Nils Laren Stivns, Hristos i Zakhej, 1913.
I ušavši u Jerihon, prolažaše kroz njega. I gle, čovjek zvani imenom Zakhej, i on bješe starješina carinika, i bješe bogat. I tražaše da vidi Isusa ko je on; i ne mogaše od naroda, jer bješe maloga rasta. I on potrčavši naprijed, pope se na divlju smokvu da ga vidi; jer je pored nje trebalo da prođe. A kad Isus dođe na ono mjesto, pogledavši gore, vidje ga i reče mu: Zakheju, siđi brzo; jer mi danas valja biti u domu tvome. I siđe brzo; i primi ga radujući se. I svi koji vidješe negodovahu, govoreći kako uđe da gostuje kod grješnoga čovjeka. A Zakhej stade i reče Gospodu: Gospode, evo pola imanja svoga daću siromasima, i ako koga nečim oštetih, vratiću četvorostruko. A Isus mu reče: Danas dođe spasenje domu ovome; jer i ovo je sin Avraamov. Jer Sin Čovječiji dođe da potraži i spase izgubljeno. (Lk 19, 1–10)
Još je bilo rano i na ulicama Praga ležao je svježi snijeg. U to vrijeme – u prvoj polovici devedesetih godina – bilo je gotovo sve svježe. Nekoliko godina prije Baršunasta revolucija srušila je komunistički režim i njegov partijski i policijski monopol moći; nakon dugih desetljeća uspostavljena je ponovo stvarna parlamentarna demokracija. Novu su slobodu mogli uživati i crkva i sveučilište. Taj je obrat unio i u moj život značajne promjene: za sveštenika sam bio tajno zaređen u inozemstvu u vrijeme progona crkve i religije koji je trajao već desetljećima – ni vlastita majka s kojom sam živio u jednome domaćinstvu nije smjela znati za to; svešteničku sam službu obavljao „ilegalno” u „podzemnoj crkvi”. Sada sam konačno mogao javno, slobodno, bez ikakvoga rizika i represalija djelovati kao svećenik u novouspostavljenoj sveučilišnoj zajednici u srcu staroga Praga. Nakon mnogo godina, za vrijeme kojih sam samo u strogoj tajnosti držao predavanja iz filozofije na kursevima koji su organizirani u privatnim stanovima u okviru „putujućeg sveučilišta” i publicirao isključivo u samizdatu, omogućeno mi je konačno vratiti se na sveučilište, objavljivati članke u novinama i izdavati knjige.
Cilj moje šetnje toga jutra nisu bili ni crkva ni sveučilište nego zgrada Parlamenta. Jedna novost onoga vremena bila je, naime, da se svake godine, kratko prije Božića, pozove jedan duhovnik da pred poslanicima u Parlamentu održi kratku meditaciju; nakon nje bila bi otvorena posljednja sjednica uoči parlamentarnih ferija.
Da, sve je još bilo razmjerno svježe i mirisalo je na ponovo stečenu slobodu. U svakom slučaju, od Plišane revolucije bilo je prošlo već nekoliko godina, nestalo je prvih valova euforije i zanosnog oduševljenja svime novim, iščezle su početne iluzije, a u javnome životu nastupili su do tada neslućeni problemi i komplikacije. U društvu se postupno pojavio fenomen koji psihijatri zovu „agorafobija” – strah od slobodnog prostora, doslovce: strah od trga. Na tržištu ideja i robe moglo se iznenada dobiti gotovo sve, vladalo je bogatstvo koje ranije nije bilo zamislivo – ali je to šarenilo ponuda kao i nužnost da se iz toga šarenila napravi izbor mnoge ljude zbunilo i učinilo nesigurnim. Neke je zbog neočekivane poplave omamljujućih boja spopala prava glavobolja, tako da su s vremena na vrijeme osjetili čak nostalgiju za crno-bijelim – u stvarnosti ipak dosadnim i umarajućim sivilom – dojučerašnjim svijetom.
