© Sr. X
Zbog nesnošljive činjenice što zaista ima postojanja najbolje što zlo može učiniti jeste uništiti ga. Postaviti se spram Boga i izokretati čin stvaranja, grdno ga parodirati – to mora završavati u uništavanju. Kao što stvaranje ex nihilo može biti djelo samo neke apsolutne snage, tako postoji nešto apsolutno i u činu uništenja. Čin stvaranja je neponovljiv, ali i čin uništenja. „Ne možete dvaput razbiti istu kinesku vazu neprocjenjive vrijednosti, nasuprot razbijanju njezinih kopija. Uništavanje može biti jednako očaravajuće kao i stvaranje“.[1]
I eto nemjerljivog užitka: ne mogu biti prvi uzrok bića – to može samo Bog; ali mogu biti prvi uzrok ništavila – a to može svaki đavo. I niko mi neće uzeti to sitno zadovoljstvo, zadovoljstvo da kraljujem nad vlastitim utvarama!
Onda – đavo kao lučonoša sekularizacije. Preteča prosvjetiteljstva! Avangarda modernosti! Vazda jedan korak ispred. Sada, a uvijek, i poslije sada. Moderan i postmoderan u jednom. Istom. Ali povrh svega i najprije humanista. Istinski otac ateističkog humanizma[2] – tog katehizisa modernosti. Zacari taj sinove zemlje, one odvažne, sa hrabrošću pustinjaka i orlova koje čak ni bogovi ne vide.
Ali kažite pošteno, sad i ovdje, bijaše li nekog sina zemlje koji istovremeno nije bio i sin protivljenja?
Protivljenje, uvijek više od opiranja i nijekanja, potpuno je neprihvatanje, sa silovitim nabojem resentimenta. Onaj isti Bog u kojem je čovjek naučio gledati pečat svoje veličine, počinje izgledati kao antagonista, protivnik ljudskog dostojanstva. Ko hoće poštovati sebe i razvijati sopstvenu slobodu najprije mora raskinuti sa Crkvom i raskrstiti sa transcendencijom. Ovisnost od Boga znakom je humane frustracije. Religija je puki vampir čovječanstva, hrani se njegovom supstancijom, njegovom puti i njegovom krvlju. No, svanuće dan, na njegovom svjetlu jasniim će postati: hrišćanstvo se može ostvariti samo tako što će se negirati. Nakon religiozne sistole kojom čovjek odbacuje sebe (prazni se da bi napunio Boga), mora uslijediti dijastola kojom će on „ponovo u svoje srce preuzeti biće koje je odbacio. Onostrano nebo zamijeniće nebo zemlje, besmrtnost religije besmrtnost budućnosti, istorijske budućnosti[3] (u kojoj se na svjetlu rastvaraju sve sumnje, svi mrakovi i teškoće, koji muče kratkovidu sadašnjost). Nastupaju oni koji sa sigurnošću znaju da je „apsolutno biće, čovjekov Bog, sâmo čovjekovo biće“.[4] I tačka.
I gle vraga – iz ove tačke iskakaće savremena svijest uvijek već naoružana kao Atina iz Zevsove glave. Sve rečeno za nju ima snagu definitivnog, konačnog postignuća: to su polazišta za koja je ubuduće suvišno gubiti vrijeme. Naravno, dosta toga može se kritikovati (i još uvijek se kritkuje), ali temeljni uvid nikako. Savremena svijest živi pod uslovom da ga ne dovodi u pitanje. Jer kad bi pitala usljed kakvih izobličenja, kakvih sakaćenja i nevjerovatnosti je došlo do toga – smjesta bi poginula.
Satanski nauk odjednom uopšte nije đavolski, već se promoviše isključivo kao ljudski (neka vrsta projekta humanosti) – od čovjeka za čovjeka. Postaje uslov ljudskog, uistinu ljudskog. Formira onaj svevladajući pozitivni duh epohe koji se tako suptilno uvlači i prisno prožima opšte mnenje (oblikujući karakter) da ga i ne primjećujemo, kao što se ne primjećuje vazduh koji udišemo.[5]
Jedini čovjekov Bog čovjek je sam – homo homini Deus! Nakon Boga čovječanstvo ima biti Bog. No, ispod ovog nalickanog pojma, a otkriće to đavo (glavom i bradom) Ivanu Karamazovu, krilo se uvijek jedno: Ego mihi Deus. Zadnja riječ modenog duha. I prva Satanina! Gurati čovjeka što dalje od Boga, što će za sobom, bez mogućnosti greške, povući dvostruko ropstvo: društveno i duhovno.
