Prevodi i prepisi

Žarko Vidović (1921–2016): misao slobode u duhu vere [I]

Foto: Nedeljnik

Ja sam mnoga zažegâ kanđela na oltaru Crkve Pravoslavne; […] da podžežem koliko uzmogu, i vaš oganj sveti na oltaru, na oltaru Crkve i poštenja. (Petar P. Njegoš, Gorski vijenac, Beč 1847, l. 2246-2252)

 

1. Profesor dr Žarko Vidović (17. maj 1921 – 18. maj 2016) jedan je od najistaknutijih srpskih pravoslavno orijentisanih teoretičara druge polovine HH i početka HHI veka. Njegov život i delo imaju kolosalan opseg i značaj u svakom smislu, i, razume se, presežu okvire samo teorijskih doprinosa srpskoj i evropskoj duhovnoj kulturi. Prethodno ćemo uputiti u osnovne aspekte biografije i bibliografije ovog dubokog koliko jedinstvenog mislioca, koji još uvek nije dovoljno poznat (kamoli etabliran) u široj srpskoj kulturalnoj javnosti, čak ni u krugovima stvaralaca koji su izraženije posvećeni istraživanjima i razvoju srpske duhovne kulture u istoriji[1].

Vidović je rođen 1921. godine u mestu Tešanj u Kraljevini SHS, blizu Doboja u Bosni i Hercegovini. Od 1939. godine do početka Aprilskog rata 1941. godine studirao je na Sveučilištu u Zagrebu. Pre toga je pohađao gimnaziju u Novom Sadu, od 1931. godine. U Zagrebu je započeo studije medicine (tri semestra), ali je potom prešao na studije filosofije (jedan semestar). Uz istoriju i teoriju književnosti, istoriju civilizacije i umetnosti, i uz teologiju – filosofija, i to religijskog usmerenja, duboko će odrediti njegovo opažanje, vrednovanje i orijentisanje u svetu društveno-istorijskog života. Bio je učesnik u Aprilskom ratu 1941, i to kao pešadinac vojske Kraljevine Jugoslavije. U jesen 1941. godine uhapšen je u Sarajevu. Potom 1942. godine opet biva hapšen i zatvaran. Zbog svojih stavova i otpora okupacionom režimu hapse ga i nacističko-nemački okupatori i nacističko-ustaški okupatori. U strašnom velikom transportu od 6. do 8. maja 1942. godine ustaše njega, i mnoge druge stradalnike, deportuju u koncentracioni logor Jasenovac, u pakao na zemlji, prugom koja je iz Sarajeva tamo vodila, preko Slavonskog Broda. U jednom od tih deportacionih transporta iz sarajevskog zatvora nalazio se i Sveti velikomučenik Vukašin Mandrapa (†1942) iz Klepaca, kojeg je Vidović poznavao i poštovao.

Nedugo zatim specijalne SS jedinice u saradnji sa pripadnicima organizacije Tot (tzv. totovci [Organisation Todt[2]]), dvadesetjednogošnjeg Vidovića iz koncentracionog logora „Jasenovac” transportuju u sabirni a ozloglašeni logor „Sajmište” u Beogradu[3]. Tu je sa drugima upućen na prinudni rad, približno u periodu od maja do sredine juna 1942. godine. Potom, nakon mukotrpnog putovanja kroz više zemalja, sa mnogim srpskim narodom, biva prebačen u radni logor Beis-fjord kod Narvika u Norveškoj, krajem juna 1942. godine. Kako je kasnije ispovedao, u logoru je pronašao osećanje prisustva Boga. Time je prevladao užase infernalnog iskustva, jeziv egzistencijalni apsurd, u koje su ga uveli neposredna posmatranja gotovo svakodnevnih egzekucija, ali i samoubistava mnogih logoraša koji sa apsurdom radikalnog zla nisu uspeli da se izbore. Mnogi teorijski radovi Vidovića, kasnije, reflektuju spoznaju veza između poistovećenja sa raspetim Isusom, stradanja, i, vere u trijumf smisla egzistencije, kako pojedinca tako zajednice u istoriji. Ti radovi, takođe, rehabilituju (i u središte saborne pamjati vraćaju) fenomen logoraškog iskustva, i žrtvu nesagledivo velikog broja pripadnika srpskog i drugih naroda u toj genocidnoj istoriji smrti. U julu 1943. godine iz logora uspeva da pobegne u Švedsku, gde će se obresti u avgustu iste godine. U toj zemlji će nastaviti studije na Univerzitetu u Upsali, u periodu od 1943. do 1945. godine. U Švedskoj će sa Evom Marijom Johanson dobiti ćerku Zagu (udatu Grip). Sa prvom suprugom će dobiti sina Branka, koji će tragično nastradati. Sa drugom suprugom, Duškom, uspostaviće skladan i trajan brak.

