svetotajinski čin. Čak i najjarosniji zastupnici crkvenoslovenskog jezika svoje propovijedi proiznose na srpskom jeziku.

45. Upotreba srpskog jezika u molitvi će poboljšati kvalitet propovijedi u Crkvi u kontekstu trenutne krize odnosa prema dogmatskom bogoslovlju, gdje propovijed često nije shvaćena kao sveti čin, gubi vezu sa molitvom i stoga ne oduhovljuje, ne inspiriše i ne izgrađuje vjernike kako bi trebalo.

46. Široko rasprostranjena i hotimična upotreba crkvenoslovenskog jezika doprinosi reputaciji Crkve kao svojevrsnog „etnografskog muzeja“, koji čuva određene tradicije zbog njih samih, a ne zbog istine i spasenja, iako Crkva treba da svjedoči žuborenje živoga života.

47. Zbog crkvenoslovenskog jezika i njegovog nerazumijevanja od strane ljudi u Crkvi, cvetaju razne vrste sujeverja, magije i drugih izvitoperenja u shvatanju pravoslavne hrišćanske vjere, molitve i života. Ovome posebno doprinose stavovi da nije bitno da li onaj ko izgovara molitvu razumije njeno značenje, jer „demoni razumiju i drhte“. Ovim se uvodi princip da neke riječi same po sebi imaju silu, bez našeg razumnog i živog učešća, što predstavlja magijski odnos, koji su, prilikom raznih zaklinjanja i mantranja, koristili svakovrsni paganski kultovi, a što je u potpunosti strano hrišćanskom etosu.

48. Crkva uvijek treba učiniti sadržaj svoje vjere, molitve i života što otvorenijim, a ne da ga hotimično prikriva arhaičnim jezikom.

49. Bilo koji jezik nije svetinja za sebe, već predstavlja samo oruđe kojim se ostvaruje komunikacija i sredstvo da se dva subjekta razumiju. Bog se u svojim javljanjima stoga obraća svakome čovjeku na njegovom jeziku. Nije zabilježen nijedan slučaj Božijeg javljanja, da se pri tom Bog obratio čovjeku na nekom stranom, nerazumljivom jeziku.

50. Srpski jezik već sadrži sve najbolje osobine crkvenoslovenskog, to jest, on je naslednik slovenskog korijena, već dovoljno razvijen da se na njemu mogu izraziti sve bogoslovske istine Crkve, što su dokazali veliki srpski svetitelji i bogoslovi dvadesetog vijeka, koji su najsloženije dogmatske istine vjere uspijevali da izraze na govornom jeziku.

51. Prevod liturgijskih službi na srpski jezik vrši se u okviru viših registara književnog jezika, a ne u nižim jezičkim registrima (kolokvijalnim ili drugim). Ovim se pobija neosnovana teza kao da je tobož srpski jezik zbog svoje kolokvijalne upotrebe “nedostojan“ da se na njemu izrazi molitva Crkve.

52. Jezik na koji se mogu prevesti najsloženija djela starogrčkog jezika, kakvi su na primjer Homerovi spjevovi, sposoban je da izrazi i bogoslovlje, koje su formulisali sveti oci obrazovani na antičkoj književnosti.

53. Savremeni književni jezik je višeslojan i sposoban je da tačnije prenese stil, žanr i druge karakteristike originalnih tekstova Svetog pisma i bogoslužbenih tekstova, dok crkvenoslovenski jezik ne uspijeva da se nosi sa ovim zadacima, svodeći sve na opšti „uzvišeni“, „svečani“ stil.

54. Prevod bogosluženja je svjedočanstvo o vitalnosti naše crkve i dokaz da ona nije samo stvar prošlosti, već je danas potpuno duhovno živa.

55. Pošto Crkva ne odbacuje prevod Svetog pisma na srpski jezik, to je znak da se i liturgija sa ostalim bogosluženjima se može obavljati i na srpskom, jer je i ona, na kraju krajeva, sačinjena i utemeljena na Svetom pismu i njegovom jeziku.

56. Upravo je dostupnost srpskog prevoda Svetog pisma, a posebno Novog zavjeta inspirisala i ojačala mnoge vjernike u 19. i 20. vijeku, kako kulturno tako i crkveno, posebno među pripadnicima bogomoljačkog pokreta, te i u tom smislu prevod pravoslavnih liturgijskih službi može imati još blagotvorniji uticaj.

