Autografi

Umetnost i svetlost vaskrsenja

Ep. Maksim Vasiljević, Digitalna slika, 2017.

Umetnost ne služi da ljudima obezbedi hleb i krov nad glavom, pa se stoga njena društvena upotrebljivost posmatra u kontekstu opravdavanja i širenja nekih već gotovih ideoloških, filosofskih, religijskih ideja, ili kao puki ukras, čime služi zadovoljavanju određenih „nižih“, čulnih i osećajnih potreba.

Ukras, doduše, može da se posmatra kao nešto što čovek dodaje prirodi, pečat ljudskog stvaralaštva na nemuštoj i neslobodnoj tvorevini, ili kao upućivanje na skriveni poredak stvari, na to da stvoreni svet nije (samo) haos, nego da u sebi sadrži obrazac poretka. Ukras je u tom smislu predstavlja čulima dostupan izraz razumevanja i doživljavanja kosmosa kao poretka, odnosno lepote koja iz takvog poretka proizilazi, i koji predstavlja njen kriterijum.

Ipak, hrišćansko poimanje lepote nikada, u osnovi, nije počivalo i nikada se nije izvodilo iz struktura, obrazaca ili harmonija – to je uvek bio pomalo usputan i iznuđen argument – već na odnosu i iz odnosa. Sve je lepo zato što je stvoreno i što je – i onoliko koliko je – u odnosu prema svom Tvorcu. Lepši smo što smo bliže Bogu i što u većoj meri učestvujemo u Božanskom životu, prinoseći celu tvorevinu Božijoj ljubavi. Hristov lik je u tom, i isključivo u tom, smislu obrazac hrišćanske lepote, a posle Njegovog „uznošenja Ocu svojemu“ (Jn 20, 17), lepota je tamo gde deluje Sveti Duh, koji, kao što znamo, „diše gde hoće“ (Jn 3, 8), odnosno, u našem ljudskom slučaju, od naše rođenosti ne od tela, nego „od Duha“ (Jn 3, 8).

Umetnost bi, kao znakovni i simbolički, čulima dostupan posrednik između ljudi i sveta, čoveka i čoveka, pa potencijalno čoveka i Boga – jer i taj odnos je odnos ličnosti – trebalo da upućuje na tu lepotu, da je izražava i svedoči o njoj, o mogućnosti da čovek bude „rođen od Duha“ i da još u „ovom veku“ živi u svetlosti vaskrsenja. Sam naš lik može biti blizak i time sličan liku Hristovom, da i to može biti naš izbor u „telu smrti ove“ (Rim 7, 24).

Umetnost je za sve represivne, „ovosvetske“, sisteme problematična samo kada je zaista „opasna“ – kad samim svojim činom iskazuje uverenje da svet nije samo nužnost i smrt, nego da bar ponešto u njemu i sami biramo; kada je sama po sebi ne spektakl nego „skandal slobode“. A da je pomoć u tom izboru, od strane Onog koji nas je ponovo rodio – ali ne u telu – uvek tu.

Lepi smo, hrabri i slobodni – i naša umetnost je lepa, hrabra i slobodna – samo kada se ne potčinjavamo strogom i izbledelom licu starca-kosmosa, nego kada učestvujemo u njegovom prinošenju, a time i prinošenju nas samih, njegovom istinskom liku – definisanom svetlošću vaskrsenja.

error: Content is protected !!