Autografi

Ukrajinska drama

Patrijarh Vartolomej

Poslednjih nekoliko mjeseci, Njegova Najbožanstvenija Svesvetost carigradski patrijarh g. g. Vartolomej napravio je nekoliko istupa i odluka koje priliče više scenariju za neki film Monti Pajtona, nego ponašanju pravoslavnog arhijereja. Od čitave lepeze nepriličnih izjava i pogrešnih poteza, drskosti i licemjerja, neke će posebno ostati zabilježene u istoriji Crkve, nažalost na vječnu sramotu. Jedna od takvih sramnih izjava jeste rasistički ispad „da naša braća Sloveni ne prihvataju το προβάδισμα (primat, superiornost, vođstvo) naše Crkve i shodno tome našeg roda u pravoslavlju“, ili pak pozdrav i blagoslov Njegove Najbožanstvenije Svesvetosti g. Vartolomeja turskoj vojsci u agresorskom pohodu protiv Kurda i vojnoj operaciji „Štit Eufrata“ u Siriji. Ovi blagoslovi i pozdravi ubicama nedužnih civila, mogu biti iznenađenje samo onima koji ne znaju da je patrijarh Vartolomej zapravo oficir turske vojske te kao takav veoma blizak određenim vojnim turskim i NATO krugovima. Čini se da se upravo zbog te bliskosti sa Erdoganovim neprijateljima, sada mora praviti veći Turčin od Sultana. Elem, toliko o njegovoj ljubavi i čovjekoljublju o kome još uvijek neki maštaju.

Međutim, pravi apsurd i licemjerje pokazalo se, kroz kontinuirano dodovoravanje političkim moćnicima ovog svijeta i stavljanje u funkciju njihovih političkih projekata, u crkvenom djelovanju NJ. N. Svesvetosti na teritoriji Ukrajine i njegovom tretmanu tamošnje Hristove i kanonske Ukrajinske pravoslavne crkve. Pa tako, iako je javno u prisustvu svih poglavara Pravoslavnih crkava prije svega nekoliko godina, lično patijarh Vartolomej obećao da se neće miješati u crkvene probleme Ukrajine jer je to unutrašnje pitanje Ruske crkve, za početak svojih nedjela pogazio je svoju riječ. Time je pokazao kao tačnim ne samo Njegoševo da je „Turčinu zakon ono što mu je volja“, nego i venecijansko iskustvo s prevrtljivim i vjerolomnim Grcima da je „fede greca, nulla fede“ – grčka vjera, nikakva vjera.

Naime, Njegova Najbožanstvenija Svesvetost g. Vartolomej je nemogavši da privoli predstavnike Hristove i kanonske Pravoslavne crkve u Ukrajini na suludu avanturu u njegovoj režiji, sa kôca i konopca, skupio grupu bivših raskolnika okupljenih oko Filareta Denisenka i Makarija Maletiča, te je u maniru renesansnih papâ širokogrudo ponudio ne samo oproštaj, nego i nagradu za njihovo banditsko ponašanje u vidu autokefalije. 

Međutim, da bi ova tragikomedija dobila zaplet i događaje u ravni Porfirijeve tajne istorije, Njegova Svesvetost je plitkim lukavstvom pokušao da nadigra raskolničku grupu, tako što je Ukrajincima umjesto uobičajene i očekivane autokefalije, de facto, ponudio manje privilegija i samostalnosti nego što Hristova i kanonska Crkva u Ukrajini sada uživa u okviru Moskovske Patrijaršije. Tako je u Tomosu o autokefaliji, a koji su na svoju vječnu sramotu ukrasili i na pergamentu ispisali monasi manastira Ksenofonta na Svetoj Gori, Njegova Svesvetost iznio spisak želja i snova fanarske klike. U Tomosu sam o sebi govori kao o Glavi Crkve u Ukrajini, navodi da ima jurisdikciju nad cijelom dijasporom, izričito naglašava da njegova Ukrajinska autokefalna crkva ne smije osnivati eparhije van granica države, a povrh svega, čak i iz takve krnjave autokefalije izuzima dvadesetak najznačajnijih crkava i manastira koji će biti njegove stavropigije i upotpunosti nevezane za Ukrajinsku crkvu. Poniženje Ukrajinaca je doseglo vrhunac u tituli „mitropolita Kijevskog“ budući da po objašnjenju iz Istanbula, Ukrajina nikad nije imala patrijarha. 