Danas treba snage pa baš u tome vidjeti dramu povijesti, „maksimum koncentracije, veliku krizu modernih vremena, upravo onu u koju smo još uvijek uključeni, koja se izvana očituje u neredu koji rađa tiranijama i kolektivnim zločinama, čega su posljedice oganj, ruševine i krv“.[6]
Čas je kucnuo, sudbinski čas, Bog-fantom mora biti izgnan – nakon spontanog poleta uslijediće zaista mučno razmišljanje. Koliko god teško bilo, uzmaka nema, jer nazad se više ne ide – carstvo čovjekovo svanulo je. Bog je mrtav – mi smo ga ubili! Bog je mrtav i ostaje mrtav! Sad valja izgraditi čovjeka koji će sve to moći podnijeti (koji će umjeti i bez Boga).
Neće ići lako. Sunce je odavno zašlo, ali i dalje osvjetljava i grije nebo našeg života.[7] Trebaće vremena da sjena mrtvog Boga posve nestane sa zidova pećine u kojoj životari golemo ljudsko mnoštvo. Jer vremena treba munji i gromi, svjetlosti zvjezdanoj, treba vremena djelima, čak i kad su obavljena, da se vide i čuju. Najvažniji događaj ujedno je i najsporiji.
Mnogi ga (taj događaj) ne primjećuju, ogromna većina. Zato je mahnit svako ko im ovdje govori o nekoj novosti. Napadaće ga oni koji vjeruju, kao i vulgarni ateisti. Za prve, slijepe zbog naivne vjere, to nije nikakva novost, već huljenje. Za druge, slijepe zbog razumske vjere koja je ubjeđena da ne postoji ništa s onu stranu osjetilnog života, to je nešto najubičajenije. Svi zajedno još uvijek snivaju svoj san, spavaju u svijetu koji se (bez obzira na njih) budi. Ali oluja nikog neće mimoići…
Bog je mrtav – mi smo ga ubili!
U Ničeovima ustima iskaz nije puko utvrđivanje činjenica, nije jadikovka, a kamoli sarkazam. Naprotiv, njime ne samo da se trasira smjer, već otvara i opcija: protiv hrišćanstva više neće odlučivati agrumenti već ukus! Čak instinkt. Ali Bog nije dugme, pa ni njegova smrt nije obična smrt, već prelom posred epohe, posred nas. Nestanak Boga čovjeka isporučuje njegovoj egoističkoj šupljini. Užas. Ali upravo to užasno mi smo htjeli! I još hoćemo – svom svojom snagom! Tako i u našim ustima izreka (Bog je mrtav) postaje čin, poput onog ubojičinog. Čovjek je ubica Boga, svi mi. U ludoj obuzetosti ubica ne vidi: „ono najsjajnije i najmoćnije što je svijet dosad imao iskrvarilo je pod našim noževima – ko će sprati krv s nas“![8] Sa Bogom sve odlazi, gubi težinu, rastače se, pa i sam čovjek!
Dokle se onda može podnijeti ovakav udarac! Udarac s ove strane, s one strane, najzad udarac poslije kojeg će ostati samo posvemašnja lišenost!
Kakva vrtoglavica!
Samo rijetki joj odoljevaju. Najprije je lično iskuse jer su ljudi, i bolje od ostalih mjere veličinu avanture i gubitaka koji iz nje proizilaze. Ali ubrzo ovladaju njome. Snaga im je na visini njihove pronicljivosti. Jedino u punini vidoviti izvlače pouku iz napada koji su pripremili sasvim svjesno i tako zločin preobražavaju u podvig. Umiju primiti udarac, a to umijeće čini ih višim.
„Otkako nema Boga samoća je postala nepodnošljiva; nadmoćan čovjek treba se latiti djela“,[9] što znači: treba iz sebe, iz ništavila, izvući ono čime će premašiti čovječanstvo – „neka pregazi vlastitu glavu i baci se s druge strane svoje sjene“!
Iskustvo otvrdnuća na koje se valja osmjeliti objaviće čovjeku njegovo božanstvo: Bog je mrtav, živio nadčovjek!