Posle završetka Drugog svetskog rata Vidović se vraća u komunističku Jugoslaviju, gde odmah biva uhapšen i pušten. To doba obeležila je kriza Informbiroa (1948) kao i vreme zatvora na Golom otoku (1949–1956). Jugoslovensko društvo, u tom „tvrdom” periodu, ubrzano odlazi u pravcu komunistima svojstvene diktature i terora nad neistomišljenicima[4], a nametanje jednoumlja ostaće na snazi i kasnije, tokom 60-ih i potom u „mekom” periodu, nakon utvrđenja titoistički profilisanog prozapadnog komunizma, protiv kojeg je Vidović istupao. Zbog slobodoumnih istupa, i zbog insistiranja da se formira posebna organizacija logoraša (apartno od „Saveza boraca NOR”), opet biva hapšen i zatvaran, i to još dva puta do isteka 1947. godine. Diplomirao je 1952. godine u Beogradu, na Katedri za filosofiju i na Katedri za istoriju umetnosti, i to kao stipendista grada Sarajeva. Doktorsku disertaciju Meštrović i savremeni sukob skulptura sa arhitektom: jedan estetički problem odbranio je na Filosofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu na odeljenju za istoriju i teoriju umetnosti, 1958. godine. Za taj uspeh zaslužna je i pomoć vlade Francuske namenjena istraživanju odnosa arhitekture i likovne umetnosti. Naime, od septembra 1956. do juna 1957. on je bio pozivni stipendista vlade Francuske.  Već u to vreme Vidović je znatan erudita sa impresivnim poliglotskim sposobnostima (govorio je, čitao i pisao na norveškom, nemačkom, švedskom i francuskom jeziku).

Potom započinje plodan ali trnovit naučno-predavački i pedagoški životni put. Predavao je na Univerzitetu u Sarajevu (od 1953. kao asistent a od 1958. kao docent). Potom radi kao vanredni profesor i na Sveučilištu u Zagrebu (1961–1968). Međutim, 1967. godine biva prisiljen da napusti Zagreb. Oštri napisi Vidovića protiv tada rukovodećih tela SFRJ, presečeni su i sankcionisani. To je bilo i vreme uoči razmaha novog hrvatskog nacionalizma, unutar MASPOK-a, od 1971. godine. Njegovi protesti protiv srbofobnih tendencija u hrvatskom društvu, a među prvima je o tome progovorio, takođe su prekratili njegovu akademsku karijeru u Zagrebu. U Beograd se preselio u julu 1968. godine. Tu uspeva da se zaposli kao naučni savetnik u Institutu za književnost i umetnost, od 1970. godine. U tom institutu, tokom više od 15 godina plodnog i jedinstvenog po rezultatima rada, ostaje sve do odlaska u penziju 1986. godine.

U vreme krize jugoslavizma i komunizma, od početka 80-ih godina prošlog veka, Vidović se srčano uključuje u polemike i misaona suočavanja sa srpskim ideolozima levice, uz druge intelektualce Srpske Pravoslavne Crkve, uključujući episkope Atanasija (Jevtića), Amfilohija (Radovića), Danila (Krstića) i druge. Zahvaljujući zapaženom zauzimanju za povratak srpske intelektualne elite, i društva u celini, izvornim vrednostima srpskog naroda kao istorijske nacije određene pravoslavljem, mediteranskim kulturološkim tipom i hrišćanskim evropejstvom[5] – Vidović uspeva da se potvrdi kao jedan od najistaknutijih srpskih mislilaca religijsko-patriotske provenijencije. Lepo je primećeno da je Žarko Vidović, svakako svojim Ogledima o duhovnom iskustvu (Beograd ¹1989) ili delom Srbi u Jugoslaviji i Evropi (Beograd ¹1994), na određeni način, opozitni pandan jugoslavističko-komunističkoj, antiteističkoj i antitradicijskoj poziciji koju je dugo reprezentovao recimo titoista Radomir Konstantinović (1928–2011) sa studijom Filosofija palanke (Beograd ¹1969).

