Prevodi i prepisi

Usredsređujemo se – rasejanost nije mana nego porok

Isidora Sekulić u Skandinaviji

Pre dosta godina, kada je mala Srbija u malu svoju kuću i mene primila, otkrila mi se kao obeležje javnog života jedna opšta usredsređenost duhova; ono što smo navikli da stranom rečju imenujemo koncentracija. Gledam oko sebe i vidim: ponešto ima; ponešto bi moglo da ima, ponešto nema; ali usredsređenost neka stoji svugde kao jedan dobar zid. Sastojala se ta usredsređenost, prvo, iz jedinstva zemlje i otadžbine, bez borbi klasa i bez građanskih ratnih stanja. Zatim, sastojala se iz jednog živim snagama hranjenog i branjenog pravilnog i čistog narodnog jezika. U Beogradu, tada, jedan prijatelj me upozori na Mistralovu reč: „Jezik je ključ civilizacije; jezik skida lance s naroda.“ Najzad, najoriginalnije usredsređenje, jedinstveno nešto za mali narod i državu, koji stoje ,,na periferiji kulture“, kako neki naši sugrađani vrlo „rasejano“ tvrde, bilo je usredsređenje inteligencije po celoj zemlji. Ona čuvena srbijanska trezvenost — koja je samo skromno ime za inteligenciju — stoji svugde kao dobar zid. To me je zadivilo. Sve poruke od Beograda seljaku i selu, sve veze gospode i seljaštva, osnivale se na usredsređivanju trezvenih glava. Gde god se što utvrđivalo: vojna akcija, kulturna, politička, ova poslednja često i nesrećna, svejedno, svugde je treptala inteligencija, i reč ugovora i dogovora bila je pojam, a ne stvar. Čudom se čudih u ono vreme: Pogledaj, „majka muka, sirotinja bruka“, ali taj svet rasejan nije. Trezvenost tog sveta, lepa pamet njegova stoji na mrtvoj straži za narodne stvari. „Država“, svakidašnja reč u rečniku gospodina i seljaka.

Tada naučih, iako ranije dosta sveta videh, da od inteligencije ne treba praviti privilegiju školovanih, učenih, načitanih, ispisanih. Inteligencija, to je obeležje živog, zdravog i vedrog čoveka našeg naroda. Svugde se u životu oko mene to i potvrđivalo: javnost je značila ceo trezven narod; a ta javnost interesovala se za stvari ne pre svega interesima ličnim i profesionalnim, nego interesima ozbiljne inteligencije koja sve pojave i činjenice stavlja pred sud dostojanstva zemlje. „Zemlja“, i ona je značila koncentraciju, usredsređenje svih ugleda i odgovornosti. U ono vreme, organizacija još nije bilo u smislu redovnih i obaveznih društvenih tela. Ali je javnog i skrivenog usredsređenja bilo više nego danas, a rasejanosti i razbijenosti manje no danas.

Kako je onda izgledao svet? Bilo je velikih i malih naroda i država, i slabih kulturnih interesa velikih za male. Bilo je labavih i čvrstih političkih ravnoteža i sporazuma. Bilo je sukoba, pri kojima je ofansiva diktirala defansivi šta ima da misli. Danas, mnogo šta od toga isto je, samo mnogo gore isto. Mali narodi su više usamljeni i injorovani kulturno no ikada. A svi narodi bez razlike imaju više no ikada spoljnih neprijatelja i unutrašnja kidanja. Nema ko kome da ukazuje na slabost i dekadentnost: svi smo po nečem slabi i dekadentni. Takozvana „savremenost“, od koje su sociologija i društvo načinili božanstvo, ne valja ni paru. Uostalom, i vreme i savremenici idu, u smrt i u prošlost, i od „savremenosti“ ne vidimo šta mnogo ostaje. Traljavo izgledamo. Sve ravnoteže u politici i ekonomiji, sve pravde po državama i društvima, u tome su što životi nigde ne valjaju, što je sve pred nekom ofansivom, i takvom ponekad koja defansivi ne da ništa misliti.