Ukratko, čak i da je patrijarh Vartolomej imao pravo da dâ autokefalnost Ukrajini koja je kanonska teritorija druge pomjesne Crkve, a nije, sâm tekst Tomosa je toliko neprihvatljiv, da bi sve druge Crkve morale da ga odbiju samo zbog iracionalnih teoloških ideja i konstrukcija koje su napisane.

Međutim, iako se Njegova Najbožanstvenija Svesvetost planirajući ovu sramotu služio levantskim spletkama i lukavstvom, čvrsto ubijeđen da je samo on pametan, a svi drugi naivni, pokazalo se da ipak nije dorastao jednom agentu KGB-a kakav je Filaret Denisenko, neprikosnoveni vođa raskolnika. Tako je već na samom razbojničkom skupu, koji su nazvali Sabor ujedinjenja, 15. decembra 2018, patrijarh Vartolomej izigran.

Za poglavara Ukrajinske crkve izabran je mlađahni Epifanije, kandidat i poslušnik Filareta Denisenka, a ne bivši mitropolit kanonske i Hristove crkve Simeon. Patrijarh Vartolomej je smatrao da bi izborom Simeona, kao kanonski rukopoloženog episkopa, druge pomjesne crkve lakše progutale gadost bezakonja koju je stvorio u Ukrajini. Međutim, „patrijarh“ Filaret ima druge planove i tetošenje sujete Vartolomeja mu nije prioritet.

Zbog svega toga, ovih dana na Fanaru nije lako jer ne samo da je sasvim jasno da se dvije raskolničke grupe nisu ujedinile, te i dalje revnuju jedna protiv druge, nego i Filaret Denisenko otvoreno pokazuje da ne planira da poštuje dogovore i obećanja. Jednom raskolnik- uvijek raskolnik. Tako ne samo da je zadržao titulu Patrijarha, od čega se Njegova Najbožanstvenija Svesvetost ježi, nego se Filaret i dalje okolo šeta i „bogosluži“ sa patrijaršijskim insignijama, iako je dogovoreno da neće, te u intervjuima koje daje govori da je on zapravo Patrijarh i poglavar, a nesrećni Epifanije samo otprilike ministar inostranih poslova. 

I dok se Fanar i druge državne strukture koje su kumovale ovoj psevdoautokefaliji upinju da vrše pritisak i lobiraju među Pomjesnim crkvama da se ozakoni bezakonje, istovremeno Filaret svojim djelovanjem baš i ne pomaže, niti sarađuje. Ruku na srce, Filaret se ne obazire mnogo na stav, mišljenje i priznanje Pravoslavnih crkava, jer da mu je to uopšte bitno, ne bi, prije svega, ni bio u raskolu skoro 30 godina. Dodatna otežavajuća okolnost za fanariotske planove jeste da su pravoslavni Ukrajinci masovno pohodili hramove i bogosluženja istinite Hristove Crkve, episkopa i sveštenika koji su sa mitropolitom Onufrijem. Pa tako dok su sa Fanara najavljivali da će Rusi, ako ne prihvate jednostrane odluke carigradskog Patrijarha, napraviti svojevrstan „Rus-exit“ iz Pravoslavlja, za sada se čini da se desilo upravo suprotno „Fanar-exit“.

Osim toga čini se da ni novac iz stavropigija neće tako brzo krenuti prema Bosforu, jer neposredno nakon što su dobili „autokefaliju“, Predsjednik, Filaret i raskolnici Ukrajinci su se odjednom sjetili da im Ustav i zakoni države ne dozvoljavaju prenos vlasništva instutucijama koje imaju sjedište u inostranstvu. 

Međutim, iako njegova pozorišna drama ne ide prema scenariju, patrijarh Vartolomej sa savjetnicima ne odustaje i nastavlja se sa blamovima i promašajima na dnevnoj bazi, jer The Show Must Go On, pa se projekat gura i forsira po svaku cijenu. Tako je patrijarh Vartlomej pred Božić svečano „izdao“ Tomos o autokefaliji koji je bio nepotpisan od strane Sinoda, pa su ga potom odnijeli u Kijev vjernicima na cjelivanje (?!), a nakon toga izdan je drugi „autentični“ i potpisani Tomos. Osim ovih informacija, koje su na nivou žute štampe, ovakvi do sada nezabilježeni događaji u Pravoslavlju izazivaju rasprave među teolozima, i onima koji crkvenim problemima pristupaju navijački. 

