U Stambolu, na Bosforu…

Gotovo besana noć iza mene.

Vijesti o razgovorima (ne bez razloga prozvanim pregovorima!) između Patrijarha moskovskog i cijele Rusi Kirila i carigradskog Vartolomeja predstavljali bi istinsku radost za sve pravoslavne vjernike da u stvari u misli svakog od nas ne postoji jasno saznanje – da se prvi među jednakima arhijerejskih sabranja Drugog i Trećeg Rima ne sastaju protokolarno, niti redovno, nego (nažalost) samo rijetko i pri krajnjoj nužnosti. A svi znamo da je tema svih tema – Ukrajina, mada, sigurno ne samo Ukrajina. Susret se desio. A iza njega ostaju kratke izjave i jednog i drugog Patrijarha o tome da je „sve dobro“. Jeste, sigurno je sve dobro čim jedinstvo Pravoslavnih Crkava o(p)staje uprkos svim izazovima, ali bi svakome od nas vjerujućih bilo lakše na srcu da smo čuli još poneku riječ ohrabrenja.

Jutrošnji pregled ruske, ukrajinske i helenofone štampe nije me mnogo umirio. Tamo gdje nema zajedničke i zvanične izjave bujaju spekulacije, nade, pritisci i manipulacije. Spremajći se da služim liturgiju u KP Zavodu Foča pitam se da li sam možda i sam dao odveć mnogo pažnje trenutnim događajima? Da li je jedinstvo Crkve zaista moguće ugroziti tako lako? Koga zapravo interesuje ukrajinsko crkveno pitanje kod nas danas?Odgovor nisam morao dugo da tražim. Pri samom ulasku u kapelu, moj protopsalt i čtec zatvorske kapele K. S. pita me „iz prve“:

„Vidjeh, oče, da su se sastali Kiril i Vartolomej. Riješiše li šta?“

Toliko i (bez)značajnosti sadašnjeg trenutka. On je epohalno bitan. Iako nisam sklon apokaliptičnim viđenjima „ubrzanja vremena“, očigledno je da se događaji odvijaju brže nego što možemo da ih pojmimo. Dublje razumijevanje nam izmiče, živimo u svijetu impresija i informacija. Razmišljam koliko je samo toga neizrečenog u do sada objavljena četiri nastavka feljtona o ukrajinskom crkvenom pitanju, koliko me jučerašnji događaj pretekao (budućnost i perspektive bi trebalo da budu iznijete u petom, još neobjavljenom nastavku). Tek me je kasniji razgovor sa prijateljima koji žive na kijevskim obalama Dnjepra, ocem Nikolom Danilovičem (inače, „ministrom spoljnjih poslova“ UPC) i ocem Vitalijem Poliščukom (predavačem Kijevske duhovne akademije i seminarije i velikim srbofilom) pomalo umirio i to kako onom duševnom smirenošću koju prijateljski razgovor sam po sebi odiše, tako i mudrim, odmjerenim riječima oca Nikole. A samo oni znaju kako im je da svjedoče ne samo vjeru in abstractonego i kanonsko jedinstvo Crkveu društvu i vremenu u kojima je samoglavost poželjnija od kanoničnosti.

Međutim, ne samo sinoćnja, preliminarna izvještavanja, nego i današnja, ponešto opširnija ne daju povoda ni za pretjerani optimizam, niti za pesimizam. Zvaničnih izjava nije bilo, osim jednog kratkog „horošo, horošo“ Patrijarha Kirila i „όλα καλά“ Patrijarha Vartolomeja: opštost ovih fraza u ruskom i grčkom možda najbolje govori gdje se trenutno nalazimo – dobro je dokle god nije loše, mada se ne možemo ne zapitati ako je sve tako dobro zašto nas arhijereji nisu umirili nekim opširnijim i jasnijim izrazom rješenosti da se jedinstvo Pravoslavne Crkve nikada i ničim ne ugrozi i dovede u pitanje? Ostaje nada da „sve [je] dobro“ ne znači da može biti gore, nego da se krenulo putem direktnih razgovora i osjećanja da nas Pravoslavne neće na okupu držati zamišljeno jedinstvo kao pasivno stanje, jedinstvo kao pakt o nenapadanju, jedinstvo kao zajednički interes konfederalnih jedinica (= pomjesnih Crkava), nego kao organski osjećaj pripadanja istom Tijelu Hristovom, jedinstvo kao konkretni zadatak, kao bol i radost srpskog „protopsalta“ u fočanskom KPZ-u za pitanje crkvene stvarnosti u Kijevu, Moskvi ili Carigardu.

Ostaju nam, dakle, medijska izvještavnja. Po samoj prirodi stvari, po poziciji koju zauzima i po činjenici da je i sam učestvovao u razgovorima, najvjerodostojniji izvor informacija daje nam Mitr. Ilarion Alfejev. Njegova pres-konferencija nije ponudila više informacija o samom sastanku, tj. o sadržaju razgovora, ali je nekoliko puta naglašeno da je razgovor bio „bratski, srdačan i iskren od početka do kraja“. Mitr. Ilarion je u crkveno-diplomatskom maniru odbio da daje informacije koje bi mogle da posluže kao izvor za informativne (i ostale) provokacije. Vrlo je zanimljivo da je Mitr. Ilarion od kontroverznih izjava Mitropolita galskog Emanuila, izdvojio jedan inače često prećutani detalj, a to je onaj da Carigrad „neće liječiti raskol putem novom raskola“.

