Između tri Rima: istorija, sadašnjost i perspektive crkvene situacije u Ukrajini [IV]

Crkvena situacija danas. Statistika – ko se kako opredjeljuje i ko određuje pitanje? Statistika je svakako uvijek podložna manipulacijama prilikom obezbjeđivanja podataka, svakako i u toku njihovog obrađivanja, a najviše u tumačenju. Međutim, primjer statističkih podataka koje imamo kada je u pitanju opredjeljivanje stanovništva Ukrajine na osnovu religijske pripadnosti najočigledniji je primjer manipulacija pitanjima, metodama i rezultatima. Nije isto kada pitate nekoga da li je vjernik „UPC“ ili „UPC Moskovskog patrijarhata“. Postoji tendencija da se, naročito u prozapadnim istraživanjima, prikaže fenomen pada vjernika UPC u odnosu na „UPC KP“ i da se to tumači kao protest vjerujućeg naroda protiv „agresije Rusije na Ukrajinu“. Tačno je da današnja politička i vojna situacija pogoduje raskolnicima (Filaret Denisenko je jasno stavio na stranu ekstremnih vojnih rješenja za situaciju u Donbasu, a postoji i običaj počasnog mimohoda sa tijelima poginulih ukrajinskih vojnika od mjesta pogibije u Donbasu do njihovog rodnog mjesta: „sveštenstvo“ „UPC KP“ ove prilike često koristi kako bi se javno izlagalo u odavanju počasti, nasuprot „moskovskih popova“; javna percepcija u većini ukrajinskih medija jasno je naklonjena raskolnicima i sklona satanizaciji UPC). Međutim, postoje dvije bitne okolnosti koje statistike ne uzimaju u obzir, a to su: a) nije samo ubjeđenost opredjeljivala ljude da izaberu današnjem političkom trenutku i eksploziji nacionalizma podoban „UPC KP“ nego i strah, paranoja, želja za uklapanjem; b) prilikom istraživanja nisu uzimani diferencirani rezultati „ucrkovljenih“, onih ljudi koji zaista pohađaju bogosluženje i pravoslavnu vjeru smatraju važnim sastavnim dijelom života nego stanovništvo uopšte. Prijatelji iz UPC mi uglavnom kažu da nema nekog osipanja parohija: ljudi koji su i ranije znali šta znači pripadati kanonskoj Crkvi znaju to i danas, uprkos svoj propagandi. Takođe, neki od rezultata istraživanja prosto vrijeđaju inteligenciju: na primjer istraživanje „Religija u životu građana Ukrajine“ agencije TNS očigledno umanjuje omjer vjernika UPC naprema „UPC“ KP kada su u pitanju istok i jug zemlje.

Često se ističe kako je Ukrajina izrazito religiozna zemlja. Po jednom istraživanju, više od 70,6% stanovnika Ukrajine sebe smatra vjerujućim, dok pomenuto istraživanje TNS-a navodi da se kao „duboko vjerujući“ izjašnjava 7%, kao vjerujući 49%, a da je 28% izabrali „skloniji sam ka vjerovanju“ (u Boga). Međutim, već problematika regionalne zastupljenosti religioznosti nije tako jednostavna. Obično se ističe da je zapad zemlje religiozniji od Kijeva i istoka, ali ovaj podatak ne znači da postoji neka posebna nadarenost Ukrajinaca na zapadu zemlje da budu religiozni nego da nije isto kada živite u ubogom selu negdje na Karpatima pa vam je grko-katolička ili neka pravoslavna crkva jedini oblik društvenog života i kada živite u višemilionskom Kijevu ili u rudarskom naselju sovjetskog mentaliteta u basenu Dnjepra ili Donbasu.

