Pretpostavka je, ili su većina osoba koje su slijepe ili gluve u Srbiji po slobodnom opredjeljenju – nevjerujuće, ili je zapravo problem u nedostatku neophodne strukture koja će olakšati samostalno učestvovanje u Crkvi.
Živjeti sa invaliditetom
U svakodnevnom životu se stalno susrećemo sa ljudima koji imaju neki oblik invaliditeta, uglavnom u prolazu, ukoliko slučajno imamo priliku da razmijenimo pokoju riječ, nasmijemo se i nastavimo dalje. Koliko smo se zapravo puta zapitali kako to žive ljudi sa invaliditetom i koje su to prepreke na koje svakodnevno nailaze? Kod mnogih se sve promijenilo jednim događajem, stvari koje su se do tada radile mehanički sada su postale glavna prepreka za normalno funkcionisanje.
O svemu ovome govorimo sa našim sagovornicima Jelenom Kostić i Nikolom Đurđevićem. Jelena je specijalni edukator i rehabilitator osoba sa teškoćama u razvoju, a Nikola radi kao računovođa u domu za odrasla invalidna lica, pored toga je i košarkaški trener, osnivač kluba košarke u kolicima „Despot“.
Od njih smo saznali da se stanje po pitanju omogućavanja lakšeg funkcionisanja i kretanja ljudi sa invaliditetom u posljednjih 20 godina promijenilo na bolje. Ali naglašavaju da ovo ne znači da je stanje povoljno, naprotiv, i danas imamo veliki broj institucija, arhitektonskih rješenja koji ne pružaju neophodne uslove radi boljeg i nesmetanog kretanja. „Za ovoliko godina uspjeli smo da prihvatimo i integrišemo invaliditet kao nešto što svakako otežava kretanje, ali nismo dopustili da nas to apsolutno parališe u procesu razvoja kvaliteta koje posjedujemo. Sebe smo učinili aktivnim činiocima društva i našli način da pomognemo i drugima koji se nalaze u sličnoj situaciji“ – kaže Nikola. I dodaje da u životu ne obraćamo pažnju na pojedine stvari sve do onog momenta kada se nama dese.
Navikavanje
Navikavanje na takav, drugačiji način života nije lako, osobno ako se tome pridoda i društvo koje nije najbolje upućeno na koji način treba da izađe u susret osobama sa invaliditetom. Tokom njihovog školovanja, malo toga je bilo prilagođeno za nesmetano kretanje, tako da je sve ovo uticalo ne samo na njih, već i na ljude iz njihovog okruženja. Jelena se prisjeća: „Moj otac je često morao da izlazi sa posla kako bi mogao da me vodi i vraća iz škole, jer nije bilo mogućnosti da to sama činim.“ Za njih, kako kažu, izuzetnu podršku u njihovom prihvatanju invaliditeta imala je porodica koja je činila nemale napore kako bi se nosila sa novom situacijom na najbolji mogući način.
Važno je pomenuti i određeni period u životu koji svakako predstavlja jedan izazov više u procesu prihvatanja/integrisanja nekog oblika invaliditeta. Prije svega je to period puberteta, koji i po njihovim riječima predstavlja jednu od ozbiljnijih prepreka za zdravo funkcionisanje osobe sa invaliditetom. Iz njihovog iskustva najveći problem koji se javlja u ovom periodu jeste depresija, shvatanje da ste upravo zbog invaliditeta manje vrijedni i manje važni u odnosu na druge ljude.
Ovo je jako važna tema budući da u Srbiji ne postoje relevantni centri koji bi pružili psihološku podršku, ne zanemarujući i druge oblike podrške, kako bi došlo do zdravog prihvatanja invaliditeta. Takođe, ne postoji ni dovoljan broj obuka, radionica kroz koje bi se građani bolje upoznali sa raznim oblicima invaliditeta i na taj način naučili kako da se ophode prema svakom od njih jer različiti oblici invaliditeta zahtijevaju i različite pristupe.
Ograničena integracija
Kroz bavljenje ovom temom potrebno je skrenuti pažnju i na dodatne aspekte koji su važni u cilju podrške osobama sa nekim oblikom invaliditeta. Na samom početku treba se osvrnuti na jedan problem o kojem možda nismo ni razmišljali, a to je nepostojanje rampi za osobe koje su korisnici kolica u velikom broju hramova. To je konkretan problem koji na samom startu predstavlja otežavajuću okolnost češćeg pohađanja bogosluženja. I sami naši sagovornici vrlo često moraju da odlaze u neke druge hramove koji su udaljeniji od mjesta gdje žive, jer hram u njihovoj blizini nema rampu i druga pomoćna sredstva koja bi im pomogla da samostalno učestvuju u bogoslužbenom životu.