I eto ih gdje kliču – sinovi Zemlje – novom zorom prosvijetljeni. Smrt Boga njima je na radost, jer slobodni su! Svojom snagom umiju i suton okrenuti u zoru! Ništa više nije im zabranjeno, jer najveća opasnost je sklonjena s puta. Božiji leš više nije znak smrti, već divovskog mitarenja (odbacivanje starog i rast novog perja). Bog će se ponovo naći u čovjeku s onu stranu dobra i zla. To je moć herojske odluke! U njoj preokrenuto je sve, čak i značenje činjenica. Uzvišena avantura može da počne!
„Obzor je napokon slobodan i naše lađe mogu ponovo zaploviti i suočiti se svakom opasnosti, svaki je prekršaj dozovljen krčitelju spoznajnih puteva; more, naše more, ponovo nam otvara sav svoj beskraj. Možda nikad prije ne bješe takve pučine“…[10] Napokon: biti sam pod vedrim nebom i na slobodnom moru! Baš kao Zaratustra.
Da…, postoji i ovostrana mistika, zemaljska… Ali kad pretenduje da vlada sama, ni zemaljska više nije, u njoj se jasno naziru tragovi đavoljih kopita.
Bog je mrtav – neka živi nadčovjek! Eto gdje i kako đavo sebe već proslavlja. Zar od Postanja taj ne traga za nekom sintezom nečovjeka i nadčovjeka, koja će biti optimalna (najbolja) brana za Boga? Sva odlučnost hrabrih od njega je, i za njega.
Nadahnuće je onih koji svjesni svoje praznine žustro pozivaju: imate li smjelosti, braćo moja, da kružite po oblacima, da pužete po tlu, da gledate u sunce, smjelo, svojim očima, ni tren ne odvajajući se od zemlje? Morate ponovo učiti voljeti sebe?[11] Sami sebe, bez nekog posrednika! Sa „novim egoizmom“ dolazi i velika epoha našeg života! Čovjek je autor sebe sama – prizivajući se iz neistraživih dubina bez vidljiva uporišta. Na ovo se treba odvažiti.[12]
No, iza ovih raskošnih poziva kao da se čuje glas onog vragolana Satane: kad obacite staro perje, priđite mi djeco moja!
Sinovi zemlje – nova, „poboljšana“ verzija apostola! Đavolski dobra. Apostolos, poslanici ne svojom voljom, već „voljom ovog svijeta“. Sebe smatraju pozvanim rješavati sudbinski problem modernosti – iznova; samostalno ući u posjed svoje veličine, krenuti u akciju osvajanja slobode (kojom će napokon osloboditi i svijet). Osjećaju poziv ne od Boga, od Reda, već od ponora, od haosa. Znaju šta znači biti pozvan od čudovišta praznine. Osjećaju sveto pozvanje: u svojoj snazi, u instinsktu života, pripremiti zemlju „za biljku najveće i najveselije plodnosti“ – to je zadatak uma za um.
Bez Boga i sama istina je idol, kao i pravednost i dobro. Takvi idoli isuviše su čisti i blijedi naspram idola od krvi i mesa koji se sada izdižu; ti su ideali suviše apstraktni u suočenju sa velikim kolektivnim mitovima koji pobuđuju najmoćnije isntinkte. Žito bez klice – neko je to lijepo rekao.
Ne znači to da moderno nadahnuće nije bilo bez plemenitosti. Pravedni uvidi nisu nedostajali (ali i put do pakla popločan je dobrim namjerama), ali u njegovoj osnovi uvijek je strastvena negacija koja modernost bespovratno kvari. Malo ljudi razabire duboka kretanja kojima su nošeni. Negiranje je samo činjenica tog kretanja, a ona je suviše fundamentalna da bi je uskoro mogle ukloniti povijesne i misaone slučajnosti. Ako se nadvalada jedan njen oblik, ona će ponovo izbiti i obnoviti svoju snagu zahvaljujući nepredvidim okolnostima. Još nije došao kraj našem sudaranju s njome. Borbu sa đavolom, nekim đavolom, nećemo izbjeći!
Napadni mjesto Boga, do kraja ga osvoji, bez obzira na cijenu! – đavolja zapovijed istinski je imperativ modernosti. Akcija sklanjanja Boga ne samo da omogućuje povrat i prisvajanje sopstvene slobode i svijeta, već jedino to i znači. Zauzeti mjesto Boga – ne radi se tu o filozofskoj modi, o nekom prolaznom oduševljenju za subjektivno, od Dekarta do danas strašnoj djeci novog vijeka druge polazne osnove naprosto nema. Kant je izvjesno vrijeme uspio da zadrži zatvorene brane subjektivizma, putem jednog sve u svemu arbitrarnog kompromisa, ali istina se na kraju morala objelodaniti. Vrijeme je kartezijanizam guralo do krajnjih konsekvenci.
