Autografi

Pedeset

Gistav Kurbe, Obala u Palavasu, 1854.

Među brojevima za mene posebno mesto zauzima broj pedeset. Taj broj se u Jevanđelju pojavljuje u jednoj od najnežnijih Hristovih priča o dugu, oproštaju i ljubavi, a koji će se, u punini hrišćanske simbolike, vratiti kao broj Pedesetnice, kao broj dana između Vaskrsenja i silaska Svetoga Duha. Između ta dva njegova lica, između pedeset kao duga koji je oprošten i pedeset kao dana koji vode ka Duhu, otvara se jedna neobična i duboka životna istina.

U sedmoj glavi Lukinog jevanđelja Hristos govori o dvojici dužnika. Jedan je dugovao pet stotina dinara, drugi pedeset, i nijedan nije imao čime da vrati dug, pa im gospodar obojici oprašta. Zatim dolazi pitanje koje je mnogo važnije od samog iznosa duga: “Koji će ga od njih dvojice ljubiti više?” Na prvi pogled, pedeset je ovde samo manji broj, druga mera krivice, nešto što stoji nasuprot pet stotina kao manje prema većem, ali u Hristovoj priči broj prestaje da bude aritmetička činjenica i postaje ogledalo čovekovog odnosa prema milosti, jer ono što određuje veličinu ljubavi nije veličina duga nego svest o tome da je dug oprošten.

Čovek nije biće koje pred Bogom najpre stoji kao vlasnik ičega, nego kao onaj koji prima život, dah, ljubav, mogućnost da se pokaje, mogućnost da počne iznova, čak i sama sposobnost da Boga traži, sve to dolazi pre njegovog odgovora, pa je ljudsko postojanje od samog početka obeleženo darom. A tamo gde postoji dar, postoji i dug zahvalnosti, ali taj dug nije dug roba prema gospodaru, nego dug ljubavi koji se ne vraća tako što se nešto oduzima od nas, nego tako što se ono što smo primili pretvara u ljubav prema drugome. Zato se Hristova priča ne završava pitanjem: „Ko je imao veći dug?”, nego pitanjem: „Ko će više ljubiti?” To je možda jedno od najradikalnijih pomeranja perspektive koje Jevanđelje donosi. Bog ne meri čoveka samo prema njegovom padu, nego prema njegovoj sposobnosti da nakon oproštaja postane drugačiji. Greh je dug, a oproštaj nije brisanje istorije, nego mogućnost nove istorije. Čovek kome je oprošteno ne vraća se na početnu tačku kao da se ništa nije dogodilo, on iz iskustva sopstvene nemoći ulazi u jedan novi oblik postojanja, u kojem njegova ljubav više nije zasnovana na samodovoljnosti, nego na zahvalnosti.

Mi često mislimo da duhovni život počinje onda kada čovek konačno uspe da postane dovoljno dobar, dovoljno disciplinovan, dovoljno čist i dovoljno mudar da bi se približio Bogu, dok Jevanđelje gotovo neprestano govori obrnutim jezikom. Bog dolazi čoveku onda kada ovaj nema čime da plati, kada je slab, kada je uplašen, kada čeka iza zatvorenih vrata, i upravo tada dar postaje mogućnost novog početka. Od zatvorenih vrata ka otvorenim ustima apostola koji počinju da govore jezicima koje ranije nisu poznavali se kroz biblijsku simboliku pedeset pojavljuje kao broj koji ne označava samo nastavak vremena nego njegovo preobraženje. Vreme više nije samo niz godina koje prolaze, nego prostor u kojem Bog čoveku vraća ono što je izgubljeno. Kao da se broj pedeset kreće od jedne vrste siromaštva ka jednoj vrsti punine.

