Mnogima od onih koji su upoznati sa prilikama u Akademiji Sv. Vladimira u Njujorku, ili pak onima koji poznaju život o. Serafima, može izgledati čudno da je 2002. godine o. Tomas Hopko – tadašnji dekan Akademije, a uz to i zet o. Aleksandra Šmemana – posjetio manastir Sv. Germana Aljaskog u Platini u Kaliforniji, i tom prilikom izgovorio besjedu na zaupokojenoj Liturgiji povodom dvadesetogodišnjice od upokojenja o. Serafima Rouza (postoji zapravo i video snimak dijelova ove Litirgije nad grobom o. Serafima, od 2. septembra 2002). Prevod njegove besjede na srpski jezik donosimo u nastavku.
Grob oca Serafima Rouza
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha,
Sveta Liturgije uvijek je ista. Bilo da se služi u veličanstvenim sabornim crkvama na velike praznike Crkve, bilo da se služi napolju, kao danas, u ovom skromnom manastiru, Božanstvena Liturgija je uvijek ista. Ono za što se molimo uvijek je jedno i isto, ono što čujemo isto je, kao što je isto i ono što vidimo. Božanska stvarnost u koju ulazimo potpuno je ista. To je stvarnost Crkve, stvarnost života u Hristu, u Carstvu Božijem.
Svaki put kada se saberemo kao Crkva na Božansku Liturgiju daruje nam se da spoznamo jednu i istu istinu. Tada spoznajemo da smo beskrajno ljubljeni od Boga. Znamo da je Bog sa nama, a mi da smo sa Njim, koji je darežljiv i mnogomilostiv, spor na gnjev i preizobilan u milosti (Ps 144, 8). Tada prepoznajemo da je Bog Otac Svedržitelj sa nama u ličnosti Njegovog Božanskog Sina i Riječi, Gospoda Isusa Hrista, koji je svjetlost od svjetlosti, Bog istiniti od Boga istinitog, Onaj koji je učinio sve što može kako bi nas spasao. U Hristu je izrečeno sve što Bog može da iskaže, sve što može da učini je učinjeno, sve što može da se otkrije otkriveno je, sve što može da se daruje darovano je. Na nama je da to primimo, da povjerujemo u to, i da se zauvijek radujemo u tome.
Ipak, svako služenje Svete Liturgije opet, i nije sasvim isto. Štaviše, potpuno je drugačije. Uvijek je apsolutno jedinstveno. Nijedna od Liturgija koje služimo zapravo uopšte nije ista kako bilo koja ranije služena, niti je, s druge strane, ista kao ijedna od onih koje ćemo odslužiti u vremenu koje dolazi. I tako, nikada prije, niti će ikada poslije biti služena Liturgija povodom dvadesetogodišnjice od upokojenja o. Serafima Rouza. Nikada, prije niti poslije, mi koji smo sabrani ovdje na Svetu Liturgiju nećemo se okupiti ovim povodom.
Bog je od vječnosti vidio ovaj jedinstveni trenutak, koji je neponovljiv. Vidio je da ćemo danas ovdje da se nađemo. U svome neizrecivom promislu, u skladu sa njegovim neistraživim putevima – jer koliko je nebo daleko od zemlje, toliko su njegovi putevi drugačiji od naših – Bog nam je podario svoju neiskazivu blagodat da nad grobom o. Serafima služimo ovu Evharistiju. Jedinstvenost ove Liturgije nije nam, u određenom smislu, darovana isključivo od strane Boga. Ona je i dar koji nam je podario o. Serafim. Mnogi od nas – a među njima svakako i ja – ne bi danas ni bili na ovome mjestu da povod nije upravo dvadesetogodišnjica ulaska o. Serafima u život vječni.