Koja je to svemoć koju stupanjem novog doba nasljeđuju ne ljudi uopšte, niti suma svih individuuma, već svako ponaosob? Ko je taj Bog koji baš sad umire? Nije li to onaj Jehova iz Biblije koji suparnike ne podnosi?
Nisu ova pitanja ni istorijska ni akademska. Radi se o tome da svi treba da odrede smisao pothvata koji im je, u cjelini, dodijeljen. Pluralizam je ovdje isključen u načelu. Svaki subjekt mora iz sebe da zasnuje biće realnosti u njenom totalitetu i da kaže (kao Jehova što reče): ja sam onaj koji jesam! Moderna filozofija priznaje taj uslov kada od subjekta čini jedini izvor bića, ali ispočetka priznanje ostaje apstraktno. Tek Niče (naravno i Dostojevski) vidi da je zadatak koji moderan čovjek pred sebe postavlja u biti nadljudski! Ko to istinski razumije neće više biti isti čovjek. Samo drugi i drugačiji čovjek može da stupi na novo tle i zagospodari zemljom. Čovjek bez Božijih tragova! Onaj koji mrzi mrzitelja, koji je napokon prozreo: hrišćanske oči najdvoličnije su kad su najblaže!
Ali šta može čovjek? Šta može jedan čovjek?
Izvući iz ovog temeljnog pitanja sve konsekvence Zapad ili nije htio ili nije mogao. Stvar je otišla daleko, đavo je ponio vrlo visoko… Zapad će izabrati da ostane duboko zazidan u svoje noći.
Da li je mogućnost totalnog gospodarenja uistinu ljudska? Da li u njoj čovjek sebe uzdiže ili naprosto mrvi? Osudimo li vječnost, nismo li osudili i svaku dubinu i svaki sadržaj svijeta? Ako sebe obogotvorimo nismo li, poput Vaspezijana, i sami na pragu raspadanja?
Tačnije, nismo li tako postali to što jesmo – miševi opsjednuti supermoćima. Evo ih sad gdje grle bioničke proteze, traže neprekidnu internetsku povezanost, memoriju od bog zna koliko petabajtova. Odvažni za smrt – u svakoj sekundi hoće postati besmrtnim, jer nemaju više ničeg čemu bi poklonili svoj život. No, zagledaju li se bolje u ogledalo… vidjeće isto ono što i Zaratustra je vidio: samo dronjak od đavola! I neki podrugljiv hihot čuće: nadčovjek je čovječuljak, patuljak čovječnosti. Patrljak. Nadčovjek kao podčovjek – umnožava svoju moć u beskraj samo horizontalno, ne razdire ga nikava tjekoba, niti radost odozdo prema gore. Zato i ne uspijeva „pojmiti nevjerovatnost vidljivoga, sadašnjost svake prisutnosti, dojmljivost svakog dojma, senzacionalno u svakom osjetu“.[13] A da je znao vidjeti ptice nebeske i promatrati ljiljane u polju (Mt. 6, 26, 28), možda bi drugačije zborio? Taj nihilist ili lakrdijaš, to nešto kao ništa, ali po definiciji alergično na svaki dašak značenja.
Zaista, „gde se svest zatvori za sferu božanskog počinje nesretna istorija modernog sujeverja koja svet hoće da shvati i izleči iz jedne tačke. Gde bogova nema, vladaju aveti i fantomi“.[14]
Nema Boga, ni čovjeka nema, izgleda da čudovišta neka nadolaze.[15] Nije li baš u njima otjelotvoren stečaj humanističkog ateizma?
Pitanje je da li je uopšte moglo drugačije?