57. Već uobičajeno korišćenje u praksi naše crkve prevoda liturgije, Svetog pisma i Trebnika, govori o tome da se sasvim lijepo na srpskom jeziku može izraziti kompletan korpus bogoslužbenih tekstova.

58. Upotreba molitvenika na srpskom jeziku je toliko rasprostranjena, da se čak i najveći zagovornici upotrebe crkvenoslovenskog jezika svakodnevno služe njima, što samo po sebi govori o unutrašnjoj potrebi sviju da molitvu Bogu izraze na onom jeziku na kojem formulišemo i našu misao.

59. Crkvenoslovenski jezik ima drugačiju gramatičku strukturu, drugačiju fonetiku, različita slova i brojeve, i drugačiji rečnik u odnosu na srpski govorni jezik. Imenice, glagoli i zamjenice imaju različite oblike: različita vremena, rod, broj i padež. Slovenski jezik je povezan sa grčkim po svom porijeklu, gramatičkim oblicima, fonetici i rečniku. To se ne može reći za srpski jezik. Njegovo formiranje je povezano sa složenim uticajem različitih jezičkih faktora. Slovenski je dakle drugačiji jezik, za čije razumijevanje se taj jezik mora se učiti, kao što se uči bilo koji strani jezik.

60. Crkvenoslovenski liturgijski tekstovi su, u većini slučajeva, samo prevod, koji sam po sebi ne može biti bolji od bilo kog drugog prevoda.

61. Crkvenoslovenski prevodi su često zastareli i netačni u odnosu na grčki originalni tekst. Stoga bi direktni prevod sa grčkog na srpski, uzimajući u obzir sav napredak u filološkim naukama, bio pogodniji.

62. Crkvenoslovenski prevodi su kalkovi, doslovni prevodi riječ po riječ sa grčkog, a ne po smislu samog teksta, što u velikoj mjeri zamagljuje značenje originalnog teksta.

63. Nekada su crkvenoslovenski tekstovi „prevodi na kvadrat“ (sa aramejskog na grčki, sa grčkog na slovenski), još dalji od originala, te time ne predstavljaju nikakvu izuzetnost, već samo jedan od prevoda.

64. Crkvenoslovenski jezik nikada nije bio jedinstven, unificiran jezik, već je imao nekoliko verzija i redakcija u zavisnosti od konkretnog vremena i mjesta njegove upotrebe, što govori o tradicionalnoj fleksibilnosti i raznolikosti liturgijskih jezika, te se u starini, na koji tradicionalisti toliko polažu, jezik bogosluženja razlikovao i u slovenskim pomjesnim crkvama, zavisno od redakcije koja je korištena.

65. Kada se raspravlja o mogućnostima prilagođavanja liturgijskog jezika, oni koji ističu ekskluzivnost crkvenoslovenskog jezika zaboravljaju da pojasne koju konkretnu verziju crkvenoslovenskog jezika brane, s obzirom na to da je crkvenoslovenski jezik kroz vrijeme pretrpio više faza u kojima je bogoslužbeni tekst pretrpio u nekim slučajevima krupnije promjene.

66. Verzija crkvenoslovenskog jezika koja se trenutno koristi u bogoslužbenim knjigama nije neka drevna forma jezika svetih koju treba po svaku cijenu zadržati, već je formirana u Ruskoj crkvi u 17. vijeku (kao rezultat reformi patrijarha Nikona) tako da je ova varijanta slovenskog jezika relativno nova. Ona se značajno razlikuje od jezika prvih prevoda – staroslovenskog – kao i od jezika iz vremena Srednjeg vijeka.

67. Crkvenoslovenski jezik umanjuje neposrednost crkvene molitve. Većina ljudi, ako žele da razumiju liturgiju i druge službe, ipak ih mentalno, u svom umu prevode sa crkvenoslovenskog na srpski, što uveliko komplikuje molitvu i razumijevanje, posebno s obzirom na složenost samog sadržaja.

68. Crkvenoslovenski jezik doprinosi formalizaciji bogosluženja i afirmaciji stava da se bogosluženje odvija samo između sveštenstva i Boga, koje ostali posmatraju i mole se samo svojom ličnom, a ne molitvom Crkve. Time se stvara podvajanje u sabranju vjernih, koje treba diše istim duhom i Gospoda hvali jednim ustima i jednim srcem.

