Autografi

Plamen u Bogorodičinoj kosi (ili: o nesagorivoj veri koja je zidala klasična zdanja)

Stamatis Skliris, Bogorodica „Vozbranoj vojevodje“, 2006. (holyicon.org)

Pariz nije prosto grad nego većma „način života“, rekao je atinski teolog i filosof Hristo Janaras. A način života je uvek plod onog kako nešto jeste. Početkom ovog milenijuma, prof. Katrin Dolez mi je na časovima jezika u Alliance Française uporno dokazivala kako je pojam laïcité postao neophodni dodatak devizi liberté, égalité, fraternité, dok sam ja nastojao da je navedem na razmišljanje o neophodnosti koinos logos-a (Heraklitovog „opšteg, zajedničkog razloga“) za suštinski identitet polisa. Kako jedan grad može da postoji ako nema postojanu referencu koja sve objedinjuje? Kao odgovor na to napisala je čitav esej na poleđini stranice mog domaćeg zadatka rekavši da je identitet Pariza u nemanju postojanog logosa. Petnaestog aprila 2019. godine pokazalo se da ovaj grad ipak ima važnu referencu koja ga objedinjuje: vezanost za Notre-Damme de Paris. To se ispoljilo nenadano, makar i na tren, ali sasvim dovoljno snažno da ukaže na onaj zaboravljeni način, un véritable mode d’existence. Francuzi su užasnuto posmatrali kako pred njihovim očima gori veličanstvena i emblematična katedrala pariske Bogorodice. Uplašili su se gubitka sopstva. Srećom, vatra je zahvatila kosu Bogorodice ali je nije sagorela. No, ta vatra je došla u pravi čas.

Neobjašnjiva je vrednost i značaj koji je ona imala za svakog Francuza i za celu Francusku. Predsednik Makron je, bez eksplikacije ispovedio: „Izgubili smo nešto od našeg života, od naše sudbe“. Viktor Igo je smatrao da je Notr Dam mesto azila i želeo je da je kao takvu sačuva, inviolable. Bogorodičina crkva u ovom velegradu bila je simbol minulih epoha koje je ovekovečio Igo prateći nesrećnu sudbinu „Zvonara Bogorodičine crkve“ Kvazimoda, Esmeralde, korumpiranog arhiđakona Kloda Froloa i drugih junaka. (Generaciji koja manje čita preporučujem animirani film kompanije Volt Dizni iz 1996. godine snimljen po motivima Igoovog romana).

Na neki način, Pariz je Bogorodičin grad, kao što je to izvorno i Los Anđeles (Nuestra Señora Reina de los Ángeles, osnovan 1784), Prizren sa Majčicom Eleusom (Ljeviškom) ili Carigrad na Bosforu. Kao remek delo građeno u 12. veku, Notr Dam oduzima dah posmatraču zbog svojih lebdećih potpornih stubova, krasnih vitraža i klesanih karikaturnih skulptura gargola i himera, a u unutrašnjosti sa neprocenjivim relikvijama i umetničkim predmetima. Spoljašnjost crkve je inspirisala bezbrojne slike i crteže, kao i literarna dela.

U svojoj kolumni u nedeljnom izdanju novine „Katimerini“ posvećenoj Notr Damu, Hristo Janaras lapidarno pokazuje da je požar na krovu katedrale dramatično izazvao neobjašnjivo divljenje prema arhitektonskim čudima i kod onih koji o njima znaju vrlo malo. Znamo da su Francuzi društvo koje je nekada (pod određenim okolnostima) izabralo da sebe okarakteriše kao „ateističko“ (Dolezova je izričito tvrdila da laïcité znači „bez religije“). Kako je moguće da Notr Dam – taj saborni hram hrišćanske Crkve na obali Sene – pripada samom „biću“ Francuzâ kada im je kolektivno biće ”ateističko”? Janaras kaže da, umesto što je rekao da je Notr Dam „naša istorija, naša književnost, naša mašta“, zar nije bilo umesnije i doslednije da Makron prizna da je to duhovna materica koja ih je rodila a koju su oni potom odbacili? Jer, mi Francuzi, „stvorili smo drugu kulturu, drugi način života, nosili smo naočare koje ne prepoznaju zašto nas se najdublje dotiče građevina Notr Dam“. Vodeći hrišćanski filosof Evrope, kako Janarasa zove Rovan Vilijams, dodaje pronicljivo: „Posmatramo  površno, te tamo gde su klesači kamena utiskivali slavoslov Bogu, mi se divimo estetici i monumentalnosti, a prenebregavamo žarku ljubav koja je rodila tu lepotu“.