Ako je osvajanje Božijeg mjesta alfa i omega modernosti (bez obzira o kojim fazama tog procesa je riječ) ono podrazumijeva prisvajanje, a prisvajanje opet potpuno „potiskivanje“ Boga. Negacija Boga rađa afirmaciju čovjeka, što ne ide bez antinomija, koje će potpuno ogoliti već Šeling. Čovjek u sebe mora upisati radikalnu početnost i tako u svojoj nutrini zamišljati da razrješava napetost odnosa spram Boga. Božije stvaranje zamjenjuje moć apsolutne spontanosti kao unutarsvjetsko mjesto za moć započinjanja bez pretpostavki. Nešto kao „naopaki bog“ (Šeling). Potiskivanje Boga ne može da bude konačno, jer je uslov moderne ideje autonomije. Ako je moderna sloboda moguća samo pod uslovom potiskivanja, onda Bog jeste čak i onda kad sve činimo da ga nema. Na jedan specifičan način sebe je upisao u temelje modernosti tako duboko da je bez njega nečitljiva moderna ideja samoodnosa.[16] Ova unutrašnja protivrječnost ideje autonomije morala se po svaku cijenu prigušiti. I eto je demonska subjektivna zatvorenost, jedna struktura zavisnosti koja prkosno stvara moderni nespokoj sve do današnjih dana. Prikriti Boga osnovna je računica dana. Prikrivanje je uvijek nešto duhovno – možda i sav (i sam) moderan duh (u svim varijacijama): zloduh ili „preventivno sredstvo da sebi na neki način iza zbilje osiguramo posjed uključivanja svijeta isključivo za nas same u kojem je očajno sebstvo bez predaha i tantalovski zaokupljeno time da hoće biti sobom samim“.[17]
Drugačije, bjelodano bi se pokazalo da je prometejska drskost kojom čovjek sam sebi postaje stvaralački temelj i stupa na mjesto gdje bi trebao biti Bog ne samo pogubna iluzija, već mjesto iskonke krivice, novog pada, mjesto gdje se svom silinom očituje grijeh modernog čovjeka (i kao takvo izvor svekolikog zla).[18] Što reče Šeling, možda smo mi sopstvenom slobodom zapravo osuđeni da uvijek vlastitom krivicom budemo začetnici svog djelovanja i podnošenja?[19]
Izokrećuće djelovanje neke sile, koje izvrće odnose spram Boga i božanskog (i od tog živi), u stvari je temeljni značenjski preobražaj modernog svijeta i čovjeka, jedan novi ustroj koji za čovjeka postaje principom, tačnije: koji postaje principat – kao neko đavolje igralište u svemu… i svakome. Tradicionalni naziv za to jeste grijeh.
Nije li on u osnovi modernog (ateističkog) humanizma? Kao njegova osovina. Uz sve razlike: svaki je programski, objavljuju se profetski, kao nova vijest, usiljeno radosna, poruka spasa, kao neka nova religija. Religija zavisti do ludila. Đavolja vjera. Muka želje da se podvali Jevanđelju. Ateizam kao antiteizam, kao vjera onog protiv. Po svaku cijenu pobjediti Onog čiji se nauk odbacuje.[20] Snositi zaslužene kazne za nezaslužene prednosti koje smo sebi pripisivali vjerujući u nekog Boga. Njemu se svetiti, jer samo tako osvetićemo se i vlastitoj naivnosti.
Svojim gnjevom, koji dobija karakter svetog gnjeva, „raz-snovati nasljeđeno hrišćanstvo“ (a s njim i svaki platonizam). Ako treba i ljudsko potkopavati onim „radikalno umjetničkim“, nastaviti religiju „estetskim sredstvima“, čak i nove bogove stvarati kako bi se mogli postaviti za one „sa kojima počinju velika vremena“ (đavo je prvi i zadnji „romantik“ na ovom svijetu).[21]
Uvijek i zauvijek: jedno otkliznuće od transcendentnog Boga ka nepostojećem bogu. Od nečega ka ničemu.[22]
No, odveć ljudsko iskorjenjivanje idola moralo je završiti izradom humanističkih idola – kao neki povratak zlatnog teleta. „Zapravo kad god se mašta da će se lažno štovanje dokrajčiti vlastitim silama pada se u štovanje samog sebe, tj. u satansko bogoštovlje u najvišem smislu riječi i množe se idoli u neopipljivim idealima: Napredak, Razum, Revolucija, Tržište, Planet, Drugi“.[23]
Da sve to ne vidim, možda sam baš ovako sazdan? Šta ako me nešto naređuje (tjera da se obgrlim sobom, aranžmanom sebe) samo u cilju da se(be) ispustim, jer ako sebe ispustim obesmiliću i sve drugo, lako i bez problema. Obesmisliti sebe da bi se obesmislilo Drugo (najbolji način da se ukloni Bog)! Šta ako je sve zapravo zbog toga?[24]
Zastrašujuće riječi, zastrašujuća misao! Može li čovjek zamisliti šta bi od moderne filozofije ostalo da je ovaj uvid valjan? Ili štaviše, današnji čovjek ne može ni zamisliti!
