Prevodi i prepisi

Teologije južne Azije [III]

Pondišeri, Indija

Teme za debatu i diskusiju

Ovaj pregled sobom postavlja određena pitanja koja, globalno posmatrano, imaju opšti značaj za teologiju.[1]

Kontinuitet i diskontinuitet

Kako treba da tumačimo hrišćanstvo u južnoj Aziji? Da li je ono ekstenzija i nastavak zapadnog hrišćanstva, ili se može govoriti o cezuri između južnoazijskog hrišćanstva i zapadne hrišćanske tradicije? Čak i ako se ne opredelimo za jednu ili drugu tvrdnju, i dalje postoji prostor za debatu o kontinuitetu i diskontinuitetu. Oni koji ističu kontinuitet pozivaju se na kategoriju „inkulturacije“ – što čini Rimokatolička crkva još od Drugog vatikanskog koncila. Ipak, ostaje pitanje da li ovakve kategorije zaista mogu rešiti problem kontinuiteta i diskontinuiteta.

Čini se da je inkulturacija samo pokušaj da se hrišćanstvo učini smislenim u postkolonijalnim društvima putem inkorporacije u kulturu. Ipak, južnoazijsko hrišćanstvo je rođeno prilagođavanjem hrišćanstva od strane samih južnoazijskih naroda; ono ne uključuje samo hrišćane, već i one koji ne pripadaju institucionalnom hrišćanstvu, ali sa svojim srodnicima hrišćanima dele istu istoriju, tradiciju, kulturu i suočavaju se sa istim životnim problemima. Ovo uvodi novi paradigmu u samopoimanje hrišćanstva, a samim tim i u teologiju. Pitanje kontinuiteta i diskontinuiteta za sobom povlači i druga pitanja, npr. o važnosti Predanja i Pisma. Brojne tradicionalne postavke moraju biti ponovo promišljene.

Dijalektika inkarnacije i proročanstva

Pošto kontekst definiše hrišćanstvo u određenom regionu, bitno je da postoji njegova veća integracija u lokalne društveno-političke procese. Međutim, odmah se postavlja pitanje: do koje se mere hrišćanstvo zaista može integrisati u kontekst? Ne postoji samo princip inkarnacije već i izazov prorokovanja (proročke kritike).[2] Integracija se lako može pretvoriti u kompromis. Zbog toga je dimenzija prorokovanja izuzetno važna. Kada hrišćanstvo negde ne uspe da se ukoreni, kao u brojnim zemljama tzv. Trećeg sveta koje imaju kolonijalnu istoriju, hrišćani će biti viđeni i tretirani kao stranci. Ako hrišćanstvo izrazi proročku kritiku lokalne kulture i tradicije, a da se prethodno nije ukorenilo, kritika će biti jalova. Pravi je izazov spojiti ova dva elementa u dijalektički odnos, tako da proročko dolazi iz „ukorenjenosti“, a da se ukorenjivanje ne dešava na uštrb prorokovanja. Teologija u južnoj Aziji, kao i u drugim delovima Trećeg sveta, ima važan zadatak da doprinese razvoju ovakve dijalektike.

Odnos Crkve i društva

Vekovima je hrišćanski stav prema društvu i politici uslovljavao teološke orijentacije, ali i obrnuto. Južnoazijsko iskustvo iznosi novi niz pitanja i problema u ovom odnosu. Činjenica je da je južnoazijsko hrišćanstvo manjinska religija u odnosu na druge verske grupe (islam u Pakistanu i Bangladešu; budizam u Šri Lanki; hinduizam u Indiji i Nepalu). Na primer, Pakistan je zvanično islamska zemlja u kojoj su hrišćani potlačeni i kao manjinska verska zajednica i kao pripadnici najnižih kasti. Ovakvo stanje dovoljno dobro ilustruje protestno samoubistvo pakistanskog biskupa Džona Džozefa zbog diskriminatorskih zakona te zemlje, naročito zbog zakona protiv bogohuljenja.[3]

U takvom kontekstu zapadni modeli pape i cara, dva grada, sakralnog i sekularnog, ne mogu izaći na kraj sa izuzetno kompleksnom situacijom. Na primer, invazija na Irak 2003. godine bila je shvaćena kao „hrišćanski“ pohod Zapada, pa se u Pakistanu ponovilo zlostavljanje i ubijanje hrišćana. Hrišćanstvo je toliko čvrsto povezano sa Zapadom da su pakistanski i bangladeški hrišćani redovna meta nasilja kad god dođe do političkog sukoba Zapada sa nekom islamskom zemljom. U sklopu ove rasprave je i tema slobode veroispovesti. Iako bi brojni zapadnjaci videli konverziju kao deo slobode veroispovesti, hindusi se sa tim ne bi složili. Po njima, sloboda vere podrazumeva ispovedanje vere i propovedanje, ali ne obraćanje iz jedne u drugu veru. Ovi primeri pokazuju da teologija mora osmisliti nove puteve i paradigme u odnosu Crkve i društva.