69. „Poetski kvalitet“ je važna, ali ne i primarna komponenta liturgijskih tekstova: U srpskom prevodu najvažnije je prenijeti molitveni duh i značenje originala, što se često gubi u crkvenoslovenskim tekstovima.

70. Crkvenoslovenski jezik podstiče iskušenje „estetizma“: doživljavanje molitava kao vrste muzike koja postavlja „raspoloženje“ i „stvara atmosferu“, ali ne obavezuje ni na šta i ne znači suštinski mnogo, služeći samo kao spoljašnja pozadina za čisto individualne molitve i razmišljanja. Ljudi se zaljube u melodičnost određene forme, koja, po njima, lijepo zvuči, iako ne znaju njeno značenje, pa se često iznenade kada taj isti tekst čuju u prevodu na srpski.

71. Postoji mit da je „crkvenoslovenski jezik poseban, sveti jezik, koji ne sadrži nepristojne riječi.“ Ali ova fraza otkriva duboko nerazumijevanje: nepristojni jezik je odsutan prvenstveno iz tekstova iz kojih je crkvenoslovenski preveden. A pošto crkvenoslovenski ne postoji van ovih prevedenih tekstova, budući da je mrtav jezik, razumljivo je da ne sadrži nepristojne riječi. Tekstovi i njihova značenja su sveti, a ne jezik. Do teksta je, ne do jezika. Kada su Sveti Kirilo i Metodije savladali dijalekat starobugarskog jezika, kojim su govorila neka južnoslovenska plemena i koji je legao u osnovu staroslovesnkog jezika, taj jezik je bio grub i jednostavan i prirodno je sadržao nepristojne riječi, jer je to bio varvarski jezik. Protivnici svetitelja su bili užasnuti što oni prevode crkvene tekstove na ovaj „loš“ i „nizak“ jezik, koji nije imao ni pisani oblik. Ali uprkos svim lukavstvima svojih protivnika, slovenski prosvetitelji su ipak stvarali prevode na ovaj jednostavan, varvarski jezik, prilagođavajući ga duhu i strukturi grčkog.

72. Slično rečenome, prevodi bogoslužbenih tekstova na srpski jezik će taj jezik bogosluženja takođe učiniti oslobođenim od nepristojnog rečnika, jer ga nema u samim prevedenim tekstovima. Svetost, značenje i poetika su sam sadržaj teksta; jezik je samo sredstvo prenošenja. Srpski jezik je podjednako prilagodljiv prenošenju svetosti, značenja i poetici crkvenih tekstova kao i slovenski, odnosno kao i svaki drugi jezik.

73. Jezik se prlja vulgarnošću i nepristojnošću, ali se upravo stoga svaki jezik mora sveštati molitvom i liturgijom. U suprotnom, neće biti očišćen, jer se jezici se osvećuju molitvom.

74. Na starogrčkom i staroslovenskom jeziku, pored svetootačkih spisa, nastajali su i jeretički spisi, pa nikad niko zbog toga jezik nije nazivao „niskim“, „nesvetim“ ili „nedostojnim“ da se koristi u bogosluženju, jer ne osvećuje jezik tekst, nego sam sadržaj osvećuje jezik.

75. Površno znanje crkvenoslovenskog jezika (koje ima većina onih koji su samo naučili da pročitaju određeni tekst) može zavesti u varljivu iluziju njegovog potpunog razumijevanja i stvara se lažni osjećaj da je to dovoljno i da je „sve jasno“, iako se suštinski sam tekst ne razumije.

76. Nedostatak razumijevanja crkvenoslovenskog jezika od strane čtečeva i pojaca doprinosi nepažljivom, brzopletom i nejasnom čitanju i pjevanju, što dodatno otežava razumijevanje onima koji žele da shvate značenje onoga što se čita i pjeva.

77. Teškoća u razumijevanju crkvenoslovenskog jezika ne leži samo u prisustvu nepoznatih riječi, već i u samoj njegovoj strukturi, koja je prepisana iz grčkog i koja po svojoj složenosti i takozvanom „pletenju riječi“ (koje se pojavljuju na mjestu sasvim neprirodnom za sintaksu savremenog jezika) doprinosi njegovoj nerazumljivosti.

