Nekoliko tekstova koji su se posljednjih dana pojavili na sajtu Public Orthodoxy bavilo se važnim, no ujedno i teškim i uznemirućim pitanjima. Monahanja Vasa je tako, veoma hrabro, postavila pitanje da li se optužba za jeres može primijeniti na Edikt XXV „Svesvjetskog sabora ruskog naroda“, koji je donet pod predsjedavanjem moskosvskog patrijarha Kirila, 27. marta 2024. g. Sestra Vasa pravilno zaključuje da Edikt zaista izražava ono što Sv. Vasilije govori o jeresi, naime: „jasnu razliku u samoj vjeri u Boga“ (vidi i analizu Sergija Šumila, Serhii Shumylo). U nastavku, sestra Vasa ukazuje i na 15. kanon Prvodrugog sabor u Carigradu iz 861, koji kazuje da „oni koji sebe odvoje od opštenja sa poglavarom [crkve] zbog neke jeresi koja je osuđena od strane svetih sabora i otaca, u slučaju kada on tu jeres javno propovijeda i otvoreno naučava u Crkvi… ne samo da nisu podložni kaznama koje predviđaju kanoni, već su dostojni časti koja dolikuje pravoslavnima, jer oni ne osuđuju episkope već pseudoepiskope i pseudoučitelje, i nisu raskolom rasjekli jedinstvo Crkve, već pokušavaju da Crkvu sačuvaju od raskolâ i podjelâ.“
Arhiđakon Džon Hrisavgis (John Chryssavgis), prihvatajući osnovnu valjanost argumenata onih koji ideju Ruskog svijeta vide kao jeres, ukazuje na problem drugih pravoslavnih episkopa koji ne čine gotovo ništa kako bi se adekvatno pozabavili ovim problemom. „Bilo bi pohvalno“, kaže on, „ukoliko bi pravoslavni episkopi osudili moskovskog patrijarha snažnim saborskim konsenzusom, kao što bi bilo divljenja vrijedno ukoliko bi pravoslavni hrišćani pokrenuli lančanu reakciju protivljenja despotskom pastiru i zaštitili sebe od njega, koji je i sam zalutao“. Ipak, umjesto da se optuži za jeres, Hrisavgis predlaže da bi bilo djelotvornije patrijarha Kirila optužiti kao „političkog siledžiju i ratnog zločinca“.
Međutim, ne postoje zakoni, ni sekularni ni crkveni, protiv toga da je neko „politički siledžija“, iako, naravno, postoje zakoni koji se tiču ratnih zločina. Zapravo, 17. aprila 2024, Parlamentarna skupština Savjeta Evrope (Rezolucija 2540, paragraf 13), učinila je upravo to, osuđujući retoriku patrijarha Kirila i jerarhije Moskovske Patrijaršije zbog njihove „zloupotrebe religije i izvrtanja hrišćanske pravoslavne tradicije“, naglašavajući da „podstrekivanje na činjenje zločina agresije, genocida i ratnih zločina, samo po sebi predstavlja zločin“.
Ratni zločini mogu i da ne budu unutar domena kanonskih obaveza jerarhije, ali pozivanje da se počini jeres to svakako jeste. Zašto su onda pravoslavni episkopi očigledno nesposobni da urade čak ni pomenuto? Po arhiđakonu Džonu, Pravoslavne crkve (pod čime on izgleda podrazumijeva patrijarhe), nisu rade da to učine zbog „mučnog, iako neizgovorenog, priznavanja da su i oni sami temeljno zaraženi istim ranjivostima i manama. I oni bi jednako mogli da budu žigosani kao jeretici“. On se u eseju pita i „koliko samo Pravoslavnih crkava naginje ka glorifikaciji nacije i države? Koliko naroda sa pravoslavnom većinom miješa služenje Bogu i salutiranje zastavi? Može li biti da su većina, ako ne i sve Pravoslavne crkve, zapravo mnogo bliže nego što bi mogle priznati izopačenoj ruskoj ideologiji?“ I konačno, po Hrisavgisovim riječima, vjerovati da je Kiril „trula jabuka u korpi pretežno zdravih“, znači „biti zatočen u mjehuru samozadovoljstva i uobraženosti“.