Istovremeno, iznenađjuće je da u SPC po ovom pitanju i dalje nema kvalitetne rasprave prije svega o bogoslovskim dimenzijama i posljedicama neviđenog kršenja pravoslavnog kanonskog predanja i principa sabornosti. Naša teologija mora da istraži i sakupi podatke i činjenice, te izrodi polemiku i argumentaciju koju će potom, slušajući glas Naroda Božjeg, naši arhijereji da zastupaju na budućem Saboru.

Posebno iznenađuje ćutanje našeg najvećeg teologa episkopa Atanasija Jevtića, koji obično ima mišljenje o svim temama i u svim epohama, a po ovom gorućem pitanju 21. vijeka ćuti kao da se ne dešava. Sasvim je jasno da bismo do sada čitali bar tri toma knjiga i gledali dva parastosa, da se recimo Patrijarh srpskih zemalja usudio da napravi i 1% Vartlomejevih djela. 

Jednako je sramotno i ćutanje monaške zajednice Sveštene gore Atonske, koja bi trebalo da bude savjest našeg crkvenog tijela. Na ravni fenomena je da neko ko ima mišljenje čak i o izgledu ličnih karata, skoro svakoj rezoluciji EU Parlamenta, ili saziva vanrednu sjednicu Protata povodom promjene imena Makedonije, te konstantno komentariše na sve na druge teme, sada ćuti kao zaliven. No, nažalost, nije prvi put da Sveta gora zataji na velikim pitanjima i nađe se sa pogrešne strane istorije. Ne treba zaboraviti da su na sličan način su brojni svetogorci i Hitlera dočekali s raširenim rukama, kao velikog zaštitnika Svete gore, u svojevrsnoj verziji pjesme „Danke Dojčland“.

Ipak, u želji da potaknem širu i nužnu teološku diskusiju, smatram da je potrebno da se ukratko osvrenem na nekoliko argumenata koje iznose pristalice i branioci odluka carigradskog Patrijarha, kojih je srećom malo. Zaista je zadivljujuće kako mnogi Grci sa gnušanjem odbacuju razbojnička djela patrijarha Vartolomeja i banderističke klike u Kijevu. No, nažalost, ima i onih koji podržavaju. Kao što sam u ranijem tekstu primjetio, izvjesno je da se Carigradski tron teološki decenijama pripremao za krizu koju je uzrokovao. Stoga teološki portali i časopisi na grčkom jeziku donose dosta teoloških tekstova i priloga, koji pripremljeno i sistematski te ozbiljnom argumentacijom, ali nerijetko poluistinama, brane fanarsko bezakonje, a koji bi se mogli sumirati u sledećem:

1. Carigradski patrijarh ima apsolutni primat u pravoslavnom svijetu, koji je ravan papskom primatu na Zapadu, a koji potiče iz istorije i vaseljenskih sabora. Carigradski patrijarh nije ravan među ravnima, nego prvi među ravnima, tvrde fanarioti. U tom kontekstu daleko je važnija riječ prvi, nego jednak. Neki najekstermniji čak tvrde da nema Pravoslavlja bez Carigradske Patijraršije. 

U cilju opravdanja ovog stava, sva teologumena i sva dogmatika o monarhiji Oca u unutartrojičnim odnosima, te bogoslovlje mitropolita Pergamskog Jovana i njegovih učenika, koja je Srbima dobro poznata jer je decenijama propagandistički širena kao pravoslavno bogoslovlje, sada se otvoreno stavljaju u funkciju carigradskog primata. Božanske riječi: „Otac moj je veći od mene“ obilato se koriste kao dokaz da patrijarh Vartolomej ne mora da konsultuje bilo koga da bi donosio odluke jer je on prvi.