Zato je bolje pitanja eliminisati, što prije diskvalifikovati – uistinu, šta je tu zastrašujuće sem gluposti i bezmjerene drskosti da se blebeće o ozbiljnim stvarima? Ali šta ako je ovakva diskvalifikacije i sama „dio demonije dana“? Jedna zavjera teorije! Njena zavjerenička praksa! Ogroman aparat koji je za to stvoren…! Može li se barem on zamisliti? – taj gustiš institucija i njihov preplet kao Kafkin Zamak; horde birokrata i istraživača, čije su prave namjere uvijek skrivene u tami….. Zarad koje i kakve istine je trebalo stvarati kvazinauku i kvazinaučnike proizvoditi kao na traci – ako istina nije da je takva djelatnost u stvari „štit od istine“, štit koji istinu odbija, a kasnije i raspršuje? Riječi apostola Pavla kao da u nama dobijaju zastrašujuću oštricu: „gnoza koja se nadima protivna agape koja izgrađuje“ (I Kor. 8, 1). I neka jeza je od ovoga!
Nema sumnje da je na zapadu „negacija“ vjere i vjerovanja, konkretne vjere i konkretnog vjerovanja, postala opšta, po sebi razumljiva i normalna. Ali gledajući kako nastaje ta „normalnost“ – sve je puno nenormalnosti, iščašenosti, čak i mahnitog zaigravanja jedne zavjereničke vjere, one đavolje – sa milošću je raskrstila te postala prisila prirodne inteligencije, dar prodornosti vlastitog uvida (neka „milost“ vlastitosti – izvrnuta „milost“).
Pošteno govoreći, kaže Marsel, kritike jevanđeoskih priča nikad nisu ni bile kritike, jer u njima od početka bijaše dominantna i neupitna „implicitna tvrdnja da stvari nisu mogle da se odigraju na takav način“. U sebi skiciramo ideju o tome što bi trebalo da bude otkriće, a ona je, kao nacrt koji treba potvrditi „često plod taštine i jedne zadivljujuće gluposti“. Najprije, „ideja da to ne može da bude istina“ (koja je tako očevidna… da je besmileno polagati račun…, itd), i na bazi nje kritika svih slabosti i protivrječnosti (koje su sad takođe „očigledne“) – to naprosto nije kritika.[25] Čuje li se tu uopšte ono krinein – „proći kroz rešeto“, „prosijati kroz sito“, „proći kroz sito iskušenja“? Nikako, radi se o osudi, presudi koja se donosi prije svakog suđenja. Ne bi li onda ovu jurisdikciju individualne svijeti iz filozofskih razloga „trebalo odbaciti u samom načelu“ – jer ona naprosto ne može i ne želi da pođe ka elementarnoj hermeneutičkoj činjenici: Biblija (kao sveta knjiga) nije samo jedna knjiga pored drugih knjiga, pa se tako ne može ni čitati. Ovo svođenje ravno je ubistvu[26] – jer kako kaže Žirar „Biblija nije tek značajna knjiga koja se čita, već Knjiga koja nas čita – objavljuje nam istinu o nama“.[27]
Postanimo kao mala dijeca – jeste javanđeoska riječ, ali ništa ne priječi da postane i hermeneutička: „riječ uzvišena, ali savršeno nepojmljiva za svakog onog ko vjeruje u intrinsičnu vrijednost zrelosti – sve bi ovo trebalo temeljno istražiti, beskonačno produbiti“.[28]
Onda, kao da postoji neka prelatura zla koja se otvara na strani koja je u smjeru Drugoga – dostojanstvo koje je moguće samo kroz izigravanje odnosa sa Drugim, kroz zloupotrebu tog odnosa. Beskonačnost volje za sobom zamjenjuje vječnost Boga, što baš i nije dobra zamjena. Dok vječnost Boga sljubljuje sa tvorevinom, manična je volja zaljubljena samo u sebe. I brzo se nasuče na hridi ničega. A onda je Ja prinuđeno umnožavati demonsko kao reakciju na vlastitu plitkost (plitkost vlastitosti).[29]
Kad Drugo više ne bude moguće, počinju đavolje orgije ili velike orgije modernosti: ne da bi na svijet došlo dijete, već da bi se stari čovjek zavitlao u pakao.
„Ako ne mogu da spustim, nebo uzdignuću pakao“ – Flactere si mequeo superos, Acberonta movebo. Ovaj moto Frojdovog Traumdeutung-a, mogao bi stajati kao natpis na ulazu u modernost. U njemu kao da je sažet i jezgrovito nabijen „temeljni san modernog ljudstva“.