A onda možemo razumeti i jednu dublju vezu između oproštenog duga i Duha Svetoga. I jedno i drugo predstavljaju oslobođenje čoveka od zatvorenosti u sebe. Dug nas vezuje za ono što nismo mogli da učinimo, krivica nas vezuje za ono što smo učinili, strah nas vezuje za ono što bi moglo da se dogodi, ali milost raskida te unutrašnje lance, ne tako što poriče našu prošlost, nego tako što joj oduzima poslednju reč. Hrišćanska nada nije nada da nikada nismo bili dužnici, slabi ili grešni, nego nada da nijedna od tih činjenica nije dovoljno velika da nad‌jača Božju sposobnost da čoveka iznova pozove u život. Zato mi se čini da je pedeset lep broj upravo zato što nije savršen u smislu zatvorenosti. On nije kraj kao što bi to bila poslednja stranica neke knjige, nego prag. On govori o onome što se završava da bi moglo da počne nešto drugo. A možda je od svih završetaka najteži onaj u kojem se ne završava neki odnos, neko vreme ili neki životni prostor. Već trenutak u kom se završava dugo građena slika o nama samima. Teško je priznati da nisam onaj za koga sam godinama pokušavao da se predstavim, teško je pogledati u sebe i videti slabost tamo gde sam želeo da vidim snagu, potrebu za oproštajem tamo gde sam želeo da vidim zaslugu, ranjivost tamo gde sam gradio neprobojnost. I upravo zato čovek ponekad radije bira poznatu samoću nego ljubav koja ga vidi do kraja. Jer ljubav koja zaista vidi nije uvek utešna u prvom trenutku. Ona ne potvrđuje našu masku, nego prodire ispod nje, i zato nas istovremeno i plaši i spasava. Pred ljubavlju ne možemo zauvek ostati junaci sopstvene priče, niti možemo beskonačno održavati urednu sliku o sebi. Pred Njom se pojavljujemo kao oni koji duguju, kao oni koji su nemoćni da vrate dug, kao oni kojima je potrebno da im bude oprošteno, i upravo tu počinje jedna gotovo nepodnošljiva, ali čudesna sloboda, shvatiti da ljubav koju nam Bog pruža nije nagrada za ono što smo uspeli da postanemo, nego dar upućen upravo onome što jesmo, sa svim pukotinama, promašajima, strahovima i neizgovorenim slabostima. Možda je zato najdublji oblik vere upravo spremnost da dopustimo da nas Bog voli više nego što mi umemo da volimo sliku koju smo stvorili o sebi, da dozvolimo toj ljubavi da sruši ono što je lažno, čak i kada se zajedno sa lažnim ruši i deo identiteta za koji smo mislili da je naš, jer tek kada prestanemo da branimo sopstvenu predstavu o sebi, možemo da ugledamo lice onoga koga drugi koji voli od početka vidi. Gubitkom slike o sebi ne gubimo sebe, nego prvi put počinjemo da se pronalazimo. Ono što umire nije naše pravo lice, nego potreba da ga neprestano dokazujemo, a ono što ostaje jeste čovek koji više ne mora da se opravdava pred svetom zato što je otkrio da je već primljen u ljubav koja prethodi svakom njegovom uspehu. Tada i onih pedeset dinara iz Hristove priče dobijaju jednu dublju dimenziju jer dug više nije samo ono što čovek duguje, nego i granica preko koje njegova slika o sebi ne može preći, A kada mu je dug oprošten, ne oslobađa se samo obaveze da plati, nego i potrebe da pred ljubljenim izgleda drugačije nego što jeste. I to je trenutak kada čovek prestaje da se grčevito drži sopstvene slike i, prazan od potrebe da sam sebe opravda, postaje sposoban da primi ljubav koja je mnogo veća od svega što je o sebi mogao da zamisli.