Ovakvo učenje o ekscesivnom primatu Carigradskog prijestola bliže je najradikalnijim shvatanjima Prvog vatikanskog koncila nego pravoslavnom predanju. Bez obzira što je pravoslavna teologija vijekovima u prigovoru Papstvu tvrdila da je Glava Crkve Hristos, patrijarh Vartolomej u dokumentu o autokefaliji ukrajinske parasinagoge ustvrdio da je glava Crkve upravo on. Osim toga, apsurd je još veći jer riječ autokefalija, i etimološki i sadržajno, podrazumijeva samostalnost u izboru glave-poglavara, stoga poglavar crkve ne može biti niko drugi sem episkop Kijeva. Posebno treba da se napomene i činjenica da se autokefalija daje samo onim crkvama koje mogu samostalno da se vode i rukovode, a nikako crkvenim grupama s posebnim potrebama. Konkretno ova ukrajinska grupa, čak i da se najiskrenije pokajala, a nije, što Filaret ni ne krije, trebalo bi da bude pod duhovnim nadzorom i protektoratom barem nekoliko decenija, dok ne umre i poslednji raskolnik.

 Međutim, patrijarh Vartolomej kao „papa Istoka“ smatra da nema kome i šta da se pravda za svoje kontradikcije, jer vlast carigradskog Patrijarha izvire iz božanskog prava. Ovu „vlast“ koja je „prežde vjekov“ trenutno je iskoristio g. Vartolomej Arhondonis iz čistog čovjekoljublja zbog bola koji je osjećao zbog miliona Ukrajinaca okupljenih oko raskolnika, a koji su bili odvojeni od Čaše Spasenja. Možemo samo da zamislimo kakvu tek duhovnu bol osjeća za svoje sunarodnike pripadnike raskolničke sekte Turske pravoslavne crkve koji su, takođe, odvojeni od Crkve i Hrista. 

2. Ovaj ekskluzivni i mutirani primat rodio je ideju da carigradski patrijarh ima pravo i da praktično mijenja istoriju – odnosno istorijske odluke i istorijske činjenice.

Tako je na početku svojih nedjela, patrijarh Vartolomej odlučio da „povuče“ odluku iz 1686. godine kojom je ondašnja Carigradska crkva dodijelila teritoriju današnje Ukrajine Moskovskoj Patrijaršiji. Ova vratolomija je viđena kao pravna uvertira, a trebalo da posluži kao osnov davanju autokefalije raskolnicima. Prije fanariota, takvo mijenjanje činjenica iz istorije pokušala je jedino Lady Gaga kada je sudski probala da promjeni datum svog rođenja, no nije uspjela.

Međutim, bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi Fanar reagovao da recimo Srpska pravoslavna crkva u ime episkopa Ilirika odluči da povuče podršku kanonima vaseljenskih sabora koji su Carigradskom prijestolu dali neke prerogative, s istim objašnjenjem koje je Istanbul ponudio Moskvi, „tad su bile druge istorijske okolnosti.“ Zar ne bi isto tako danas Antiohijska patrijaršija mogla da povuče saglasnost koju je tadašnji antiohijski patrijarh Meletije 381. godine kao predsjednik Drugog vaseljenskog sabora dao o samostalnosti Carigrada i njegovog nepotčinjavanja Antiohiji? 

Jednako, kako ima pravo da jednostrano mijenja odluke i događaje iz prošlosti, patrijarh Carigrada, takođe, smatra da mu samoumišljeni primat daje pravo i da krši najdrevnije crkveno kanonsko predanje i pravo da crkvenu kaznu skida, ili ublažuje, samo onaj ko ju je izrekao. Tako je, crkveni oci bi rekli preljubnički, posegao za eparhijama Moskovske Patrijaršije, i odlučio da primi u opštenje nepokajane raskolnike, koje su osudili neki drugi episkopi.

3. Ipak, glavnina argumenata branilaca politike Carigradskog prestola sastoji se u nategnutom tumačenju nekoliko kanona vaseljenskih sabora, koji, po njima, idu u prilog ekscesivnom primatu. 

Prvenstveno se navodi 3. kanon Drugog vaseljenskog sabora koji ustanovljuje da „Episkop Carigrada ima prvenstvo časti iza Episkopa Rima, jer je taj grad Novi Rim“. Anahronim i iskrivljenim tumačenjem, te kroz prizmu događaja koji su se desili nekoliko vijekova kasnije, fanarioti akcenat stavljaju na riječi da je Carigrad novi Rim, insinuirajući da mu pripadaju prava i privilegije koje ima Rim. 