Prikovati se za zemlju i ubiti Boga. Ko se odriče najvrjednijeg što ima zaista je moćan. „Princ slobodnih“ započinje ples pod suncem juga. Ubistvo je uslov slobode, njegova osnova. Bog je samo dosljedna duša, bestidna ljudska volja, a teologija istinita, očevidna, dovršena psihologija, „hiperbolična psihologija“ (Fojerbah).[30] Stoga ni hrišćanstvo ne iziskuje više nikakva truda. Ateizam je jedino normalan.[31] Očigledno, on nikad i nije bio zaključak kojeg treba donijeti, već (kao kod Ničea) aksiom kojeg valja iskoristiti. Zagovarati ateizam – to mogu još samo naivni. Znalac će od njega odgovarati, tačnije: odgovaraće od svakog zagovaranja, jer nevjera je polazna tačka naše epohe, nikako odredište. Zato je i bogata u porađanju beslovesnosti.
Ničeove tvrdnje odavno su ušle u obrazovnu svijest, postale neka vrsta opšteg mjesta: hrišćanska je povijest legenda, a hrišćanska dogmatika puka mitologija. Platon ju je pripremio Evropi na njezinu nesreću. Od toga se valja liječiti. I ništa da ne ostane, jer došlo je vrijeme odlučnih. A ti ne praštaju. Ne zadovoljavaju se sjenom sjene, niti trebaju miomirise iz prazne posude. Odavno u njih nalivaju drugačiju tekućinu, spremaju drugačiji napitak. Po đavoljem receptu. Umjesto krsta sad isturaju paganstvo.[32]
No, nijekanje Boga kad-tad naći će potrebu da se premaši, ne bi li se konačno savršeno uklonio svaki rizik njegova afirmativnog povratka. Valja odbiti mogućnost da se uopšte postavi problem Boga. Filozofija odjednom svoju čast vidi u provođenju titanske geste: dići ruku i na sâmog Boga („religiös gesprochen, eine Handaufhebung gegen Gott“). Časna obaveza filozofije spram Boga jeste ukloniti ga![33] Ako o Bogu filozofija zadržava neku nejasnu ideju, ne treba se nikako prepustiti napasti da brblja o religiji, jer u njenoj prirodi nije dovesti čovjekov život do odnosa sa božanskim, već ga vratiti punoj odgovornosti za samog sebe. Kad navuče masku superiorne časti, koju je sama skrojila, filozofija se napokon oprašta od Boga. Bog nije više za propitivanje, postao je samo jedno (u nizu drugih) poglavlje filozofskog diskursa. Ime kojim se oduvijek častilo danas filozofija prihvata bez bilo kakvog nemira, jer sad je „bitak sâm“ nasuprot Bogu (tom „vlastodržačkom idolu religije“) „mnogo govorljivija veličina, sa jačim poslanjem, autoritativno potentnija“.[34]
Der Glaube hat im denken keinen Platz[35]– vjera nema mjesta u mišljenju! Čak überhaupt keinen Platz – nema nikakvog mjesta, uopšte nema mjesta…. Hajdegerova striktna izjava, sa dubokim ničenaskim korijenima, izveza karakter savremenosti. Tako ili nikako, za jednu filozofiju. No da li je izjava rezultat znanja, je li dokaz, ili naprosto stvar odluke, kaprica, koja zadobija formu naredbe, stroge naredbe? Naredba na „mjestu mišljenja“, propis, ovaj put po svome! Uzeti stvar u svoje ruke, egzorcovati fantome vjerovanja, ali samo jednog vjerovanja! Nije li upravo ovo mišljenje sebe pokazalo kao prilično avetno mišljenje. Zašto biti prije dobar nego zao, kad su izrazi dobro, zlo, ionako samo konvencije? Važno je biti autentičan. Takav u Boga ne može vjerovati, ali u Führera itekako!
Bog nije sačuvao više nijedno pitanje za misao! Skonačao je kada je modus vivendi kojeg zahtijeva izgubio obavezujući karakter, ugušio se u neutentičnim adaptacijama, kulturno-teološkim i filozofskim prevodima. Ali, otkud ova sigurnost da su se sa Bogom zauvijek poravnali računi? Ako je Bog nagađanje, čini se, sinovi zemlje ispili su svu muku tog nagađanja. No može li se ona ispiti, a da čovjek smjesta ne pogine?