U ovako groznoj situaciji, možda i najurgentnije pitanje koje treba postaviti jeste ono koje postavlja satiričar Juvenal: „Ko nadzire nadzornike?“ Uistinu, ovo je pitanje kome treba da dozvolimo da probije mjehur od sapunice bilo kakve eklisiologije koja idealizuje ili pak idolizuje bilo koju poziciju ili privilegiju, eklisiologije koja (sadašnje) strukture [Crkve] tretira kao da je u pitanju vječna stvarnost Carstva Božijeg, umjesto kao one koje su tu da posluže funkcionisanju, i da budu podređene, objavljivanju Riječi Božije. Ovo nije neko naprosto teorijsko ispitivanje: kada se realna ljudska bića šalju da daju svoje živote ubijajući druge, a sve u ime „svetog rata“, onda je izvrtanje istine – nazivanje crnog bijelim – bukvalno istinska gnusoba opustošenja postavljena u hramu, koja razara, kako živote onih kojih se to tiče, tako i ono što nazivamo, i što i jeste, sveto.
Episkopat – za koji se u Liturgiji molimo „da pravilno upravlja riječju istine tvoje [=Božije]“, kako bi oni mogli da ispune svoju ulogu, a ne stoga što je nužno ispunjavaju – došao je do toga da danas drži privilegovanu poziciju čuvarâ [nadzornika] vjere i glasnogovornikâ Crkve, i uistinu, često se identifikuje sa samom Crkvom: „Gdje je episkop, tu je i Crkva“. I sam sâm često slušao ove riječi, isuviše često iz usta samih episkopa, pripisivane Sv. Ignjatiju Antiohijskom. Međutim, to nije ono što je Sv. Ignjatije rekao. On u stvari kaže: „Tamo gdje je episkop, tamo neka bude prisutan i narod, kao što tamo gdje je Isus Hristos, tamo je i saborna Crkva“ (Smirnjanima 8). Greška je, po bilo kom standardu, izostaviti iz ove jednačine Isusa Hrista i narod!
Štaviše, u vrijeme kada je Sv. Ignjatije ovo pisao episkop nije ni bio na poziciji na koju mislimo kada danas razmišljamo o episkopatu: on je bio episkop/nadzornik jedne određene domaće zajednice (kao što je to danas parohijski sveštenik), a ne nadzornik eparhije. Konačno, naravno, kako se broj zajednica na određenom geografskom području uvećavao, bilo je neophodno koordinisati njihove aktivnosti, najprije u većim gradovoma, a potom i u još širim geografskim područjima. Jednom od predvodnika povjeren je zadatak, kao „prvom među jednakima“ (nikada kao „prvom bez jednakih“), da sabira druge predvodnike zajednica kako bi osigurao mirno i saglasno djelovanje crkava toga područja.
Kako su se ove aktivnosti uvećavale, tokom trećega vijeka su počeli da se održavaju sabori, pokrivajući sve veće regione i razvijajući kanonsko zakonodavstvo kako bi osigurali dobro funkcionisanje ovih struktura, da bi, nakon obraćenja Konstantina, pa onda i carstva (šta god ovo u stvari značilo), ove strukture porasle do mjere koja je ranije bila nezamisliva, otvarajući mogućnost za vaseljenske (ne zaboravimo, i carske) sabore, kao i finansijsku pomoć od strane države. Sve ove strukture razvile su se zbog ben esse, tj. dobro-biti Crkve, ali kao takve, što nikada ne treba gubiti iz vida, one ne pripadaju esse, tj. biću Crkve. Čak i dan danas, kada se u Liturgiji molimo za episkopa, to je zato da bi on mogao „upravljati tvojim [=Božijim] svetim crkvama u miru“. Eparhija nije Crkva, niti je to bilo koja još veća struktura, bez obzira na to što smo došli do toga da je uobičajeno da o patrijaršiji ili saboru govorimo kao o „Crkvi“, što je pojava koja se pogoršala usponom nacionalnih država i, posljedično, „nacionalnih crkava“.
U vreme ranog dvadesetog vijeka, pravoslavni hrišćani u egzilu – što je pravo stanje hrišćanske egzistencije u ovome svijetu – koji su na ovaj ili onaj način bili odvojeni od eklisijalnih struktura u svojim prethodnim otadžbinama, došli su do toga da svoje iskustvo Crkve usredsrede na akt sabiranja zbog slavljenja Svete Liturgije, što je paralelno sa sličnim dešavanjima u rimokatolicizmu: „Tamo gdje se slavi Evharistija, tu je i Crkva.“ Plodovi ovakve „evharistijske eklisiologije“ bili su ogromni. I zaista, upravo zbog ovog novog smisla pojma Crkve mi uopšte i možemo uvidjeti i kritikovati ranije pomenute probleme.