Međutim, sasvim je jasno da se ovim kanonom Carigrad stavlja IZA Rima, te da u samom kanonu nigdje ne piše da je Novi Rim, ispred bilo koga! Posebno ne ispred Antiohije i Aleksandrije. Krajem 4. vijeka tri glavna grada Carstva Rim, Aleksandrija i Antiohija bili su apsolutno ravnočasni i nije bilo nikakvog preseansa i poretka časti među njima. U to isto doba, po prvi put dobijamo definiciju pravoslavlja, bez da je i jednim slovom pomenut Carigrad. Car Teodosije proglašavajući hrišćanstvo državnom religijom jasno kaže: „Pravoslavlje je ono što vjeruje Damas u Rimu i Petar u Aleksandriji.“ Carigrad nije ni pomenuo, iako je sjedio u njemu. U tom smislu, ideja da je Carigrad nekakav garant ili čuvar pravoslavnog jedinstva, kako tvrde fanarioti, je potpuno promašena, i istorijski netačna. Fanarioti su zaboravili da je upravo Carigrad više od 150 godina bio u raskolu sa svim ostalim crkvama te prednjačio u jeresi ikonoborstva, te da je samo Carigrad potpisao i Lionsku i Florentinsku uniju!

Zapravo riječima ovog trećeg kanona kojima je Carigrad stavljen po časti iza Rima, saborski oci su naprosto pokušali da spasu mladu katedru od potčinjavanja svemoćnoj i neprikosnovenoj Antiohiji. Istorija nam svjedoči da u tome nisu uspjeli, posebno u događajima i stradanjima Jovana Zlatousta i kasnijim zbivanjima oko Nestorija. U tom smislu, bilo kakvo stavljanje Carigrada u kontekst neke privilegije i povlaštenog položaja na osnovu ovog kanona je potpuni istorijski promašaj i u tu priču mogu da povjeruju samo oni koji ne znaju crkvenu istoriju.

4. Na sličan način, krajnje napregnuto se tumače i odredbe 28. kanona Halikdonskog sabora, koje pominju pravo carigradskog arhiepiskopa da postalja episkope u tri oblasti današnje Turske i u varvarskim oblastima. 

Tačno značenje ovog kanona moglo bi da bude jasno samo ako bi u samom tekstu kanona postojali zarezi, koji bi razlučili da li se riječ varvarske oblasti odnose samo na dijelove današnje Turske koje su u to doba zauzeli varvari ili na sve varvarske zemlje čitave planete i dalje u svemiru, kako tumači patrijarh Vartolomej. Nažalost, ili na sreću, u originalnom tekstu nema zareza, stoga je podložan i jednom i drugom tumačenju. Istorija svjedoči da je Carigradski patrijarh slao misije i mimo granica oblasti koje se pominju u ovom kanonu, ali takođe istorija svjedoči da su i druge Crkve isto tako slale misije mimo svojih granica. Ukratko, taj argument ne znači ništa, sem dokaza da se niko nije posebno uzbuđivao zbog ovog kanona.

5. Izvitopereno i pogrešno se tumače ovlasti tj pravo apelacije koji su dati Rimskom Papi na Sardičkom saboru, pa se nekakvim vještim logičkim skokovima i iskrivljivanjima pokušava ostaviti utisak, da sve što je u drevnoj Crkvi pripadalo Rimskom papi, po inerciji pripada Carigraskom patrijarhu, a to jednostavno nije istina. Ne samo da nikad ni jedan vaseljenski sabor osudio nije papu, a još manje dao njegova prava carigradskom patirjarhu. Osim toga, pravila Sardičkog sabora su nastala u doba arijanske krize, kao garant pravoslavnim episkopima da se mogu obratiti pravovjernom Papi kada ih kinje i proganjaju arijanski mitropoliti i arhiepiskopi. Ta pravila nemaju nikakve veze sa današnjom situacijom.

Ono što je istina jeste da je Carigrad dobio privilegije i prevenstvo časti, kao grad Cara i Senata, zatim Justinijanovim novelama i drugim carskim poveljama, kao što je u drugom milenijumu povremeno imao posebnu moć i prvenstvo na osnovu bliskosti Patrijarha i Sultana. Međutim, ta moć i primat Carigrada se mijenjala, jenjavala i jačala, te nije izvirala iz bogoslovlja i kanonskog predanja. Ona je bila običajna i praktična i identična je „primatu“ koji je Moskovski Patirjarh uživao u odnosu na druge poglavare Crkava u Sovjetskom Savezu. Primat Carigrada nije podrazumijevao piramidalnu strukturu Crkve, u kojoj je konstantinopoljski patrijarh vrhovni poglavica, kome se niko ne smije suprotstaviti, nego mu je davala prvenstvo u inicijativama. U Crkvi zaista postoji prvi, ali taj prvi ne radi ništa bez sabora. (34. apostolsko pravilo)

U svojoj propagandističkoj poluargumentaciji, vartolomejisti posebno vole da ističu da su druge pomjesne Crkve svoje autokefalije dobile od Carigrada. U tome vide samo njima jasan i dovoljan argument. Pri tome, zaboravljaju da kažu da su autokefalije davane samo onim teritorijama koje su bile sastavni dio Carigradske Patrijaršije.