Upravo ovo je važno da se naglasi. Jelena i Nikola upozoravaju da među ljudima vlada princip „podrazumijevanja“, tj. da će neko uvijek biti prisutan i moći će da pomogne, pa tako i ne vidimo potrebu za postavljanjem pomenute rampe. Međutim, previđa se to da takva pomoć, iako u potpunosti vođena najdubljom željom da pomognemo, u većini slučajeva na psihičkom nivou, utiče negativno na onoga kome se pomaže. Kao što smo ranije pomenuli, kod osoba sa invaliditetom se javlja osjećaj manje vrijednosti, potreba da uvijek zavise od nekog drugog i tako dolazi do smanjene sposobnosti samostalnog kretanja. Osjećanje da vas neko sažaljeva je takođe u velikoj mjeri prisutno i time se guši pokret da same osobe sa invaliditetom sebe posmatraju kao jednake u odnosu na druge i sve to odmaže procesu navikavanja na život sa invaliditetom.
Kada govorimo o osobama koje su slijepe/slabovide i gluve/nagluve, javlja se još radikalniji rez u smislu aktivnog pohađanja bogosluženja. U razgovoru sa našim sagovornicima nametnulo se pitanje, koliko smo zapravo primjetili osoba koje su slijepe ili gluve na Liturgiji. Čini nam se da je taj broj veoma nizak. Dakle, ili su većina osoba koje su slijepe ili gluve u Srbiji po slobodnom opredjeljenju – nevjerujuće ili je zapravo problem u nedostatku neophodne strukture koja će olakšati samostalno učestvovanje u Crkvi. Glavna prepreka kada govorimo o ovom problemu jeste nepostojanje taktilnih staza za slijepe osobe kako bi se mogle slobodnije i sigurnije kretati, kao i ekrana koji bi bili postavljeni u hramovima na kojem bi gluve/nagluve osobe mogle u stvari da učestvuju u samom bogosluženju.
Zapitali smo se da li na ovaj način, nenamjerno i nesvjesno, postavljamo ograničenje tim osobama za aktivno učestvovanje u Liturgiji? Ovo se najradikalnije primjećuje kada su u pitanju osobe koje su gluve i apsolutno su u nemogućnosti da čuju sadržaj bogosluženja. Prisustvo tumača znakovnog jezika predstavlja još jedan ozbiljan izazov u cilju prilagođavanja zajednice potrebama ljudi sa različitim oblicima invaliditeta.
Tema Crkva i invaliditet je jako važna i sami sagovornici naglašavaju i na ličnim primjerima svjedoče o ogromnom značaju koji je Crkva imala i ima za njihov proces prihvatanja invaliditeta, za pronalaženje smisla i utjehe u teškim momentima sa kojima su se i oni, a i čitava porodica, borili. Zbog svega ovoga mora da se poveća aktivnost zajednice u cilju ispunjavanja neophodnih uslova za neometano življenje u Crkvi osoba sa invaliditetom.
Ukoliko sve navedeno pogledamo kroz statističke podatke ove prepreke i izazovi dotiču 571.780 građana Republike Srbije ili 8% (7.96) ukupne populacije prema posljednjem popisu broja stanovništva iz 2011. godine (Republički zavod za statistiku, 2011). Prema izvještaju Svjetske zdravstvene organizacije (WHO, 2020) danas postoji preko milijardu ljudi, ili 15% ukupne populacije stanovništva, koji žive sa nekim oblikom invaliditeta. Veoma poražavajući podatak jeste da po mišljenju građana među najugroženijim grupama koje su prilično izložena diskriminaciji spadaju upravo osobe sa invaliditetom, čak 61% (Poverenik za zaštitu ravnopravnosti, 2019).
Djelovanje kao mjera Crkve
Iako imamo potpuniju i jasniju sliku ove problematike, najbitnije je da shvatimo da takvo stanje nije konačno. Takođe, Crkva ima mogućnost i potencijal da ukloni te prepreke, a samim tim i ograničenja koja se pojavljuju na svakodnevnom planu kod osoba sa invaliditetom.
Pored obezbjeđivanja neophodnih sredstava za lakše funkcionisanje, još jednom naglašavamo da je u istoj mjeri važna i spremnost da se što više nauči o raznim oblicima invaliditeta, kako bismo shodno tome i mnogo efikasnije mogli da odgovorimo na potrebe ljudi u današnjem društvu. Ovo su samo neki od primjera na koji način bi Crkva mogla da se prilagodi osobama sa invaliditetom kako bi one mogle nesmetano i aktivno da učestvuju u životu Crkve kao zajednice, a ne da se nevoljno odlučuju na ograničavanje svog vjerskog života na nekoliko puta godišnje i to ukoliko i tada postoje mogućnosti.
Odnos Crkve prema invaliditeta je važna tema, i mi bismo morali da porazmislimo o preprekama koje stoje pred nama, da utičemo na veći stepen svijesti o potrebama osoba sa invaliditetom, koji su po svemu ravnopravni činioci našeg društva i naše Crkve. Uostalom, koja je razlika između nečijeg ograničenja hoda, vida, sluha, govora i naše ograničenosti da razumijemo i čujemo onog d/Drugog?