Prevodi i prepisi

Sukob vere s verom

Georg Štefanesku, Raspeće, 1975.

Postoji mnogo zajednica vere, ne samo u domenu religijskog nego i u svetovnoj kulturi. U našem sadašnjem svetu, najveći broj njih je u međusobnom dodiru i pretežno pokazuju sklonost ka uzajamnoj trpeljivosti. Međutim, postoje i znameniti izuzeci; verovatno je da će se pod političkim i društvenim pritiscima našeg doba njihov broj povećati. Izuzeci, pre svega, pripadaju svetovno-političkom tipu vere. Ovi uključuju ne samo totalitarne nego, kao reakciju na njih i u odbranu sebe, i demokratske tipove. Postoje izuzeci i u religijskom domenu: zvanična doktrina Rimske crkve kao isključivog nosioca prava na istinu, i negativni način na koji protestantski fundamentalizam gleda na ostale oblike hrišćanstva i na druge religije.

Netrpeljivost kao karakteristika vere može se lako razumeti. Ako je vera stanje vrhunske brige, i ako se svaka vrhunska briga mora ispoljiti konkretno, posebni simbol vrhunske brige učestvuje u njenom vrhunstvu. Simbol učestvuje svojim bezuslovnim karakterom, mada sam po sebi nije bezuslovan. Ova situacija je izvor idolopoklonstva, ali i izvor netrpeljivosti. Jedan izraz vrhunskog poriče sve ostale izraze. On postaje – skoro neizbežno – idolopoklonički i demonski. To se dogodilo sa svim religijama koje svoje konkretne izraze vrhunske brige shvataju preozbiljno. To se dogodilo i hrišćanstvu, mada se simbol krsta suprotstavlja samo-uzdizanju konkretne religije do vrhunstva, uključujući tu i hrišćanstvo. Prednost klasičnog misticizma je što ne prima konkretne izraze nečije vrhunske brige ozbiljno, te, prema tome, može da se ogreši o skup konkretnih simbola na kojima se zasniva svaka religija.

Takva ravnodušnost prema konkretnim izrazima vrhunskog je tolerantna, ali joj nedostaje snaga da preobrazi egzistencijalna iskrivljenja vere. U judaizmu i hrišćanstvu stvarnost je preobražena u ime Boga istorije. Isključivi monoteizam proroka, borba protiv ograničenih bogova paganstva, poruka sveopšte praveđnosti u Starom i sveopšta milost u Novom zavetu – sve je to stvorilo odbojnost preme idolopoklonstvu u judaizmu, islamu i hrišćanstvu. Ove religiie pravde, istorije i iščekivanja kraja nisu mogle da prihvate mističku trpeljivost Indije. One su netolerantne i mogu da postanu fanatične i idolopokloničke. To je razlika između isključivog monoteizma proroka i transcedentnog monoteizma mistika.

Pitanje je: Da li susret vere sa verom mora da vodi ka trpeljivosti bez kriterija ili ka netrpeljivosti bez samokritičnosti? Ako se vera shvati kao stanje vrhunske brige ova alternativa se prevazilazi. Kriterij svake vere je vrhunstvo vrhunskog koje ona pokušava da ispolji. Samokritičnost svake vere je uviđanje relativne valjanosti konkretnih simbola u kojima se ona pojavljuje.

Iz prethodnog se može razumeti značenje preobraćenja. Termin „preobraćenje“ima konotacije koje ga čine teško upotrebljivim. On može da znači buđenje iz stanja u kome nedostaje (ili gde je skrivena) vrhunska briga i prelaz u stanje budne svesti u njoj. Ako je to preobraćenje, svako duhovno iskustvo je iskustvo preobraćenja.

Preobraćenje znači i zamenu jednog skupa verovanja sa drugim. Preobraćenje u ovom smislu nema vrhunsku vrednost. Ono može, ali ne mora, da se dogodi. Ono je značajno jedino ako je, u novom verovanju, vrhunstvo vrhunske vere bolje sačuvano nego u starom verovanju. Ako se to dogodi, preobraćenje je od velikog značaja.

Najvažniji primer susreta vere sa verom u zapadnom svetu je susret hrišćanstva sa oblicima svetovnog verovanja. Jer, svetovnost ne postoji bez vrhunske brige; prema tome, susret sa njom je susret vere sa verom. Pri tom susretu, dva načina delanja su prilagođena situaciji, dok dva druga nisu. Prvi od načina koji odgovaraju situaciji je metodološko istraživanje onih elemenata sukoba kojima se može priči istraživanjem, a drugi je svedočanstvo o elementima sukoba koji vode preobraćenju. Kombinacija ova dva načina je odgovarajući pristup susretu vere sa verom. Time se priznaje da vrhunska briga nije predmet dokazivanja, kao i da se u ispoljavanjima vrhunske brige nalaze elementi koji mogu biti predmet razmatranja na čisto kognitivnom nivou. Ovaj dvostruki način se mora koristiti u svakoj borbi oko značenja simbola vere. To bi rastopilo fanatizam koji se tiče konkretnih ispoljavanja vere, i potvrdilo vrhunsku brigu kao predmet totalnog čovekovog učešća. Preobraćenje nije stvar jačeg argumenta već stvar ličnog potčinjavanja.

Ono o čemu se može raspravljati je na drugom nivou. Ako misionari pokušavaju da preobrate mnoštvo iz jedne vere u drugu, onda oni pokušavaju da doprinesu jedinstvu vere u čovečanstvu kao celini. Niko ne može da bude siguran da će se takvo jedinstvo ostvariti u ljudskoj istoriji; niko ne može da ospori da je takvo jedinstvo želja i nada čovečanstva u svim razdobljima i na svim mestima. Nema drugog načina da se dosegne ovo jedinstvo osim razlikovanjem vrhunstva po sebi od onoga čime se ono ispoljava. Put ka sveopštoj veri je stari put proroka – nazivanje idolopoklonstva idolopoklonstvom i njegovo odbacivanje u ime onoga što je stvarno vrhunsko.

Takva vera možda nikad neće moći da se izrazi jednim konkretnim simbolom, mada se svaka velika religija nada da će da obezbedi sveobuhvatni simbol kojim će se čovekova vera univerzalno izraziti. Takva nada je opravdana samo ukoliko religija ostane svesna uslovne i ne-vrhunske prirode sopstvenih simbola. Hrišćanstvo izražava ovu svest simbolom „krsta Hrista“, čak i pored tiga što hrišćanske Crkve zapostavljaju značenje ovog simbola pripisujući vrhunstvo sopstvenim izrazima vrhunstva. Korenita samokritika hrišćanstva najbolje ga osposobljava za univerzalnost – dok god ima tu samokritičnost kao svoju životnu silu.

 

Izvor: Pol Tilih, Dinamika vere, Beograd: Opus, 1988, 104-107.
Prevod: Dragan Monašević

error: Content is protected !!