Međutim, tumačenje Crkve uz pomoć evharistijske zajednice (naročito kada je ona smještena u eparhiju, kao kod mitropolita Jovana Zizjulasa, a ne u parohiju, kao kod o. Nikolaja Afanasjeva), završava stavljanjem naglaska na teritoriju, i samim tim na hijerarhiju, te stoga možda i ne iznenađuje to da se čini da se evharistijska eklisiologija u posljednjih nekoliko decenija malo po malo preoblikovala u „episkopalnu eklisiologiju“: „Gdje je episkop, tu je Crkva!“ Zbog toga ne iznenađuje to da kada se danas diskutuje o „eklisiologiji“, takva diskusija se skoro uvek fokusira na pitanja hijerarhije i teritorije. Zaista, sa sve većim talasima migracija, egzinstencijalno (i finansijsko) pitanje postaje pitanje identifikovanja ko kome „pripada“ (zahvaljujući entičkoj pripadnosti), pitanje identifikovanja „ruskog svijeta“ ili „grčke omogeneia“, ili čega god, što jerarhe pretvara u etnarhe, koji predvode litije u kojima se maše zastavama etničkih grupa ili se pak ljudi šalju u smrt u ime „svetog rata“.
Ukoliko episkopalne strukture, onakve kakve su se kroz istoriju razvile i kakve smo ih naslijedili, ne pripadaju biću Crkve [tj. njenoj biti = suštini], već su evoluirale radi njene dobro-biti, kao što zaista i jeste slučaj (ovo ne mogu dovoljno naglasiti), pitanje koje u svjetlu problemâ koji su naznačeni na početku ovoga eseja jeste: šta se dešava ukoliko takve strukture i pozicije više ne djeluju u svrhu dobro-biti Crkve?
Jasno da se nalazimo u vremenu tranzicije, toliko važnom koliko i Konstantinovo obraćenje i obraćenje carstva, iako sada u suprotnom smjeru: više ne živimo u hrišćanskom svijetu, i učimo, iznova, šta znači biti u izgnanstvu u ovom svijetu. Stoga nas neće iznenaditi što uviđamo da oblici i strukture koje su razvijene u prethodnim epohama i same moraju da se dalje razvijaju, kao što su to činile ranije, kako bi se osiguralo da te strukture služe svrsi svoga funkcionisanja. Da bi se ovo postiglo, od pomoći je da se vratimo u period prije nego što su se te strukture razvile, a onda i poistovjetile sa Crkvom, u period u kome su živjele ličnosti poput Sv. Ignjatija i Sv. Irineja, a prije njih Novoga Zavjeta, gdje pronalazimo drugačije načine govorenja o Crkvi, ne uz pomoć struktura i službi, nego govorenja o Majci, Nevjesti i Tijelu.
Crkva je naša Nebeska Majka, Novi Jerusalim, u čijoj materici smo rođeni za život time što ulazimo u Pashalnu Tajnu Hristovu, postajući Tijelo Hristovo. A kao ona koja je oprisutnjena u lokalnoj zajednici koja se sabira kao Tijelo Hristovo, u ovom svijetu i za život svijeta, ona je Nevjesta, sjedinjena kao tijelo sa svojom glavom, jednim Gospodom Isusom Hristom. No, od vitalne je važnosti primijetiti da, kada na ovaj način govorimo o Crkvi, mi ne govorimo o onim strukturama i tijelima koja smo navikli da zovemo „crkvom“. Moramo biti izuzetno pažljivi u našem korištenju riječi, kako ne bismo na jednu stvar prenijeli ono što u stvari pripada drugoj, i čineći tako izuzeli sebe od odgovornosti.
Ukoliko pak naučimo da se riječima služimo precizno, pred nama će se otkriti vizija takve Crkve u kojoj je odgovor na pitanje „ko govori u ime Crkve?“ mnogo širi nego što bismo to na samom početku mogli pretpostaviti. Kada pogled bacimo unazad, u prošlo stoljeće, kako bismo sagledali ko su bili ti koji su govorili u ime Crkve, naše misli se kreću ka onima koji su imali šta da kažu, nadahnjujući ostale svojim riječima i životima, ka ženama i muškarcima, laicima i rukopoloženima (i, ukoliko ne ostanemo u mjehuru od sapunice, i pravoslavnima i nepravoslavnima) – onima čije riječi i život još uvijek nastavljaju da nas nadahnjuju, na način na koji ono što nazivamo „službenim stavom Crkve“ više ne čini, ako je uopšte ikada i činio. U isto vrijeme, moći ćemo da nađemo počinak i mir u rukama Božijim, koji sve privlači sebi na načine koje još ne možemo da vidimo, ali ćemo, takođe, moći da slobodno i glasno progovorimo u ime Crkve, i sami raspoznavajući riječ istine, kako onima koji tu riječ tek treba da čuju, tako i onima koji tvrde da su u poziciji nadziratelja i čuvara, ali su sami u svome čuvanju podbacili.
Izvor: John Behr, Who Guards the Guardians?, publicorthodoxy.org, 24. 4. 2024.
Prevod: Dražen Tupanjanin