Đakon nam je upravo pročitao jevanđelje. Čuli smo riječi: Ko moju riječ sluša i vjeruje Onome koji me je poslao ima život vječni (Jn 5, 24). Mi vjerujemo u Isusa Hrista, i u Boga Oca koji ga je poslao. Stoga, mi ne možemo umrijeti. Vjerujemo u njega i ulazimo u život vječni. Čuli smo takođe i riječi apostola Pavla: jer ako živimo, Gospodu živimo; ako li umiremo, Gospodu umiremo. Dakle, i kad živimo i kad umiremo, Gospodnji smo (Rimlj 14, 8). Mi, koji jesmo Gospodnji, nalazimo se ovdje zato što je na ovaj dan, prije tačno devadeset godina, o. Serafim ušao u vječni život. Mi, koji jesmo Gospodnji, ljudski govoreći, današnju Svetu Evharistiju služimo zbog njega. Prema tome, vjerujemo da postoji i autentična poruka o. Serafima koju danas takođe treba da čujemo. I ovo jednako predstavlja riječ koja nikada ranije nije, niti će ikada u budućnosti biti izgovorena. Riječ, naime, koja se ranije nikada čula nije, ali će ostati, i u našim će se srcima čuti zanavijek. To je ona jedinstvena poruka koja nam je data kroz o. Serafima, za ovaj naročiti trenutak. Riječ koja nam je data danas, za naše spasenje. Takva je naša vjera.
U svojoj Poslanici Rimljanima, sveti sveštenomučenik Ignjatije Antiohijski, Bogonosac, kazao je da onda kada volimo život neke ličnosti u ovom svijetu, mi tada primamo samo eho, ili glas od Boga, ali onda kada ta ličnost umre, naročito, pak, kada se to dogodi kroz mučeničku smrt, onda u toj ličnosti odjekuje sama riječ Božija. Sv. Ignjatije je u istoj poslanici saopštio još jednu zanimljivu stvar. Rekao je da žudi da postrada mučenički kako bi konačno, po njegovim riječima, postao ne hrišćanin ili pak svetac, već da bi konačno postao pravo ljudsko biće (anthropos, čovjek). Kada vjerna ličnost umre smrću vjernoga, takav postaje živa riječ Božija i živa ikona. Sve što je od ovoga vijeka prolazi. Sve ono što pripada nečijoj paloj čovječnosti nije više tu. Ono što, pak, ostaje, jeste blistava božanska slika, jedinstvena riječ Božija. Bez sumnje, o. Serafim je za sve do jednoga od nas ovdje sabranih danas, unikatna riječ od Boga. Ali, za svakoga od nas, ipak, on nije jedna te ista unikatna riječ.
Oca Serafima nisam lično poznavao. Nikada ga nisam upoznao, vidio niti čuo. Vidio sam samo fotografije njegovog lika i čitao njegove riječi. Ipak vjerujem, nadam se zajedno sa svima vama, da svi moramo da se molimo i da preklinjemo, kako bi svako od nas mogao da čuje šta mu to Bog poručuje kroz o. Serafima. A moglo bi biti – oprostite, ali reći ću da ja istinski vjerujem i da jeste tako – da će Bog, po svom promislu, zasigurno svakome od nas danas i dati upravo onu riječ koju treba da čujemo.
Danas je, naime, ponedeljak jedanaeste sedmice po Pedesetnici, i za današnji dan imamo određena takozvana redovna čitanja, kao dodatak onima koja su naročito propisana da se čitaju u službi za upokojene. Vjerujemo da smo, po Božijem promislu, trebali da čujemo upravo ona koja su pročitana. Bog želi da ih čujemo u vezi sa životom i smrću o. Serafima. Čitanje Apostola (2Kor 2, 3–15), danas je počelo riječima: da moja radost bude radost sviju vas. Van svake je sumnje da bi i o. Serafim želio da njegova radost bude radost svih. Čitanje se nastavlja tako što se kazuje (a mogli bismo u ime o. Serafima reći da je ovo upućeno nama): jer od mnoge žalosti i s bolom srca napisah vam sa mnogim suzama. Mislim da je ovo istina kada je o. Serafim u pitanju. On bi nam uistinu mogao reći da je, upravo na ovom mjestu, pisao nama od mnoge žalosti i sa bolom srca i mnogim suzama. Poslanica nastavlja tako što Apostol dodaje: ne zbog toga da se ožalostite. Kada čitamo spise o. Serafima, ono pročitano često nekoga može i da zaboli, no on zasigurno nije pisao iz tog razloga… jer, ne zbog toga da se ožalostite, nego da poznate preizobilnu ljubav koju imam prema vama. Međutim, kaže se i ovo: ako li je ko ožalostio, nije ožalostio mene, nego djelimično – da ne pretjeram – sve vas.