Duboke brazde zaorao je Žarko Vidović i unutar akademskog sistema Srpske Pravoslavne Crkve. Primera radi, Vidović je jedan od profesora prvog osnivačkog saziva Bogoslovskog fakulteta Svetog Vasilija Ostroškog u Foči, koji se nalazi u sastavu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Vidović je predavao istoriju umetnosti i na Akademiji Srpske Pravoslavne Crkve za umetnost i konzervaciju, u Beogradu, a njegova Umetnost u pet epoha prihvaćena je kao udžbenik. Žarko Vidović, taj Mokranjac srpskog zavetnog mišljenja, svojim stradalno-ispovednim žitijem: poslovičnom čestitošću, marljivošću, kao i dubokim zahvatom u tkivo srpskog sabornog pamćenja (koje je čuvao, u rukoveti sabirao, razvijao i promovisao kao građanin Srbije, Mediterana i Evrope), uspeo je da postane ovaploćenje ideala integralnog pravoslavnog Srbina. Srpska Pravoslavna Crkva je njegov smiren i ozbiljan rad, njegovu oblagodaćenu ličnost, prepoznala i priznala. Iz tih razloga specijalna komisija Svetog Arhijerejskog Sinoda SPC, na čelu sa Njegovom Svetošću patrijarhom srpskim, G. Irinejem, 07. 10. 2015. godine odlikovala je profesora Vidovića ordenom Svetog Save drugog stepena. Time je učinjena pravda u Hristu blaženom i Duhom Svetim ozarenom Žarku Vidoviću za njegove crkveno-narodne i nacionalno-kulturalne životne zasluge, velike, sa posebnim osvrtom na njegov jedinstven koliko merodavan njegošološki doprinos razumevanju dela Mitropolita cetinjskog, Petra II Petrovića (1813–1851)[6]. Kako je rečeno u obrazloženju, odlikovanje se dodeljuje „… istoričaru umetnosti i hrišćanskom pravoslavnom filosofu iz Beograda, za krsnovaskrsno hristoljublje, životno svedočenje pravoslavne filosofije istine i bogojavne lepote sveta”[7].

Profesor dr Žarko Vidović je iza sebe ostavio kapitalan opus objavljenih i neobjavljenih dela. Navešćemo najznatnija izabrana dela, hronološkim redosledom, kako bismo prikazali njihov tematski zahvat, problemsko jedinstvo i teorijski značaj:

  1. Meštrović i savremeni sukob skulptora s arhitektom: jedan estetički problem (Sarajevo 1961);
  2. Problemi i pregled historije civilizacije (Zagreb 1963);
  3. Umjetnost u pet epoha (Zagreb 1964);
  4. Logos, liturgijska svest pravoslavlja (Beograd 1983);
  5. Tragedija i Liturgija: esej o duhovnoj sudbini Evrope (Beograd 1985; Niš ¹1996, ²2016);
  6. Ogledi o duhovnom iskustvu (Beograd 1989);
  7. Njegoš i Kosovski Zavjet u Novom vijeku (Beograd ¹1989, ²2013)
  8. Srbi u Jugoslaviji i Evropi (Beograd 1994);
  9. Suočenje Pravoslavlja sa Evropom: ogledi o istorijskom iskustvu (Cetinje 1997);
  10. Iz Svetog pisma: izbor, komentari i pogovor (Beograd–Valjevo 1998);
  11. Romani Đorđa Ocića: poetofilosofija i komentari (Beograd 1999);
  12. Liturgijska tajna Svetog Pisma (Beograd 2002);
  13. I vera je umetnost (Beograd 2008);
  14. Istorija i vera (Beograd 2009);
  15. Njegoš i liturgijske anagnoze (Beograd–Podgorica 2017).

Pomenućemo i knjige objavljene u feljtonskim nastavcima:

  1. Razgovori o slikarstvu (Omladina: Beograd 1952);
  2. Pjesnik se rađa (Život: Sarajevo 1957);
  3. Ο takozvanom οtuđenju čοvjeka (Κοlo Μatice Ηrvatske: Ζagreb 1963–1964)

* Drugi deo teksta biće objavljen 30.10.2018.