U tom kontekstu, u nekim propagandnim tekstovima, upravo se SPC navodi kao presedan koji dokazuje primat Carigrada jer je Sv. Sava navodno zaobišao Ohridskog arhiepiskopa Dimitrija te autokefaliju zatražio u Nikeji. Međutim, pristalice takve teorije, kojih ima i među Srbima, slabo poznaju istoriju, ili namjerno prenebregavaju činjenicu da Ohridska arhiepiskopija u doba Sv. Save i još dugo nakon njega, nije bila autokefalna, nego samo autonomna. 

Izuzev prvog arhiepiskopa 1018, koji je „potvrđen“ mirovnim sporazumom, kome je sam car Vasilije Bugaroubica oduzeo titulu patrijarha, sve potonje ohridske arhiepiskope nisu birali sami Makedonci u Ohridu, nego ga je postavljao vizantijski car, i to obično jednog od sveštenika iz Svete Sofije. Zato se i katedralni hram Ohridske Arhiepiskopije naziva, takođe, Sveta Sofija. Po padu Imperije, ohridske arhiepiskope (sve redom Grke – uz par izuzetaka) birali su Fanarioti. 

U tom smislu, jasno je da Ohrid u doba Sv. Save nije bio autokefalan, nego autonoman, te da Sv. Sava kao izvrstan kanoničar nije tek tako išao u Nikeju. U ostalom, sâm Homatijan kao glavni prigovor Sv. Savi navodi da Teodor Laskaris nije vizantijski car, nego samo oblasni gospodar, te da patrijarh Manojlo nije, po njemu, patrijarh carigradski. Homatijana je demantovala istorija. Upravo je nikejski patrijarh njemu ispred nosa 1235. godine Bugarsku crkvu uzdigao na rang Patrijaršije, iako je sâm Homatijan imao tutulu „mitropolit Ohridski i cijele Bugarske“. Toliko o Ohridskoj autokefaliji.

Dakle, ukratko, Srbi nisu nekanonski dobili autokefaliju 1219, kako se sada pokušava zbuniti javnost, ne bi li se ugušio i umanjio protest našeg Sveštenog Sabora, nego upravo suprotno, potpuno kanonski, ako je to uopšte i bitno. 

No, bez obzira kakav stav da zauzmemo prema ovim političkim i teološkim dilemama, jasno je da je svojim nekanonskim i nepredanjskim djelovanjem u Ukrajini, carigradski patrijarh postavio svekoliko Pravoslavlje pred egzistencijalnu dilemu. Kao sastavni dio rješenja ove krize moraćemo dati odgovore na mnoga neugodna pitanja koja smo do sada vješto izbjegavali, te postaviti standarde i pravila ponašanja za sledeći milenijum: 

1. Da li se mogu mijenjati odluke koje smo pravili u istoriji?

2. Da li Carigradska patrijaršija nakon ovih skandala i dalje može ostati prva crkva pravoslavnog svijeta?

3. Da li je došlo vrijeme da kanonski prihvatimo postojanje više episkopa u jednom gradu? 

No, u svakom od ovih odgovora i rješenja koje će dati neke buduće generacije patrijaraha i episkopa, neće svakako biti mjesta za demonsko i drsko ponašanje, licemjerje i bahatost kakvo je pokazao patrijarh Vartolomej poslednjih mjeseci.

Istorija se uvijek ponavlja, posebno onima koji je ne uče. Zato u zaključku, mogu da ponovim riječi pape Pija IX izrečene u prepisci povodom Carigradskog sabora 1872. a upućene „glavnom turskom šizmatičkom imamu, koji prima svoju vlast i investituru od Sultana“:

„Pokušao si da napraviš vaseljenski sabor, a napravio si vaseljenski brodolom.“ 

error: Content is protected !!