Sveti apostol Pavle je svoju Drugu poslanicu Korinćanima pisao imajući na umu čovjeka koji je bio odlučen od zajednice. On kaže kako to nije činio da bi proizveo tugu po ovome svijetu (tou cosmoulypi), već tugu po Bogu (kata Theon lypi, na crkvenoslovenskom pečal po Bozje/plač po Bogu). Stoga, ukoliko danas dopadnemo tuge i boli, neka to bude na naše pokajanje, na naše spasenje, iscjeljenje i očišćenje (up. 2Kor 7, 10). U jutrošnjem čitanju, Sveti apostol Pavle, dakle, poručuje: ako li je ko ožalostio… opraštajte i tješite. I nastavlja: jer vam zato i pisah, da bih poznao oprobanost vašu, jeste li u svemu poslušni. Ako kome što oprostite, opraštam i ja: jer i ja ako sam što kome oprostio, oprostio sam vas radi pred licem Isusa Hrista. Da vas obmanom ne savlada satana, jer nam njegove namjere nisu nepoznate.
Vaistinu, namjere satanine nisu nam nepoznate!
Bola će biti. Biće i tuge. Čak i dok služimo ovu Liturgiju danas – hajde da budemo iskreni – prisutna je svojevrsna tuga i bol. I o ovome se govori u poslanici iz koje smo maločas čitali. Sveti Pavle kazuje: a kada dođoh u Troadu radi jevanđelja Hristovog, i pošto mi se otvoriše vrata u Gospodu, ne imadoh mira u duhu, ne našavši Tita brata svojega tamo“ (2Kor 2, 13). Danas je Bog otvorio vrata, dozvolio nam da budemo zajedno, a meni dozvolio da propovijedam, ali je tuga u mome duhu jer danas ovdje ne nalazimo našeg brata Germana. Preklinjemo Boga, čiji su putevi neistraživi i nedokučivi, da se volimo, da opraštamo i da se molimo… i da svi zajedno budemo u jedinstvu. Preklinjemo Boga da, putevima Njemu znanim, ostvari ono što mi nismo u stanju. Kada sam ja već u prilici da mogu da stojim ovdje nad grobom o. Serafima, kada mogu da propovijedam i služim ovu Liturgiju – kada je to čudo moguće – tada je moguće i svako drugo. Vjerujemo u čuda. Koji je Bog velik kao Bog naš? Ti si Bog koji tvoriš čudesa (Ps 76, 13–14).
U današnji dan čuli smo i uobičajeno dnevno jevanđelje. Ono upozorava na knjižnike i fariseje, licemjere, slijepe vođe… i tako dalje. I kaže: vi zatvarate Carstvo Nebesko pred ljudima; jer vi ne ulazite, niti puštate da uđu oni koji bi htjeli… vi što prohodite more i kopno da biste dobili jednoga sljedbenika, i… činite ga sinom pakla dvostruko većim od sebe (Mt 23, 13–15). Ovo govori sam Isus. Užasno je. I zastrašujuće. A znamo da je pisano za nas danas. Kada ovo čujemo, jedino što možemo da kažemo jeste – Gospode, budi milostiv meni grešnome!