Pravo šarenilo podataka, međutim, vlada kada počnemo da govorimo o brojkama koje označavaju pripadnost jednoj određenoj konfesiji. Nema istraživanja koje bi pokazalo saglasnost sa drugim istraživanjima. Tako istraživanje iz jeseni 2016. provedeno od strane firme Ukranian Sociology Service i dalje govori o tome da većina konfesionalno opredjenjenih vjernika prednost daje UPC. Prema njihovom istraživanju, ukrajinski vjernici pripadaju UPC 39,4%, „UPC KP“ – 25,3%, Ukrajinska grko-katolička crkva 21,3%, UAPC 4,6%. Uporedimo to sada sa brojkama koje daje TNS: „UPC KP“ 60%, UPC 24%, UGKC 7%, dok se UAPC uopšte ne spominje. U naglašeno autokefalističkom i očigledno propagandnom članku koji se pojavio 18.5.2018. na stranici prozapadne političke orijentacije Euromaidan Press, u kome arhimandrit dr Kiril Govorun agituje za intervenciju Carigrada u ozakonjenju raskola dati su – gle čuda! – podaci iz CIA factbook za 2014. prema kojima je već tada procentualna zastupljenost konfesija bila sljedeća: „UPC KP“ 50,4%, UPC 26,1, UGKC 8%, UAPC 7,2. Vjerovatno ne čudi da BiBiSi navodi još jedno istraživanje koje daje sljedeći omjer. „UPC KP“ 44%, UPC 21%, UGKC 11%.  Više je nego očigledno da rezultati istraživanja zapravo zavise od onoga ko istraživanje sprovodi, tačnije, od njegovih crkveno-političkih ili geostrateških agendi. Da odveć pesimisične procjene udjela UPC u konfesionalnom korpusu u Ukrajini nisu tačne možemo da vidimo i po tome što se broj zajednica (= parohija) nije drastično mijenjao, a UPC je 2011. imala neuporedivo veći broj registrovanih zajednica nego bilo koja druga hrišćanska denominacija.

Međutim, iz crkvene perspektive bi bilo daleko smislenije baviti se ne kvandifikacijom vjernika, tom zajedničkom opsesijom marksizma i kapitalizma, nego pitanjem realne prisutnosti Crkve u životu „običnog“ čovjeka. Kijev je svjetska metropola, grad u kome je sve što čovjek posjeduje statusni simbol a milioni ljude žive svoje egzistencijalne drame i avanture u jednom užurbanom tempu. Nigdje ne možete vidjeti toliko bjesnih automobila i toliko moderno odjevenih ljudi. Da li su ti ljudi koji izlaze iz bjesnih mašina ili iz raspalih volgi, da li su mlade žene koje su odreda obučene shodno hiperseksualnizoavnom ukusu globalne kulture i koje na ulazu u našu Lavru ili u Sabor Sv. Vladimira (pod kontrolom KP) da postoje malo i prisluže svijeću – „naši“ ili „njihovi“? Da li ih je u crkvu (ili u „crkvu“) dovela tragedija koju preživljavaju ili sujevjerje pred ispit, da li je od njigovog trenutnog kovitlaca osjećanja moguće načiniti Crkvu? Vekika pitanja. Dok se vjernici prebrojavaju a podacima manipuliše čitav jedan život prolazi praktično pored Crkve (i „crkava“), očešavši se ponekad samo za utješni mir najbližeg sakralizovanog zdanja. Da li je to jedino što je na trenutnom „tržištu vrijednosti“ (i sentimenata) mi, Crkva, možemo da ponudimo? A kako zapravo izgleda današnji kolaž crkvenih i para-crkvenih tijela u Ukrajini.