78. Po riječima Pavla Majendorfa, argumenti protivnika prevođenja bogoslužbenih knjiga najčešće proizilaze iz jednostavne želje da se ne čuje ili ne razumije jevanđelsko učenje — jer ako ga razumijete, morate živjeti po njemu, a mnogo je lakše ne razumjeti i time opravdati svoj grešni život.

79. Kako kaže mitropolit Antonije (Blum), jezik nisu samo riječi. „To su takođe slike, predstave i iskustva povezana sa riječima, koja mogu biti veoma živopisna u jednoj epohi, a skoro izumrla u drugoj. Postoje riječi koje pripadaju određenom vremenu, ali zatim blijede i izumiru; postoje riječi koje se rađaju i postaju krilatice jedne generacije, da bi već u sledećoj izblijedjele i otišle u zaborav. Ovo je veoma bitan problem, jer ljudi često razumiju riječi, ali njihovo značenje, iskustvo koje su u njih unijeli oni koji su ih prvobitno napisali, izmiče im, a molitve blijede.“

80. Argument da je crkvenoslovenski jezik „izvorniji“ i da su tekstovi „neprevodivi na srpski“, značio bi da je za spasenje neophodno da se koriste isključivo izvorni tekstovi, te bi za čitanje Novog zavjeta morali učiti starogrčki jezik, a za čitanje Starog – starojevrejski jezik, na kome su ove biblijske knjige pisane.

81. Crkvena molitva na maternjem jeziku može naučiti ljude da se istinski mole, a ne samo da „čitaju“ ovo ili ono molitveno pravilo.

82. Prema apostolu, „slovo ubija, a duh oživljava“ (2. Kor. 3:6) – ne smijemo se držati spoljašnje forme na štetu duha i smisla.

83. Važno je moliti se ne jednostavno onim istim riječima po formi kao proslavljeni svetitelji iz prošlosti, već se udubljivati u duh i značenje njihovih molitava i u njihov unutrašnji smisao, što je moguće kroz upotrebu maternjeg jezika, koji je najbliži umu i srcu i osvećen blagodaću Svetog Duha. Time ćemo istinski sledovati pomenutim svetiteljima.

84. Naš narod danas nije ništa manje potrebit za propovijedanjem Jevanđelja i obrazovanjem nego što je bio prije 1000 godina, posebno nakon perioda bezbožništva. To zahtijeva nastavak rada Svetih Kirila i Metodija u prevođenju liturgijskih službi, a u kontekstu hrišćanskog prosvetiteljstva.

85. Prevođenje bogoslužbenih knjiga na srpski jezik i jeste upravo nastavak rada Svetih Kirila i Metodija, koji su suštinski stvorili sistem pismenosti za nepisani dijalekat kojim su govorili Sloveni u Solunu. I upravo se prevodioci bogosluženja na govorni jezik sada optužuju za trivijalizaciju bogosluženja prevođenjem na kolokvijalni jezik, na isti način kako su optuživani slovenski prosvetitelji u 9. vijeku. To prestavlja svojevrsni paradoks – poštovanje njihovog spomena uz rušenje onoga na čemu su oni radili.

86. Upotreba govornog jezika u liturgijskim službama podstaći će razvoj i produbljivanje žive teologije, teološkog obrazovanja i prosvete, koji se ne mogu njegovati osim kroz molitvu i liturgiju.

87. Upotreba govornog jezika u liturgijskim službama može poboljšati kvalitet komunikacije među hrišćanima, jer jezik komunikacije može biti usmjeren ka jeziku molitve.

88. Kvalitetno stvaranje novih molitava i himni moguće je samo na jeziku na kojem je moguće misliti i govoriti, uključujući tu i srpski jezik. Za kontinuitet i mogućnost takve kreativnosti, bogosluženje na srpskom jeziku je neophodno. Nove molitve na crkvenoslovenskom mogu se konstruisati samo od starih, već postojećih sintagmi i obrta riječi, što im onemogućava da odražavaju stvarnost trenutka u kome živimo.

89. Maternji jezik može stvoriti zajednički jezički prostor razumijevanja za one koji ga govore, dok crkvenoslovenski jezik svako može razumjeti na svoj način i subjektivno, kao jezik kojim niko ne misli niti govori, te ne postoji prećutni i jasan konsenzus oko značenja svih pojmova i sintagmi, kakav važi za žive jezike.