 

Izvor: Predgovor u: Žarko Vidović, Dela, t. 1: Biblio-bio-grafija, Beograd: Zadužbina Žarka Vidovića, 2018, 7-28.

 

 

[1] U međuvremenu smo dobili nekoliko vrednih priloga kojima misao i delo Vidovića počinju da ulaze u ozbiljniji proces recepcije: u njega dostojno razumevanje, vrednovanje i dijalog (B. Zlatić, T. Milivojević, A. Gajić, V. Dimitrijević, D. Ocić, S. Vladušić, M. Arsenijević). Posebno je važan temat časopisa za umetnost, nauku i filosofiju Zenit (god. I, br. 14, 2014, 114-202; gl. odg. ured. Srđan Stanišić) posvećen Žarku Vidoviću. Isto važi za temat časopisa Letopis Matice srpske (knj. 498, br. 6, 2016, 767-820; gl. ured. Slobodan Vladušić). Oba temata predznačuju preporučljive puteve prijema opusa Vidovića, metodologiju koju valja razvijati u željenom pravcu. Dužni smo tome da pribrojimo i sledeće radove: Matej Arsenijević, „Kosovski zavet i sudbina Evrope: Zavetna misao Žarka Vidovića kao kritika metafizike”, u Žarko Vidović, Tragedija i Liturgija: esej o duhovnoj sudbini Evrope, Vizantijsko ogledalo, Niš 1996, 119-142; isti, „Zavet – put srbskog bogoslovlja”, u Žarko Vidović, Suočenje Pravoslavlja sa Evropom: ogledi o istorijskom iskustvu, Svetigora, Cetinje 1997, 5-14.

[2] Na čelu sa rajhsministrom za municiju i utvrđenja, Fricom Totom (Fritz Todt), pripadnici te organizacije (OT), pored ostalog, širom okupiranih zemalja birali su radnu snagu za ropski rad u korist ratnih ciljeva Trećeg Rajha. (Tu organizaciju ne treba mešati sa Reichsarbeitsdienst [RAD] gde su, uglavnom bez prisile, radili većinom nemački radnici [tako je, npr., izgrađen sistem Autobahnen, i ostvareni drugi masivni konstruktorski projekti]).

[3] Vidović o tome svedoči u intervjuu koji je dao za časopis Nedeljnik (29. oktobar 2015) 54.

[4] Posledice državom nametnutog jednoumlja, betoniranog prisilom i nasiljem, ubrzo će opisati Solženjicin (1959, 1962), kritikom komunističkog totalitarizma i autoritarizma. Videti: Aleksandr Solženicыn, „Odin denь Ivana Denisoviča”, Novый mir, 11 (1962).

[5] Aleksandar Gajić, „Srbi i Evropa u delu Žarka Vidovića: između zaveta i metafizike”, Zenit, god. XI, 14 (2014) 150-154.

[6] Vidović je uspeo da Srbima otkrije jednog zatravljenog Njegoša: Vladiku Petra Petrovića koji ne samo da peva o Kosovskom zavetu već peva iz Zaveta, i to kategorijama koje su fundirane u crkveno-liturgijskom doživljaju sveta. Uspeo je to razumevanjem koje (uočavajući izvesno i kod Njegoša prisutno platonstvo) ne zakida niti sakriva Njegošev neporecivo pravoslavni etos mišljenja i osećanja sveta. Vidovićev Njegoš je izuzet travestijama marksističko-jugoslavističkih interpretacija, i odvojen od pokušaja koji nedovoljno respektuju njegovo etičko, filosofsko, eshatološko – tajnovidstvo, itekako informisano duhovnošću pravoslavlja. Videti: Žarko Vidović, Njegoš i Kosovski Zavjet u Novom vijeku, Filip Višnjić: Beograd ¹1989, Altera: Beograd ²2013, 11-151); isti, Njegoš i liturgijske anagnoze, Beograd – Podgorica, SOZ Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke – Matica srpska: Drušvo članova u Crnoj Gori, Beograd–Podgorica 2017, 13-52.

[7] „Autobiografski pogled na ’Žitije i Zbitija’ Žarka Vidovića, Pravoslavlje: novine Srpske Patrijaršije, 1166 (2015) 12-16.

error: Content is protected !!