Počinjemo svakako od jedinog kanonskog i, pored pojedinih navedenih istraživanja sigurno najbrojnijeg crkvenog tijela u Ukrajini – Ukrajinske Pravoslavne Crkve (Ukraїnsьka Pravoslavna Cerkva). Odmah da se osvrnemo na pitanje imena: i kod nas se uobičajlo da se UPC navodi kao „Ukrajinska Pravoslavna Crkva Moskovske Patrijaršije“ mada je njen zvanični naslov prosto i jednostavno: Ukrajinska Pravoslavna Crkva. Ukrajinski mediji forsiraju naziv sa dodatkom „Moskovske Patrijaršije“ kako bi istakli ponekad prećutanu, a ponekad javno izgovorenu optužbu da je UPC „posljednja organizacija sa sjedištem u Moskvi koja danas postoji u Kijevu“, ali i kako bi napravili lažnu sliku o nekakvoj simetriji prema kojoj postoje dvije UPC – jedna „moskovska“ i druga „kijevska“ (UPC KP). Zanimljivo je da se ponekad i ruski nacionalisti žale zbog izostavljanja naglašavanja moskovske afilijacije UPC smatrajući to svojevrsnom „prećutanom izdajom“. Međutim, UPC nosi takav zvanični naziv (uostalom, shodno i ustavu RPC). Iako se možda može činiti da u njoj vlada apsolutna rusofilija i jednomislije, stvar nije ni izbliza takva, a ni dnevnopolitički ni identitetski stavovi nisu monolitni. Najprije, ako izuzmemo krimsku i eparhije na istoku Ukrajine, najveći dio vjernika UPC čine ljudi koji se izjašnjavaju kao Ukrajinci. Od gotovo krajnjeg ukrajinskog desničarstva, ponekad iskrenog, ponekad iz želje za „uklapanjem“ u društvene standarde, preko jedne pomirljive situacije koja shvata koliko je konflikt između Ukrajinaca i Rusa tragičan i štetan, do ljudi koji šapatom (ipak) shvataju sebe kao sastavnio dio „ruskog svijeta“ (russkogo mira) – u UPC se može naći pravo raznomislije. Episkopat uglavnom nastoji da održi društveni ugled, što lični ugled Mitropolita Onufrija sigurno i sa pravom uspjeva. Takođe, episkopat se uglavnom trudi da drži dobre veze sa Patrijaršijom u Moskvi (koja, realno, gotovo i da nema instrumenata da utiče na samu UPC, što zbog širine autonomije koju UPC ima shodno Ustavu RPC, bilo zbog fizičkog uništavanja transportnih i ostalih veza Ukrajine i Rusije od 2014 do danas) ali i da naglasi sopstveni ukrajinski identitet i patriotizam. Možda se najočiglednije može predstaviti neobičnost položaja UPC u ukrajinskom društvu, ali i unutrašnje razlike u shvatanjima u njoj, ako imamo u vidu jedno liturgijsko šarenilo po dva liturgijska pitanja: pominjanja patrijarha i pominjanja svjetovnih vlasti i vojske na bogosluženjima. Naime, kako istočnoslovenska liturgijska praksa zahteva, svi sveštenici prilikom liturgijskih pominjanja pominju ime i patrijarha i svoga episkopa: pritom je uobičajena formulacija „Eщe molimsя o Velikom Gospodine i otce našem, Svяteйšem Patriarhe (imяrek) i o gospodine našem preosvящenneйšem mitropolite (ili arhiepiskope, ili episkope) (imяrek), i o vseй vo Hriste bratii našeй.“ U zavisnoti od toga gdje se nalaze, sveštenici ponekad sasvim izostavljaju ime Patrijarha Kirila (pozivajući se, između ostalog, i na praksu ostalih pravoslavnih Crkava u kojima pominjanje patrijarha nije uobičajeno), naročito oni u najzapadnijim dijelovima Ukrajine, gdje bi i samo pominjanje bilo čega što ima veze sa Moskvom bilo doživljeno kao provokacija. Neki drugi sveštenici UPC izostavljaju sintagmu „(o) Velikom Gospodine i otce našem“ – opravdavajući taj postupak razlikom između kanonskog stanja u kome patrijarh Kiril – jeste njihov kanonski patrijarh ali ga oni ne doživljavaju ni kao „Velikog Gospodina“ (titula koju su, podjsetimo, nosili i carevi) ni „oca“. Naravno, veliki broj sveštenika i dalje pominje ime patrijarha Kirila shodno uobičajenoj praksi. Takođe, kako je UPC jedina institucija koja ima aktivne eparhije i u Ukrajini i u DNR-LNR, pominjanje „bogočuvane zemlje naše, vlasti i vojske njene“ („Eщe molimsя o Bogohranimeй strane našeй, vlasteh i voinstve eя“) u Kijevu obavezno sadrži dodatak: Eщe molimsя o Bogohranimeй strane našeй Ukraine, vlasteh i voinstve eя – dok je teško zamislivo da tako nešto uopšte može da se desi na teritoriji DNR-LNR. Paradoksalno, ali u sumanutim situacijama neminovno: sveštenstvo UPC se moli za obje zaraćene vojske ili, možda: za vojnike, za običnog čovjeka, koji sjedi u rovu i preko nišana gleda sopstvenog brata i rođaka.