Uzgred, (pro)zapadni i ukrajinski mediji su dali veći publicitet izjavi pomenutog Mitr. Emanuila da je (nekakvo) rješenje po pitanju ukrajinske crkvene situacije bilo doneseno već u aprilu te sad, navodno, Carigrad, „samo“ traži načine njegove implementacije. Publicitet je dat i izvještaju grčke agencije Romfea o tome kako je, navodno, Patrijarh Vartolomej pažljivo saslušao Patrijarha Kirila, ali mu saopštio da je „rješenje već doneseno“. Međutim, i ovdje nije baš sasvim jasno koliko je u pitanju dramatizacija, a koliko realno opasna crkvena situacija (na rubu velikog međupravoslavnog raskola). Naime, iako prozapadni i proautokefalistički mediji sugerišu da bi ovu epizodu trebalo da shvatimo kao odlučnost, riješenost Konstantinopolja da po svaku cijenu jednostrano „riješi“ situaciju u Ukrajini, sasvim je moguće da se riječi Mitr. Emanuila odnose na rješenje aprilskog sabora carigradske patrijaršije o tome da se Carigrad uopšte prihvata pronalaženja nekog statusa za „jedinstvenu Pravoslavnu Crkvu u Ukrajini“.

Vrlo slično medijsko podmetanje već su jasno opovrgnuli u saopštenju iz Odjeljenja za spoljne poslove UPC (koji vodi otac Nikola)  u svom ranijem saopštenju. Zato je pres-sekretar „UPC KP“ „arhiepiskop“ Evstratije Zarja na svom fejsbuk profilu dao svoje viđenje susreta dvojice patrijaraha (koje su prenijeli uglavnom ukrajinski mediji), i to sve sa psihološkim pseudo-analizama i izvedenim zaključcima: za njega je patrijarh Kiril bio „vidljivo nervozan i nezadovoljan“, a u stilu dobrog obavještajca, pres-sekretar nam daje detalje kao što su očekivanje domaćina da će gosti ostati na ručku, koje se nije ispunilo. Ne čudi nas, svakako, da raskolnički pres-sekretar sasvim jednostrano tumači riječi mitropolita Emanuila na fonu: „Carigrad je riješio da prevaziđe raskol i da autokefaliju i to će se rješenje implementirati“. Ako izuzmemo još nekoliko detalja koji govore o obavještajnim i kontra-obavještajnim sposobnostima mlađanog „arhiepiskopa“, utisak je da se u UPC KP malo nadaju, a još više navijaju da će Carigrad ući u direktan konflikt sa Moskovom, mada je čak i pres-sekretar „UPC KP“ svjestan da će riječi u zvaničnom saopštenju biti drugačije od onoga što je sam predstavio kao istinu o susretu dva patrijarha.

Očigledno je, pak, da je njemu, kao i svima koji stoje iza projekta autokefalizma danas stalo da se u medijski prostor lansira ideja o nekakvom „tomosu“. Međutim, nije sasvim jasno – i ta se nejasnoća namjerno ostavlja – kome bi taj tomos bio dat i upućen? Iz UPC ga niko nije tražio i, premda se sporadično javljaju autokefalistički glasovi kod pojedinih episkopa UPC, nezamislivo je sasvim da bi jerarsi koji su 1992. davali otpor raskolničkoj djelatnosti Filareta Denisenka, među kojima je prvi današnji Mitropolit kijevski i cijele Ukrajine Onufrije – bili voljni da napuste kanonsko jedinstvo sa Moskovskom Patrijaršijom i svim pomjesnim pravoslavnim Crkvama. Kao što smo već pisali, ni u „UPC KP“ situacija povodom „dobijanja autokefalije“ nije sasvim jednostavna i premda svakako postoje klirici voljni da žrtvuju „patrijaršiju“ zarad legalizacije statusa, nije sasvim izvjesno da li bi Filaret Denisenko pristao na takvo rješenje. Ono što je, međutim, još veći problem jeste pitanje kanonskog jedinstva: s obzirom da je „UPC KP“ do sada aktivno učestvovala u podršci nekakvoj konfederaciji nekanonskih „crkava“, u intercommunio-u raskolnika iz Bugarske i religijske skupine pod nazivom „Crnogorska pravoslavna crkva“sa Cetinja, smisleno je postaviti pitanje da li bi legalizacija „UPC KP“ podrazumijevala legalizaciju cjelokupne istorije raskola, sa svim onim što je raskolnička „jerarhija“ činila od 1992. do danas?Otuda, ma koliko retorika stvaranja „jedinstvene pravoslavne Crkve u Ukrajini“ mnogo obećava, suštinski problemi koji danas (po)stoje ne bi bili riješeni bilo čijim tomosom. Kako često govori o. Nikola Danilovič: rješenje ukrajinskog crkvenog pitanja ne nalazi se ni u Moskvi ni u Carigradu nego u Kijevu.

Kakvo će biti konačno rješenje, ostaje da čekamo. Ponešto od perspektiva dajemo u posljednjem dijelu feljtona o Ukrajini koji će biti objavljen u petak. Do tada se možemo samo nadati da će zid ćutanja koji omogućava manipulacije polako padati. Ćutanje je zlato samo ako živimo ono što je iznad riječi. Ćutanje iz prinude – tužna je i strahom ispunjena tišina. Bora Đorđević svjedoči da se u toku rata, preko radio-veze, čuo sa Arsenom Dedićem. Mnogo tema su zaobilazili. Na kraju mu je rekao Arsenije Dedić: „Boro, ono što sam ti prećutao, nemoj nikom reć’.“