90. Srpski jezik je već prisutan u liturgijskim službama skoro svuda, i to nikome ne smeta. Veliki svetitelji i prosvetitelji naše crkve, Sveti Vladika Nikolaj i Prepodobni Justin Ćelijski, dali su nemjerljiv doprinos prevođenju Svetog pisma i bogoslužbenih tekstova na srpski jezik, dajući ne samo primjer jezički kvalitetnog i teološki uzoritog prevoda, nego i svjedočeći u kojoj mjeri je moguće na srpskom jeziku adekvatno izraziti sve finese izvornog grčkog ili slovenskog teksta današnjim riječima.

91. To što postoje neki amaterski prevodi koji nisu na adekvatan način izrazili osnovni bogoslužbeni tekst, ne može biti argument protiv uvođenja srpskog jezika u bogosluženje, jer treba da se ravnamo prema najboljima, a njih svakako imamo u licu najmarkantnijih savremenih svetačkih figura naše crkve, koje smo već pomenuli.

92. Gotovo sve Hristove riječi su nam došle u grčkom prevodu. Crkva nije čak ni smatrala da je potrebno da sačuva njihov izvorni oblik, već se ponajviše starala da do vjernih donese njihovo značenje, u svemu pretpostavljajući formu suštini.

93. Jezik Jevanđelja je „κοινή“, tj. „obični“ grčki, najrazumljiviji i najrasprostranjeniji u vrijeme njihovog pisanja, a ne starojevrejski, starogrčki ili bilo koji drugi poseban jezik.

94. Bogosluženje na srpskom jeziku ne može podrazumijevati potpunu i prinudnu zamjenu crkvenoslovenskog jezika, već treba da služi prirodnoj, živoj raznolikosti.

95. Ne treba se plašiti toga što će jedan dio bogosluženja na srpskom jeziku biti novina, jer je sam crkvenoslovenski jezik nekada bio inovacija. U Crkvi se ne treba plašiti ničega „novog“ što ranije nije postojalo, posebno ako se tiče samo spoljašnje forme. Predanje se ne može poistovjetiti sa navikom na određenu formu, već je predanje živo iskustvo živoga Boga.

96. Prisustvo brojnih homonima sa srpskim jezikom u crkvenoslovenskom jeziku u velikoj mjeri komplikuje i iskrivljuje razumijevanje liturgije za ljude koji ne znaju crkvenoslovenski jezik. Postoji dosta takvih riječi, koje na srpskom i crkvenoslovenskom jeziku zvuče identično, ali znače potpuno različite, ponekad i suprotne stvari.

97. Sekularizacija i profanacija zapravo nisu povezane sa pokušajem razumijevanja i izražavanja trajnih značenja na savremenom jeziku, već upravo sa zanemarivanjem tih značenja, njihovim povlačenjem iz života i crkvene svijesti. Stoga, upravo crkvenoslovenski jezik u liturgiji doprinosi sekularizaciji, dok govorni jezik može pomoći da se počne sa njenim prevazilaženjem.

98. Crkva ne postoji da bi čuvala kulturne artefakte prošlosti bilo kog naroda; stoga, očuvanje i proučavanje crkvenoslovenskog jezika ne može biti prioritet Crkve, jer crkva nije muzej niti prvenstveno kulturna ili nacionalna institucija, već prije svega pulsiranje vječnog života i put u zajednicu s Bogom, na kom putu je razumna molitva najbolji saputnik. Za Crkvu je najvažnije propovijedanje Jevanđelja, njegova primjena u životu, produbljivanje poznavanja Boga i svjedočenje o Bogu i Hristu.

99. Zbog nepristupačnosti potpunog razumijevanja bogosluženja, ljudi često zadovoljavaju svoje interesovanje za Crkvu i pravoslavlje u odvajanju od bogosluženja i Svetog Pisma, i umjesto svetootačke crkvene poezije sadržane u bogoslužbenim knjigama, koriste razne vrste popularne literature i druge izvore, često sumnjivog kvaliteta.

100. Nerazumljivost jezika bogosluženja jedan je od razloga zašto ljudi napuštaju pravoslavlje radi drugih vjera, denominacija i religija, ili potpuno gube vjeru.