Danas se, po Božijem promislu, dogodila još jedna stvar. Riječ je o nečemu što uopšte nisam očekivao. U sklopu službe Polunoćnice (za koju nisam ni znao da će biti čitana), koju su sestre monahinje pročitale upravo pred početak Božanstvene Liturgije, čuli smo cio Psalam 118. Ovaj tekst se u cjelosti čita na bdenju Svete i Velike Subote (koje se obično služi na Veliki Petak uveče), nad grobom (plaštanicom) našeg Gospoda Isusa Hrista. Kada sam prethodne noći, ne mogavši da zaspim, razmišljao o o. Serafimu, i dok sam se molio da mi se podari riječ Božija, u um mi je neprekidno dolazio baš tekst ovoga Psalma. Blaženi su oni čiji je put neporočan, koji hode u zakonu Gospodnjem. Blaženi su koji čuvaju svjedočanstva Njegova, i svim srcem ga traže (Ps 118, 1–2). Ako je na ovoj zemlji ikada živjelo ljudsko biće koje je svim srcem tražilo Boga, pa ma kakve grijehe ili zablude da je imalo – a pravoslavna služba za pokojne kazuje da nema čovjeka da živi a da ne griješi – bio je to o. Serafim Rouz. Psalam se nastavlja tako što govori: kako će mladić čistim sačuvati put svoj? Tako što čuva riječ Tvoju. I još kaže: svim srcem tražih tebe, o Gospode, ne daj mi da se udaljim od zapovijesti Tvojih (Ps 118, 9–10).
Otac Serafim volio je Blaženog Avgustina. Jutros sam kupio njegovu knjigu (Mjesto Blaženog Avgustina u Pravoslavnoj Crkvi). Zapravo, već sam je imao, ali sam uzeo još jedan primjerak. Sveti Avgustin na jednom mjestu kazuje da nas Sveto Pismo uči da su istinski bogotražitelji već samim tim blaženi. Oni koji gladuju i žeđuju za pravdom uistinu će se nasititi. Oni koji svim srcem žele Boga su zaista već pronađeni od strane Njega. To na koji način ovo biva pokazuje se u detaljima života određene ličnosti, kroz molitvu i post, i prolivanje krvi. No, svakako je istinito. Oni koji Gospoda traže jesu oni koje je On već pronašao. Ako je na ovoj planeti ikada postojao čovjek koji ga je bio gladan i žedan, i koji ga je tražio, mi danas, na ovome mjestu, znamo ko je taj.
Gospod je rekao: ištite i daće vam se; tražite i naći ćete; kucajte i otvoriće vam se (Lk 11, 9). Imamo smjelosti – a i nije potrebna prevelika smjelost – da za ovoga čovjeka kažemo da je iskao i da je primio, da je tražio i pronašao, kucao je i otvorilo mu se. I zaista, ne samo da je našao, već je bio pronađen od Boga. Ovo je ona najvažnija stvar: biti pronađen/prepoznat od Boga. Ovo jeste i učenje apostola Pavla, iz Prve Poslanice Korinćanima, gdje piše: Ako li neko misli da nešto zna, još ništa nije saznao kao što treba znati. A ako neko ljubi Boga, toga je Bog poznao (1Kor 8, 2–3). Kada kucamo, vrata se otvaraju. Takva je naša vjera.
Danas molimo Boga da ovome jeromonahu oprosti sve grijehe kojima mu je možda sagriješio, jeromonahu koji se silno potrudio i toliko napisao, sa mnogo žalosti u srcu – za nas. Blagodareći Bogu u ovoj Božanstvenoj Liturgiji za sve stvari znane i neznane, objavljene i nevidljive, zablagodarimo mu i na o. Serafimu, za njegova stradanja, za njegov rad, pisanje, za njegove molitve. Zamolimo Boga da zaboravu preda svaku tamu ili pogrešku koji su nekada možda mogli da mu se dese, a sve to učinimo u ovome trenutku u kome blagodarimo Bogu, trenutku kada mu od Njegovog prinosimo darove radi svih i za sve.
Svim srcem blagodarimo Bogu za ovoga čovjeka koji je, ljudski govoreći, uzrok našeg današnjeg okupljanja, kako bismo služili ovu Svetu Evharistiju.
Amin.
Izvor: Fr Thomas Hopko on Fr Seraphim Rose, May 11, 2026.
Prevod: Dražen Tupanjanin