Izuzetnu simboličku moć ima činjenica da je sjedište UPC u Kijevo-pečerskoj Lavri, mjestu koja nije samo „duhovno središte“ Kijeva, Ukrajine, Rusije i Pravoslavlja u onom smislu koji nije izlizan upotrebom u turističkim vodičima. Lavra je po svemu blagodatno, nevjerovatno mjesto susreta neba i zemlje, svetog i profanog, najautentičnijeg podviga i savremenog Kijeva: ukratko: Lavra je nebo za koje se drži i na kome počiva Crkva na Dnjepru. Ono što se i te kako da vidjeti za posljednjih nekoliko godina jeste da se o sama UPC dodatno ukrajinizovala: od upotrebe jezika u učionicama Kijevske duhovne akademije i seminarije (sve više ukrajinski, od situacije u kojoj je ranije dominirao ruski) preko jasnih autokefalističkih tendencija pojedinih prominentnih predstavnika UPC (koji bi, istini za volju, nakon eksponiranja uglavnom bili smjenjeni sa dotadašnjih pozicija, ali ne i drastično kažnjavani). Uprkos našim predubjeđenjima o nekakvoj „mogiljanskoj“ Crkvi zaostaloj u sholastičkim udžbenicima i liturgijskom formalizmu (koga, kao i u čitavoj istočnoslovenskoj tradiciji, ima još više nego kod nas), susret sa vrlo živim parohijskim i manastirskim životom Crkve pravo je osvježenje: u crkvama su prelijepa, melodična bogosluženja, a vjerni narod ne živi od gledanja hostije nego od učešća u svetim Tajnama Crkve. Pljuvana u ukrajinskom društvu zbog svoje „moskaljštine“, vrlo često prezrena u Moskvi ali i drugdje samim tim što u nazivu nosi naziv „ukrajinska“, UPC je ispovjednička Crkva koja zavrjeđuje našu molitvu i misao. Ukoliko imate priliku da odete u Kijev ili Počajev – otiđite. I recite odakle ste. Ljudima tamo značiće da znaju da nisu zaboravljeni. I pitaće vas ponešto o Svetom Vladici Nikolaju.