Pitaju se ljudi najčešće: Ko će naposletku pobediti? Ne treba to da se pitaju naše generacije, koje su pobede videle, živele, i cenile. Iz dobro usredsređenih inteligencija treba se pitati: Ko će ostati, ostati sa stavom i držanjem svoga bića. Ostaće najbolji. Duhovno i moralno najbolji. I među velikima i malima oni koji su najbolji. Čime će sve veliki odolevati i stojati, to je njihova stvar. Naša je briga: mali narod. Usamljeni smo mnogo. I potrebnije nam je od svih organizacija usredsređenje, otsustvo rasejanosti i zaboravnosti. Treba da smo kao onaj bezbroj zraka što je u žiži samo jedna tačka; treba da smo jedna inteligentna svest. To nam je žiža i koncentracija. Na čemu drugom bismo se i mogli usredsređivati? Zlata nemamo; velike industrije za konkurenciju nemamo; misticizma i opsene veličine nemamo. Ostaje nam koncentracija duha i pameti, i disciplina morala. Stara naša kosovska metafizika. Imamo da se usredsredimo u biću, jeziku, moralu i Bogu. Jer to su stvari sa kojima se ostaje posle ratova, pobeda i poraza. Poslednju ravnotežu uspostavlja Bog, poslednje od rase što svet čuva, to je njena religija i njen moral; a nikada ne robuje jezik, koji gradi književnost, i kojim se ljudi opominju da se ne bi rasejali do kraja, u teška vremena. Nekada, pod Turcima, naša braća biše delimično rasejani, i primiše islam i drugi život i običaje; ali ne naučiše turski, pa su, sa jezikom, i danas ono što smo svi mi drugi. Zanimljivo će biti da ovde damo navod iz misli i reči baš nemačkog pesnika, divan amanet malim narodima i svima rasejanostima. — Koji je to nemački pesnik, i iz kojeg vremena i prilika? To je duhom čudesni Helderlin, živ u doba posle Napoleonovih ratova i drobljenja Nemačke, kad je Helderlin bio sin i građanin malog naroda i države. Piše Helderlin: „Što živi jednim bićem, utamaniti se ne da; ostaje slobodno i u najgorem robovskom stanju; ostaje jedno ako ga i do dna rascepiš i do srži razlupaš; ostaje neranjeno, i iskinuće se pobednički iz ruku tlačitelja.“

Po treći put za malo godina, desilo se meni, malom narodu, da predstavnik velikog, moćnog, kulturnog naroda — drugi i drugi svaki put — koji je proputovao našu zemlju, i došao nam baš s misijom kulturnog zbližavanja, i uverio se koliko znamo njegovu kulturu i književnost, i koliko znamo i druge kulture i književnosti, i da sve to znamo i učimo zato što i sami gradimo kulturu i književnost — desilo se da jednom jeditom rečju ne zapita nijedan od trojice: A sada mi sažeto i kratko kažite: šta je u vašoj književnosti zanimljiva čovečna ili umetnička pojava; dokle je došao u književnosti onaj vaš čuveni jezik narodnih pesama. Ne! Gleda nas, a ne vidi nas. Ne pita za dušu naroda kroz čiju zemlju i život putuje. Piše debelu knjigu o nekom filbustijeru, a ne tiču ga se stotine hiljada Evropljana u malom jednom narodu. Međutim, taj mali narod, kao i veliki, iako u drugim srazmerama, ima i masu, i ima i duh.

Mali smo i sami smo. Ali to ne smeta da se borimo protiv svakog nereda u sebi, i da budemo među onima koji stoje i ostaju zato što su među najboljima. Objavimo dakle usredsređenje najboljega u sebi! Poručimo narodu svuda širom da mu se inteligentna njegova trezvenost traži i zove i ceni. Čekanja i odlaganja nema. Svaka generacija nosi sav narodni zadatak, i svu reprezentaciju otadžbine. Rasejanosti ne sme biti! Usredsređenje neka je autoritet nad nama bez obzira šta nosi noć i dan, jer će i taj dan i noć proći. Mali smo, ali ako se usredsredimo, celi smo. Ne zavidimo i ne uzdišimo pred velikim narodima. Ne pregibajmo se nigde. Nijednom narodu ne pripada pohvala do kraja, pa ni pokuda. Usredsređujmo se u svemu radom najvišeg ranga. Imajmo život i duh dostojan jezika kojim govori narod naš, a kojim još ne govori knjiga naša.

error: Content is protected !!