Autografi

Virtuoz

Komšije, kakve sam zapamtio iz socijalizma, bili su široka porodica netematski prisutna u životima ljudi, slučajnih stanovnika iste adrese, zgrade, ulice… Sabrani u komšiluku, bez obzira da li su organizovani u nuklearne porodice ili ne, stanari su postajali bliske komšije, članovi porodice-komšiluka. Uglavnom, uvek tu jedni za druge ne opterećujući, nužno, svakodnevicu jedni drugima.

Sa neoliberalnom desocijalizacijom našeg „sveta života“ komšiluk je iščezao, ali se slično „netematsko“ prisustvo, naših života, jednih u drugima, danas odvija preko fejsbuka (instagrama, tvitera). Bez obzira da li se maše, lajkuje itd. ili ne, prijatelji sa fejsbuka su uvek tu, i mi smo u virtuelnom komšiluku.

Ali, i onaj komšiluk iz socijalizma je bio virtuelan jer virtuelan ne znači lažan, veštački, nestvaran, već potencialan, moguć, još neostvaren. Etimološki virtualno se izvodi iz latinske imenice čovek „vir“ i sufiksa „tus“, pa je virtuelno tada nešto hrabro/muževno i čovečno – vrlinsko. Uostalom „virtus“ je semantički vrlina. Upravo je u tome caka sa kapitalizmom. Kompanije nam podmeću svoju virtuelnu platformu kao saksiju u kojoj mi cvetamo našom uzajamnom virtualnošću koju oni onda beru i skupo prodaju. Kopanje podataka (data mining) je ekstrakcija i eksploatacija naše afektivnosti i trgovina našom virtualnom vitalnošću. Kao višak vrednosti iz nas se isisava život koji mi, dok smo živi, neprestano virtuozno proizvodimo.

Virtuoz (od latinskog virtuosus) znači pravednik – što je jedno od Hristovih imena. U tom smislu, svi koji smo živi i proizvodimo život smo pravednici. Ali smo podvrgnuti užasnoj nepravdi: U ekstraktivnom kapitalizmu, samo naše življenje, bez obzira na našu volju, hrani parazita koji nas umrtvljuje. Kapital je vampir koji život pretvara u (sirovinsku) svojinu. Čak i oni koji su prošli kroz smrt, virtualno su živi i još uvek hrane kapital – slično haićanskim zombi robovima koji mrtvi rade za svoje gospodare. Kako onda da živi i umrli budu mrtvi za kapital a živi jedni za druge, što je subjektivni preduslov svetske i nadsvetske promene?

Čagatajev, junak, novele Andreja Platonova „Džan“, boljševički aktivista sa zadatkom da najbednije stanovnike Sovjetskog Saveza nauči socijalizmu, u jednoj epizodi, tokom lutanja kroz azijske stepe, nailazi na mrtvu kornjaču:

„Na kraju je ugledao malu kornjaču. ležala je nepomično istegljenog vrata s nemoćno ispruženim šapicama – ne čuvajući se pod oklopom, uginula je ovde na putu. Čagatajev… je odneo na stranu I zakopao u pesak. Ta kornjača je sad bliže njegovoj pokojnoj ženi.“

Solidarnost sa najnepotrebnijim bićem, mrtvom kornjačom, to je subjektivni početak novog sveta. Što su bliže umrlima i stoje niže na lestvici korisnosti, bića su bliže podjednako beskorisnom objektu želje koji je živa personifikacija komunizma. U našoj međusobnoj solidarnosti, mi smo virtualno mrtve kornjače.

Dakle, nije problem, što su na društvenim mrežama naši odnosi virtualni, jer virtualis označava i lekovito svojstvo i isceliteljsku moć, već što je ova moć toliko realna da održava život kapitala koji na njoj parazitira. Ali ako su za stare revolucionare, zatvori bili univerziteti, onda i nemoć virtualnih odnosa može biti revolucionarna sila.

Ukoliko budemo dovoljno mrtve kornjače bićemo spremni za prepoznavanje šansi, jer revolucija (korenita promena) ipak „neće iskočiti iz naše duše“ tek tako, ona se događa spolja ali za svoje delo traži sebi „srodne duše“.

„Virtuoznost – piše Paolo Virno – nije ništa neobično, niti zahteva neki poseban talenat. Dovoljno je samo setiti se procesa u kom neko ko ko govori crpi iz neiscrpne moći jezika (što je suprotno od definisanog rada) kako bi stvorio iskaz potpuno trenutan i neponovljiv“ (Paolo Virno, Virtuosity and Revolution: The Political Theory of Exodus).

U sredneovekovnoj terminologiji Hristovo prisustvo u Crkvi nazivalo se virtualnim. Kao efektivna prisutnost koja još nije aktuelna, ono je bilo virtualno.

Dok se naša, svetska i nadsvetska revolucija ne aktualizuje: tražimo nemoguće, budimo virtualni!

error: Content is protected !!