Pred konac svoga nagovora koji sam držao pred poslanicima i senatorima, od kojih većina očito Bibliju nikada nije imala u rukama, zaključujući, spomenuo sam scenu sa Zakhejem iz Lukinog Jevanđelja: Isus prolazi Jerihonom kroz mnoštvo i iznenada se obraća jednome od vodećih carinika koji ga je promatrao iz krošnje smokvina drveta (ili dudovog, prema drugim prijevodima).
Zatim sam usporedio tu pripovijest s držanjem hrišćana u našoj zemlji. Kada su poslije dugog vremena, nakon pada komunizma, Hristovi učenici slobodno stupili pred javnost, naišli su posvuda na velik broj onih koji su se oko njih okupljali i aplaudirali im, ali i nekolicinu takvih koji su prema njima bili neprijateljski raspoloženi i još uvijek im prijetili stisnutim šakama. Nije primijećeno, međutim, da je okolno drveće bilo puno Zakheja, dakle, onih koji se nisu htjeli ili nisu mogli pomiješati među stare ili sasvim nove vjernike, a da pri tome ne pokažu ravnodušnost ili neprijateljsko raspoloženje. Oni su bili tražitelji i puni radoznalosti, ali su istodobno htjeli sačuvati suzdržanost i svoj pogled na stvari; ta neobična mješavina ljubopitnosti i očekivanja, interesa i potresenosti, ponekada možda i osjećaja krivice i stanovite „nedoličnosti”, potaknuli su ih da ustraju skriveni u gustome lišću smokvina drveta.
Isus je Zakheja oslovio imenom i ohrabrio ga da siđe iz svoga skrovišta. Iznenadio ga je željom da bi htio ući pod njegov krov, premda se moglo računati da će zbog toga odmah biti izložen ogovaranjima i kritici. „Grešniku je svratio u goste!”
Nije zapisano je li se Zakhej priključio Isusovim učenicima, ni je li pošao za Isusom kao njegov kolega Matej odabranoj dvanaestorici ili skupini drugih muškaraca i žena. Ali znamo da je odlučio promijeniti svoj život – i njegovoj kući došlo je spasenje. Nijednog Zakheja koji je čekao crkve našega vremena, nažalost, nisu bile u stanju isto tako osloviti.
Htio sam upozoriti političare jer se nešto slično moglo dogoditi i na građanskoj i na političkoj razini. Nakon početne opšte euforije mnogi su ljudi pratili razvitak demokratije u našoj zemlji doduše još s radoznalošću i stanovitom žeđi, ali su iz različitih razloga ipak bili još malo rezervirani i zbunjeni. Mnogi od njih su možda i nesvjesno iščekivali trenutak da ih netko oslovi i pozove. Koliko je političara bilo zaokupljeno time da stoje u službi svojim pokroviteljima ili je bilo u svađi s protivnicima, te stoga nesposobno pokazati razumijevanje za takve Zakheje, očitovati prema njima iskreni interes i poštovanje, „osloviti ih imenom, razgovarati s njima, približiti im se? Zbog ovog nemara možda mnogi „Zakheji” nisu promijenili svoj život, mnoga su očekivanja doživjela razočaranje i mnoge nepravde nisu doživjele nadoknadu.
Zakhej nam može izgledati kao nepopravljivi individualist, kao netko „koga se ne može svrstati” – ondje gdje ljudi iz oduševljenja ili i iz ogorčenosti dragovoljno stupaju u stroj, on instinktivno traži skrovito mjesto u krošnji smokvinog drveta. On to ne čini iz oholosti kako bi to moglo izgledati, jer on dobro zna da je „niskoga stasa” i zna kako stoji s njegovim velikim slabostima i krivicom naspram apsolutnim zahtjevima. On je u stanju i spreman napustiti poziciju čovjeka koji stoji u povučenosti i po strani, ukoliko ga se „oslovi imenom” – u tom slučaju može se dogoditi da iznenada prihvati i one apsolutne zahtjeve i promijeni svoj život. Ali Zakheja može osloviti samo netko kome taj u smokvinom drvetu skriveni čovjek nije stran i nepoznat; netko tko ga ne omalovažava i prema kome nije ravnodušan; netko kome nije svejedno što se događa u Zakhejevom umu i srcu.