101. Nerazumljiv, teško svarljiv jezik molitve ometa koncentraciju i fokus tokom bogosluženja, kao rezultat toga, misli onih koji se mole često lutaju, a duh drijema.

102. Slobodan i kreativan pristup liturgijskim tekstovima je normalna praksa, vjekovna crkvena tradicija. Tako su često crkveni pjesnici unosili svoje nove himne u bogosluženje ili pak ispravljali, proširivali ili skraćivali već postojeće tekstove, prilagođavajući ih tako boljoj upotrebi u bogosluženju i pokazujući nama dobar primjer kreativnosti i slobode kada je tekst molitve u pitanju. Tim prije ovo važi za prevođenje teksta, koji nije okamenjeni spomenik prošlosti, nego naše sredstvo spasenja.

103. Kvalitetan prevod ne zahtijeva precizno prenošenje određenih riječi (kako to najčešće čini crkvenoslovenski tekst), već precizno prenošenje značenja (semantički prevod). Stoga se zabrinutost zbog netačnosti u prevodu ublažava mogućnošću otkrivanja izvornog značenja tekstova.

104. Bogosluženje je na govornom jeziku djelotvornije, jer može jasno i nedvosmisleno, u konkretnoj životnoj stvarnosti, ovdje i sada, da poziva i inspiriše na konkretno djelanje, unutrašnje i/ili spoljašnje.

105. Čak i uz adekvatno razumijevanje glavnih liturgijskih tekstova i himni na crkvenoslovenskom jeziku, mnogo toga ostaje nedostupno razumijevanju i stoga praktično isključeno iz crkvene svijesti (to se prije svega odnosi na tekstove Oktoiha, Mineja, Trioda itd.).

106. Nije neki sveti jezik taj koji osvećuje čovjeka, već čovjek, uz pomoć Svetog Duha, osvećuje bilo koji jezik, čineći ga svetim u molitvi, jer jezik postoji za čovjeka, a ne čovjek radi jezika (kao što je „subota čovjeka radi, a ne čovjek subote radi“).

Navedimo i par ocjena svetih Božijih ljudi kada je u pitanju crkvenoslovenski prevod bogoslužbenih tekstova:

Sveti Teofan Zatvornik je bio uvjeren da su „prevodi štampanih crkvenih službi već zastarjeli; sadrže mnogo toga što je nejasno i suvišno“, te da je „potreba za obnovom počela da se osjeća“.

Sveti Nikolaj Japanski, koga je potreba da prevodi liturgijske tekstove na japanski jezik primorala da se bolje upozna sa našim crkvenoslovenskim prevodima, više puta se nalazio u ćorsokaku: „Šteta što ne ispravljaju slovenski tekst Božanske službe! Slovenski tekst je na nekim mjestima jednostavno zbrka riječi koje ne možete povezati, koliko god se trudili. Htio sam da odustanem dok ne pronađem grčki original; međutim, uz razna dodavanja i izostavljanja u tekstu, uspio sam!“

Na primjedbe kako bi izmjena jezika bogosluženja mogla da povuče za sobom stvaranje raskola, možemo odgovoriti riječima Svetog Jovana Kronštatskog, povodom prevoda Svetog pisma: „Da li treba da se uzdržimo od neophodnih, korisnih reformi u Crkvi zbog raskolnika? Moramo ih sprovesti: u suprotnom će nam se demoni smijati. Hoćemo li dozvoliti da nas njihova zloba savlada? Da ne bude toga! Dakle, Sveto pismo mora biti prevedeno na ruski. Koliko je miliona ljudi lišeno njegovih bogatstava zato što je na nerazumljivom slovenskom jeziku!“

* * *

Iz ovog sažetog pregleda argumenata u korist bogosluženja na govornom jeziku, jasno je svakom dobronamjerniku da je sasvim prirodno na živom jeziku prinositi slovesnu službu živome Bogu. Stoga smatramo da bi blagosloveni rad Komisije Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve koja se bavi prevođenjem Svetog pisma i bogoslužbenih tekstova na srpski jezik trebalo da donese prvenstveno duhovne plodove i da obezbijedi kvalitetne prevode bogoslužbenih tekstova, kao najbolji dokaz da je srpski jezik dorastao da se na njemu izrazi cijela teologija i himnografija Crkve.

Solidarnost će spasti svet. Zato podržite rad Fondacije Teologija.net.