Fundamentalna teologija

Pomenuta pitanja i problemi pomažu nam da fundamentalnu teologiju vidimo u drugačijem svetlu. Klasična fundamentalna teologija postavlja pitanja vere i razuma, ali južnoazijsko iskustvo sve više pokazuje da se fundamentalna teologija treba pozabaviti i drugim problemima. Klasična fundamentalna teologija se bavi sa praeambula fidei i priprema teren za sistematsku ili dogmatsku teologiju. Južnoazijske teologije pokazuju da pitanja od primarnog značaja nisu samo prvi principi teologije, već osnovne odlike života. Iako je teologija logos – i zato postoji legitimno pitanje epistemologije – teologija mora stupiti u kontakt sa realnošću života, promovisati je i braniti je. Na taj način problemi hrane, vode, skloništa, jednakosti, slobode i solidarnosti postaju primarni u teologiji, bar u kontekstu kakav je južnoazijski, gde su osnovna životna prava ozbiljno ugrožena.

Preokret paradigme: teologija religija

Uvid u južnoazijsku situaciju i kontekst pomaže nam da shvatimo da teologija religija ne može biti razdvojena od realpolitik u međureligijskim odnosima.[4] Bez sumnje, u hrišćanstvu su postojali pokušaji razvoja teologije religija, ali su svi ti pokušaji bili preusmereni na buđenje hrišćanstva iz njegovog sopstvenog sna i podsticanje hrišćana na međusobni dijalog o zdravom suočavanju sa religijskom raznolikošću.

Južnoazijska teologija religija zalaže se za preokret prema konkretnoj realnosti svakodnevnih odnosa među verskim grupama i prema društveno-političkom procesu u kojem se razvijaju ti odnosi. To je početna tačka teologije religija koja se razvija kroz dijalog. Dakle, svakodnevni dijalog je polazište teologije religija; ovo se razlikuje od pokušaja građenja teologije religija na temeljima hrišćanske vere i otkrivenja. Još jednom ističemo da se teologija religija ne može svesti na modele ekskluzivizma, inkluzivizma i pluralizma. Južnoazijska teologija vodi teologiju religija u pravcu stalnog dijaloga sa društveno-političkim procesima.

Zaključak

Južnoazijska teologija je na strani često pogrešno shvaćena. Teologija koja postoji u ovom regionu malo je poznata Zapadu i ostatku sveta. Južnoazijski religijski svet, njegova kultura i istorija su u tolikoj meri nepoznati da se retko ko usuđuje stupiti na njihovo tlo. Sa druge strane, u krajevima gde je ova teologija poznata često se javljaju sumnjičavost i pogršeno razumevanje, što se vidi u konfliktu pojedinih južnoazijskih teologa sa Vatikanom. Međutim, južnoazijski teolozi retko pokazuju brigu za imidž koji proizvodi njihova teologija. Više su okupirani pitanjima na koja moraju dati odgovor, a to su pitanja koja nemaju ranija rešenja u hrišćanskoj istoriji.[5] Budući da imaju poseban zadatak, nisu previše zainteresovani za pitanje ortodoksnosti i heterodoksnosti, već za vernost Jevanđelju i istini, i to onakvima kakvi se otkrivaju u stvarnosti njihovog konteksta.

Iskren dijalog svetskih teologa sa južnoazijskom teologijom davno je trebalo započeti. U njemu se javljaju veliki preokreti i nove orijentacije, često sa bitnim posledicama po teologiju i hrišćanstvo u celini. U vreme krize hrišćanstva – koju na različitim kontinentima izazivaju različiti faktori[6] – javlja se potreba za radikalno novom interpretacijom hrišćanstva zarad njegove sopstvene budućnosti. Južna Azija, sa svojim ogromnim civilizacijskim nasleđem, može mnogo doprineti ovom globalnom projektu.

 

Izvor: Felix Wilfred (2005). „Theologies of South Asia“, in: Ford, D. F., Muers, R. (ed.) The Modern Theologians: An Introduction to Christian Theology since 1918. Malden-Oxford-Carlton: The Blackwell Publiching Ltd, 502–517.
Prevod: Vedran Golijanin

 

 

[1] Up. Felix Wilfred, „Asiatische Theologie an der Wende zum neuen Jahrhundert. Unbeantwortete Fragen und neue Horizonte“, in: Informationen. Evangelisches Missionswerk in Deutschland, No. 119, February 1999.

[2] U semitskoj tradiciji je kroz istoriju razvijena orijentacija prema prorokovanju, što svakako nije bio slučaj sa svim ostalim narodima i kulturama sveta. Na primer, uočava se jasna i bitna razlika između kulture „greha i krivice“ i kulture „sramote“ (kakav je slučaj u Kini, Japanu, Koreji, itd).

[3] Anwar M. Barkat, „Church-State Relationships in an Ideological Islamic State“, Ecumenical Review 29: 1 (1977); „The Islamization of Pakistani Law and Christian Theological Responsibility“, Al-Mushir 3 (1978).

[4] Na primer, odnos između muslimana i hrišćana u zapadnim državama uslovljen je državnim stavom prema imigraciji, azilu, itd.

[5] Felix Wilfred, Asian Dreams and Christian Hope, 2nd edn., ISPCK, Delhi, 2003.

[6] U pripremi je posebno izdanje Concilium-a na ovu temu, čiji će urednici biti Jon Sobrino, Teresa Okure i Felix Wilfred.

error: Content is protected !!