Raskol sebe zvanično naziva „Ukrajinska Pravoslavna Crkva Kijevskog Patrijarhata“ (Ukraїnsьka Pravoslavna Cerkva Kiїvsьkogo Patrіarhatu ili, prema njenom ustavu UPC – Kijevski Patrijarhat). Od kako je nastala 1992. „UPC KP“ postojano je imala status projekta od suštinskog nacionalno-identitetskog značaja za većinu ukrajinskih vladajućih garnitura, a Filaret Denisenko nije krio ni ulogu (podršku ili pritisak) bivšeg člana CK KP SS i prvog predsjednika nezavisne ukrajine Leonida Makaroviča Kravčuka za njegova nastojanja da UPC u potpunosti odvoji od bilo kakve kanonske vezanosti za RPC MP. Kada je nastajala, 1992.  činilo se da će UPC KP uspjeti bar da objedini nekanonske nacionalističke snage, sve one kojima je ukrajinstvo crkve bilo draže od kanonskog statusa, budući da je eparhije i parohije koje su pristale uz bivšeg mitropolita Filareta on poveo u zajedničku (naravno, nekanonsku) jurisdikciju sa tadašnjom UAPC. Međutim, poslije smrti „patrijarha“ Mstislava, dolazi do raskola u raskolu i Filaret 1995 konačno postaje „patrijarh umjesto patrijarha“, što dovodi od odvajanja UAPC od UPC KP kojom već 23 godine Filaret prilično samodržavno upravlja. Kao bivši mitropolit kijevski, imao je odličnu startnu poziciju da uz asistenciju državnih organa i desničarskih organizacija od te 1992. naovamo drži i zadrži veliki broj hramova, među kojima se naročito ističe Vladimirska saborna crkva (koja i služi kao „prestona“ crkva UPC KP) izgrađena u „carističkom“ HIX vijeku. Formatizovana u podudaranju ambicija jednog čovjeka i nacionalističkim porivima masa, UPC KP uvijek može da računa na simpatije šire javnosti zbog svog neupitnog i otvorenog stavljanja na stranu „ukrajinske nacionalne stvari“ (i vlasti), a jednoj pedesetomilionskoj naciji imponuje da ima samodržavnog patrijarha i ništa manje od toga. Zanimljivo je da su upravo lične ambicije Filareta Denisenka i nacionalna megalomanija koja traži patrijarha ujedno jedna od prepreka za bilo kakvu legalizaciju statusa UPC KP: jedna pomalo apokrifna, ali zaista karakteristična kijevska anegdota kaže da je u nekim od predpregovora sa Carigradskom Patrijaršijom Filaretu bilo predloženo da Carigrad postupi ignorišući da je Kijevska Mitropolija ikada prešla u jurisdikciju Moskve, ali to bi značilo da bi on u najboljem slučaju mogao da bude carigradski egzarh za Ukrajinu sa statusom Mitropolita kijevskog. „A šta će mi to, pa ja sam bio i Mitropolit kijevski i zavisan od druge Crkve?“, anegdota kaže, bio je Filaretov odgovor. Ako je UPC KP i nekada stvarno željela da sa vremenom dobije legalizaciju svoga statusa, njeno aktivno učestvovanje u formiranju nekakvog interkomunija raskolničkih kvazi-crkava (UPC KP, raskolnički sinod BPC, „CPC“) učinio ju je sa vremenom potpuno nerespektabilnom bilo gdje u svijetu.