Svojevremeno, pišući o vizantijskoj i gotskoj arhitekturi, Janaras je isticao da je i jedne i druge hramove gradila vera. „Isti ljudi koji su sagradili gotske katedralne hramove, konstruisali su i teološke Summae“, rekao je Šeni. Po Janarasu, nesumnjivo, „pojava veličanstvenih katedralnih hramova u gotskom stilu koji materijalizuju tehniku sholastike, pokazatelji su tehnološkog odnosa prema prirodnoj građi, zadivljujući umetnički izrazi autarkičnog i sentimentalnog nametanja crkvene moći i veličanstvenosti“. Uistinu, istorija arhitekture je istorija pisanja. Pre štampe, čovečanstvo je komuniciralo pomoću nje, od Stounhendža do Partenona. Alfabet je bio ispisan na „knjigama od kamena“, tako što je niz kamenova formirao rečenice, na šta je podsećao i Igo, dok su helenski stubovi bili „hijeroglifi“ bremeniti značenjem. Drevni klesari su ljubili kamen dok su ga ugrađivali.

Francuski senat je baš u protekli ponedeljak izglasao da Notre Dame mora biti vaspostavljen u stanje pre požara. Janaras uočava paradoks koji sledi iz rešenosti da iznova sagradimo Notr Dam „pomoću tehnologije koja omogućava impresivne imitacije, dok se naša današnja kultura zasniva na impresijama, a ne na realizmu odnosâ“. Razlog zašto ćemo je sagraditi iznova je u tome što taj „spomenik“ nastavlja da svake godine impresionira 13 miliona posetilaca. „Nemamo majstore, tu dušu Umetnosti, ali imamo novac i mašine koje konstruišu, bezgranično… samo replike!“ 

Zašto naš atinski zaljubljenik mudrosti lamentira nad hipokrizijom našeg vremena? Zbog toga što je od „polisa“ antičke demokratije, kao i od hrišćanske eklisije, u mnogim sredinama ostao samo odsjaj. „Ljudi neopismenjeni za suštinske stvari kulture nikada se nisu zapitali koja je metafizika porodila Partenon, tragediju, demokratiju, Aju Sofiju, evharistijsku dramaturgiju, demos kao društvo koje sobom upravlja bez spoljašnjih pritisaka“. Ko se danas ne pita za uzrok i cilj postojanja ne može da prepozna Umetnost kao plod vere i stvaralaštva. „Za Umetnost danas se uzima samo estetski (potrošački) užitak ili direktna didaktična utilitarnost“.

Možemo sa Janarasom da tugujemo što je ova rastužujuća „metafizička nepismenost“ odlika i srpske ukupne društvene dekadencije, individualizma, amoralizma, neopštenja (spremnost da se drugi tako olako ekskomunicira), koji samorazumljivo dominiraju i najmanjim delićima naše jadne neorganizovanosti. Čak i crkveni događaj, eklisijalne matice kakve su parohija i episkopija, prestaju da se tiču ravni postojanja nego su postale po pravilu stvar ponašanja (pazi kako se držiš, šta pričaš, kuda gledaš itd). Našom društvenom svakodnevicom dominiraju apsolutizovani iskazi, saopštenja, moralizmi i dociranja. Da li je crkveni događaj, u današnjoj Srbiji, pričasno zajedničarenje u „telu“ odnosa ljubavne uzajamnosti, o kojoj potresno govori Apostol Pavle? Ili se i on pretvorio u formu, u ideološka saopštenja i poziv na korisnu ortopraksiju? Pristup istini je ili razumski ili sentimentalan, tj. individualističan, a „spasenje“ usko pravno-zakonsko, egocentrično. 

Bogorodica „koja gori a ne sagoreva“ poziva nas sve da izađemo iz zavodljive samodovoljnosti autoriteta i samorazumljive vlasti koja traži poklone, kađenje, aplauze, slatkorečivo dodvoravanje. Vlasti crkvene i vlasti političke.

Skriveno, ispod pepela spaljenih ideoloških ruševina, isijava pashalna blagovest da je smrću smrt zgažena. Dešifrovanje te blagovesti ne podleže logici propovedi i stavova. Nečujnim glasom ona već potresa noć koja podrhtava od jecaja pred svitanje tajanstvenoga Dana. Tu blagovest ne može ništa poraziti. Hemingvej je u usta Starca stavio reči kao pouku jednom dečaku: „Vidiš, oni te mogu poništiti, ali te ne mogu poraziti.“ Isti onaj Hemingvej koji je jednom napisao: „Ako si dovoljno srećan da živiš u Parizu kao mladić, tada gde god pođeš u daljem životu, on će ostati sa tobom, jer Pariz je pokretni praznik“.

A Notr Dam? Njen bogomaterinski praznik u Crkvi je neprestano bdenje, pokretni praznik kao životno ushođenje ili pak spuštanje do sâmog dana Pashe. Jer ona je „u vremenu Nevremenog neizrecivo začela“.

 

Sreda, 29. maj, dan pada Konstantinopolja

error: Content is protected !!