Pedeset dana nisu samo vreme koje treba izdržati do nekog budućeg događaja, oni su vreme sazrevanja, tišine, očekivanja, unutrašnjeg preobražaja. Između pedeset dinara i pedesetnice, između duga i Duha, nalazi se čitava drama čovekovog postojanja. Najpre otkrivamo da nemamo čime da vratimo ono što dugujemo, zatim otkrivamo da nam je oprošteno, potom učimo da oproštaj ne znači samo oslobođenje od prošlosti nego poziv na ljubav, zatim čekamo, i konačno shvatamo da ono što smo čekali nije nagrada za našu sposobnost da čekamo, nego dar koji je oduvek dolazio prema nama.

Čovek može imati sve brojeve na svojoj strani, a ipak ostati siromašan, može biti bez duga, a bez ljubavi, može biti slobodan od krivice, a nesposoban za zahvalnost. Hristova priča pokazuje da cilj oproštaja nije da čovek samo prestane da bude dužnik, nego da postane onaj koji voli. Ali čovek se, međutim, gotovo instinktivno plaši završetaka, čak i onda kada zna da je ono što se završava odavno prestalo da bude dobro za njega. Plašimo se kraja ljubavi koja više nije ljubav, kraja odnosa koji nas je godinama oblikovao, kraja nekog životnog razdoblja u kojem smo, zajedno sa njegovim radostima i ranama, naučili da prepoznajemo sopstveno lice, pa čak i onda kada razum kaže da je došlo vreme da se krene dalje, srce se hvata za ono što odlazi kao da će sa poslednjim danom nekog vremena nestati i deo našeg sopstvenog bića. U tome ima nečeg duboko ljudskog, jer svaki završetak u sebi nosi malu smrt. Zatvaraju se vrata kroz koja više ne možemo proći na isti način, prestaju razgovori koje smo mislili da ćemo zauvek voditi, ljudi odlaze u tišine koje ne možemo dosegnuti, mesta koja su nam bila dom postaju samo tačke u sećanju, a budućnost, upravo zato što još nije dobila oblik, izgleda mnogo strašnije od prošlosti, čak i kada je prošlost bila bolna. Čovek često više voli poznatu patnju nego nepoznatu slobodu, jer patnja koju poznaje daje mu privid sigurnosti, dok sloboda od njega zahteva hrabrost da zakorači u prostor u kojem više nema starih oslonaca. Zato se opiremo završecima, pokušavamo da ih odložimo, da još jednom otvorimo vrata za koja duboko u sebi znamo da se moraju zatvoriti, jer nam se čini da će, ako prihvatimo kraj, sve ono što je bilo izgubiti svoju vrednost. A istina je upravo suprotna. Neke stvari postaju svete tek kada ih pustimo da se završe, jer tek tada možemo da ih sagledamo kao dar, a ne kao posed. Jevanđelje nas pritom ne uči da se završetaka ne treba plašiti, kao da je strah neka vrsta duhovne slabosti koju treba jednostavno prevazići. Hristos sam ulazi u agoniju pred sopstveni kraj, u strah, samoću i napuštenost, i upravo time pokazuje da vera nije odsustvo straha, nego sposobnost da se kroz strah poveri život Ocu. Možda je zato svaki pravi kraj istovremeno i pitanje vere: možemo li poverovati da ono što se završava nije nužno ono što se uništava, da zatvorena vrata nisu uvek zid, nego ponekad granica iza koje počinje put koji još ne vidimo, put na kojem se priprema nešto za šta još nemamo ime? Čovek bi najradije da mu Bog pokaže čitav put pre nego što napravi prvi korak, ali Bog mu često daje samo dovoljno svetlosti za sledeći korak. Treba naučiti da ne tražimo sigurnost u tome da znamo šta dolazi, nego u tome da znamo Kome pripadamo dok dolazi.

I tada više nije važno koliko je iznosio naš dug. Važno je kome je oprošten. I šta će taj oprošteni čovek učiniti sa slobodom koja mu je darovana.

Da bi sajt nastavio sa radom, podržite nas donacijom Fondaciji Teologija.net.