UAPC – kao što smo vidjeli, ova skraćenica je kroz istoriju označavala nekoliko para-crkvenih organizacija kojima je svima zajedničko da su nastajale svaki put kada bi ratna ili geostrateška dešavanja protjerala rusko prisustvo u Kijevu (1917 i dalje, 1941-1945, 1990). Određivanje „autokefalije“ ili „autonomije“ (1941-1945) u imenu uvijek je bila više propagandni trik nego što je govorila o realnoj, kanonskoj samostalnosti. Sa UAPC formiranoj 1990. desila se ona česta šala istorije: njenu ideju (autokefalija bilo kojim sredstvima) ali i snagu (zasnovanu na ukrajinskom nacionalizmu) preuzela je sa vremenom „UPC KP“. UAPC danas postoji i okuplja dovoljno vjernika da u ogromnoj zemlji kakva je Ukrajina ne može sasvim da nestane, ali ni da bude ravnopravan crkveno-politički faktor sa UPC i „UPC KP“. Načelo postojanja i funkcionisanja UAPC lijepo je izraženo natpisom u njenom grbu „jedan narod, jedan jezik, jedna crkva“ (odin narod, odna mova, odna cerkva). Vjernici UAPC se uglavnom nalaze na zapadu Ukrajine, dok u centralnoj i istočnoj Ukrajini prisustvo UAPC gotovo da je na nivou statističke greške. Međutim, i pored demografske marginalnosti, UAPC je značajna u crkveno-političkom životu Ukrajine i to ne samo zato što je bila prva para-crkvena organizacija koja je već 1990.poečala da organizuje dotadašnje ukrajinsko sveštenstvo RPC MP sa izraženim autokefalističkim nastrojenjima, nego još više zbog svojoji veza sa ukrajinskom dijasporom: eparhije UAPC u SAD i Kanadi su 1995. legalizovale su svoj status pristupajući jurisdikciji Carigrada i, premda su formalno prekinuti odnosi između sada „kanonskih“ ukrajinskih episkopa u SAD i Kanadi i UAPC u Ukrajini, ti kontakti su i dalje bliski, a pomenuti „kanonski“ episkopat s vremena na vrijeme dođe u Ukrajinu i daje prilično zapaljive izjave koje raspaljuju maštu nacionalista o mogućoj legalizaciji raskola u Ukrajini onako kako je to učinjeno u SAD i Kanadi. Da nisu u pitanju samo spekulacije nego i svojevrstan plan ukazuje činjenica da poslije smrti „patrijarha kijevskog i cijele Ukrajine“ Dimitrija Jareme (1915-2000) nije biran njegov naslijednik sa titulom „patrijarha“ nego „mitropolita kijevskog“ (kako bi se, prilikom „legalizacije“ mitropolit zapravo samo priključio ostalim mitropolitima carigradske katedre, možda sa titulom „patrijaršijskog egzarha za Ukrajinu“) iako „Ustav UAPC“ i dalje predviđa izbor „patrijarha kijevskog i cijele Ukrajine“. Takođe, UAPC je do sada davala najeksplicitnije prijedloge za legalizaciju svoga statusa koji su se svi or reda zasnivali na njihovoj spremnosti da prihvate autonoman status u sastavu Konstantinopoljske Patrijaršije. Razlozi za neprekidno oslanjanje na Carigrad su svakako geopolitički, ali UAPC uvijek ističe jednu istorijsku dimenziju prema kojoj je prisajedinjenje Kijevske Mitropolije bilo „nezakonita aneksija“ te time UAPC traži „povratak na stanje prije 1686“ te naglašava Vaseljensku Patrijaršiju koa svoju jedinu majku Crkvu (što je štaviše dato u članu 1.2. Statuta UAPC). U tom smislu UAPC formuliše istorijsko-kanonski narativ koji dominira ukrajinskom crkvenom istoriografijom i koji se sve češće može čuti i od nekih profesora i klirika UPC. Međutim, ako pogledamo neka od dokumenata UAPC , vidjećemo da ona ne sadrže samo ukrajinsku argumentaciju nego i izvode iz dokumenata carigradskih patrijaraha koji su kroz godine zaista s vremena na vrijeme dovodili u pitanje prisajedinjenje Kijeva Moskovskoj Patrijaršiji. Od 2009. sveštenstvo UAPC pominje carigradskog patrijarha kao svog prvojerarha što jeste jednostran, ali vrlo karakterističan korak.