Nije malen broj likova Zakheja među nama – sudbina našega svijeta, crkve i društva, vjerojatno u većoj mjeri nego što smo to spremni priznati, ovisi također o tome hoćemo li takve ljude pridobiti ili ne.
* * *
Završio sam svoj govor, ali mi pripovijest o Zakheju nije izlazila iz glave. Tumarao sam predbožićnim Pragom i nastojao iznaći zašto me je upravo ovaj dio Lukina Jevanđelja ganuo u tolikoj mjeri da se od njega nisam mogao otrgnuti. Tek kasnije postao sam svjestan: upravo ova pripovijest može mi pomoći da dublje i jasnije shvatim ono što sam odavno u podsvijesti osjećao kao svoju vlastitu, osobnu zadaću i poslanje.
U svojoj svešteničkoj djelatnosti – ali i u svojim drugim područjima djelovanja, u knjigama i člancima, na sveučilištu kao i u medijima – ne postavljam si zadaću „obraćati obraćene”, brinuti se za ovce u stadu koje žive sređenim životom, niti voditi beskrajne polemike i rasprave s protivnicima. Ne vjerujem da bi moja glavna zadaća trebala biti klasično „misionarenje”, ako se pod time misli na ono nastojanje da se što više ljudi privede vlastitoj crkvenoj ili političkoj grupi. Prema mojem osjećanju tu sam, prije svega, zato da ponudim razumijevajuću blizinu onima koji imaju nepremostive zapreke da se priključe uskliktalim masama i razvijenim zastavama svakojakih boja; onima, dakle, koji se drže na odstojanju.
Meni su dragi svi oni koji se ponašaju poput Zakheja; mislim da posjedujem dar razumjeti ih. Ta Zakhejeva distanciranost često se tumači kao izraz „arogancije”, što je sigurno zabluda – stvar nije tako jednostavna. Iskustvo me uči da je tu prije riječ o nekoj vrsti stidljivosti. Kod nekih od ovih odbojnost prema masama s paro lama i zastavama potječe i iz osjećaja koji sluti da je istina odveć krhka da bi je se smjelo izvikivati na ulici.
Ovi ljudi, uostalom, svoje mjesto „na rubu” nisu izabrali dragovoljno. Moguće je da su suzdržani jer – poput Zakheja – vide jasno da pred njihovim vlastitim vratima još nije pometeno, znaju ili barem slute da u vlastitome životu moraju još koječega promijeniti. Moguće je da su, za razliku od onoga nesretnika iz Isusove prispodobe, svjesni činjenice da nisu odjeveni u svadbeno ruho kako bi mogli zauzeti mjesta u prvome redu poštovanih gostiju na svadbenom slavlju [up. Mt 22, 11–14]. Oni su još uvijek na putu, prašnjavi, još uvijek su daleko od cilja, te se smatraju „nedovršenima” da bi u punome svjetlu mogli izaći pred druge; možda su na svome putovanju kroz život dospjeli čak u ćorsokak.
Unatoč tome oni imaju siguran osjećaj za to kako je važan onaj trenutak kada se promaši bitno. Ono za njih ima privlačnu snagu – upravo kao i za Zakheja koji je želio vidjeti Isusa. Oni ponekad svoju čežnju i žeđ za duhovnim poput njega skrivaju smokvinim lišćem – skrivaju pred drugima, a često i pred samima sobom.
Nastavka teksta možete pročitati ovde.
Izvor: Tomáš Halík, Strpljenje s Bogom, Sarajevo 2015.
Prevod: Jozo Džambo