Premda u strogom smislu ne predstavlja pravoslavnu Crkvu, dužni smo da damo nekoliko zapažanja o Ukrajinskoj grko-katoličkoj crkvi (unijatima) i to ne samo zbog istorijskih razloga (čak ni ruski crkveni istoričari poput A. V. Kartašova nisu prestali da govore o njoj kao jednom obliku otuđene „ruske crkve) nego i zbog postojanog uticaja koje postojanje i ideje UGKC imaju na ukrajinsko Pravoslavlje (nekanonsko, ali i kanonsko). Koncetrisana demografski na zapad zemlje, UGKC je kroz vrijeme formirala sopstveni mentalitet, pa i pravi identitet u kome dominira ideja naročitost, posebnosti spoja „kijevsko-vizantijskog naslijeđa“ u „jedinstva sa svetom Stolicom“. UGKC je igrala toliku ulogu u formulisanju savremenog ukrajinskog identiteta (autor ukrajinske himne Mihajlo Mihajlovič Verbicki 1815-1870. bio je unijatski sveštenik, kao i otac Stepana Bandere) da današnji ruski pogled na „ukrajinstvo“ kao „austro-ugarsku i poljsku zavjeru“ i „unijatsku izmišljotinu“ možda nije sasvim opravdano u smislu da negira jezičku i mentalitetsku posebnost Ukrajine/Malorusije, ali nije ni sasvim bez osnova: ukrajinstvo i ukrajinsko unijatsvo zaista dijele jednu temeljnu sliku svijeta unutar koje „ono naše“ nisu ni Moskva ni Varšava nego LJvov i Trnopolj, a od skora i Kijev. Iako izvan svake sumnje vjerna Rimu, UGKC nastoji da naglasi i sopstveni ukrajinski, pa čak nekad i identitet povezan sa kijevskom Rusi (tako, recimo, UGKC često sebe naziva „crkvom kijevske bogoslužbene tradicije“). U savremenoj Ukrajini UGKC igra veću ulogu od sopstvene demografske moći, djelimično zahvaljujući sopstvenoj predanosti nacionalnom projektu, djelimično zahvaljujući sposobnosti organizacije (bivša „LJvovska duhovna akademija“, u međuvremenu je proširila svoju djelatnost, te danas nije samo vjerska akademska institucija za školovanje kadra za UGKC nego jedan od rijetkih dobrih privatnih univerziteta koji daju diplomu iz engleskog jezika, psihologije, informatike itd). UGKC i dalje ima orgoman uticaj na formiranje ukrajinskog istorijskog narativa ali i savremene društvene stvarnosti, naročito u isticanju „evropskog“ pa i „zapadnog“ identiteta Ukrajine: ponekad se čini da su izjave P. Porošenka iz 2018. zapravo plagijati izjava grko-katoličkih velikodostojnika iz posljednjih dvadeset godina. Međutim, i pored lica jedne savremene prozapadne hrišćanske konfesije, UGKC je i sama vrlo često bila akter žučne međucrkvene rasprave u ukrajinskom društvu, a njeni djelatnici i sami nerijetko vrlo agresivno sugerisali nepoželjnost UPC i njenog sveštenstva kao i bilo čega moskovskog u idealnoj Ukrajini kakvom je oni vide. Takođe, činjenica da UPC KP, UAPC i UGKC objedinjuje predanost ukrajinskom nacionalizmu (koji je u današnja vremena vrlo teško razlikovati od dojučerašnje ekstremne desnice) uglavnom čini lidere ovih konfesija poželjnijim gostima medija i državne administracije, kao i postojanim saveznicima u defamaciji UPC. Indikativan simbolički korak UGKC je načinila ove godine pomjeranjem praznovanja Krštenja Rusa koje UGKC redovno obilježava 14. avgusta na 28. juli – zajedno sa „UPC KP“ i UAPC, a zapravo, kako poglavar UGKC Mitropolit Svjatoslav Ševčuk obrazlaže odluku: „da ne bi pravili antitezu našj pravoslavnoj braći“, ali i da bi praznovali „zajedno sa ukrajinskom državom“. To, međutim, ne znači da bilo ko od njih ima visoko mišljenje o onim drugima: kao i u svakom prokletstvu malih razlika, i unutar samih konfesija zasnovanih na ukrajinocentrizmu mržnja i nepovjerenje upereni ka „izdajnicima“ tinjaju i ka onim „manjim izdajnicima“.