Čudno je da se samouvjerenost gnijezdi baš tamo gdje je nikako ne bi trebala biti. Pomalo je i sumnjivo da su mislioci odjednom najsigurniji tamo gdje je čovjek najtanji. Šta se to onda zbiva s mišljenjem? I ko su ti ljudi, samouvjereni? Zašto su tako zadovoljni?
Da ne bude Boga i da Bog uništi sam sebe i sve što je stvorio – to su želje. A te i takve želje, po riječima starca Zosime, želje su prokletih. Proklet je otet, on ne vidi da želi samo ono što želi onaj koji ga otima i otkida. I vječno će gorjeti u vatri vlastite mržnje, žudeći jedino smrt i nestanak. Ali smrt neće dočekati. Neće ih ona nagraditi. Prokleti i ne mogu umrijeti, jer već su mrtvi, ali odveć oholi i obmanuti da bi to i priznali.
Ovakva mahnitost koja nije usmjerena prema nečem određenom nego protiv same činjenice postojanja neizbježno je bezgranična. Želi se strasno da Bog i njegov svijet počine samoubistvo ne bi li se moglo suvereno vladati prazninom koja tada nastaje. Ali sve dok se žudi za nebivanjem, takva je praznina nemoguća, jer je i žudnja dokaz bivanja. Žudnja za nepostojanjem drži nihiliste i ateiste na životu. Đavo je u igri. Zato Zosima kaže: „žele umrijeti, a ne mogu“, nemaju oni „dubine za smrt“. Umiranje bijaše sveprisutno, a smrti niotkuda![36]
„Kao melanholičan eho na Verterov likujući poklič: Vraćam se u sebe i nalazim svet zvuči napomena Klemensa Brentanoa iz 1802. godine: Ko me upućuje na mene, ubija me“![37]
Onda, „neki đavo“ mora biti i na početku i na kraju procesa u kojem čovjek svjesno ulazi u konfrontaciju sa vlastitim omogućenjima? Muzika žigosana imanentnošću i pored svih uljepšavanja kad-tad odzvoni vulgarnošću. Dinamičko ludilo slobode moralo je preći u statičko, jednako bezumno, ali ovaj put u obrnutom smjeru. Gdje god nam se priviđao vatreni Prometej u stvari je stajao samo slijepi Edip.
[1] T. Iglton, O zlu, Zagreb, 2011, str. 114.
[2] Fojerbah, Kont, Marks, Niče, čine, za Libaka, glavnu struju ateističkog humanizma. Koliko god ova mišljenja bila odvojene cjeline, ona ne tvore i potpuno odijeljene blokove. Ima nešto što ih ujedinjuje, jedan dublji tok koji pomiruje površinska raspršivanja, nešto kao unutarnja logika vremena, temeljno nadahnuće, koje oblikuje i održava. U osnovi svakog od njih upisano je jedno „golemo skretanje“ koje je i oznaka doba – Zapad poriče svoje hrišćanske korijene i kreće u akciju sklanjanja Boga. Zato je ateistički humanizam apsolutan, pretenduje da je jedino istinit, naspram njega svaki drugi humanizam (a posebno platonovski ili hrišćanski) je smijurija. Ne treba ga brkati sa uživalačkim, grubo materijalističkim ateizmom – jer to je uvijek banalna pojava koja se sreće u mnogim razdobljima. Oprečan je i tzv. očajničkom ateizmu, svakako u načelu, ali ne i po svojim posljedicama. „Ne bi bilo primjereno da ga nazovemo kritičkim ateizmom na šta valja pripaziti. On se zapravo ne predstavlja kao jednostavan rezultat spekulativnog problema, a pogotovo nije čisto negativna solucija: kao da bi um pošto se dao na preispitivanje problema Boga u doba svoje zrelosti, napokon uvidio kako njegovi postupci ne vode ka cilju u koji je on dugo vjerovao, već da završavaju u obrnutom smjeru. Pojava koja dominira povješću svijesti ovih posljednjih stoljeća istovremeno izgleda i dublja i proizvoljnija. Pri tom, nije angažovan samo um. Postavljen problem bio je ljudski problem – određen ljudski problem – a njegovo rješenje želi biti pozitivno“ (A. de Libak, Drama ateističkog humanizma, Rijeka – Sarajevo, 2009, str. 42).
[3] Da je usavršavanje nove besmrtnosti moralo dovesti i do misli o reinkarnaciji, vidjeti: F. Benz, Die Reinkarnationslehre in Dichtung und Philosophie der deutschen Klassik und Romantik, u: Zeitschrift für Religion und Geistesgeschichte 9/1957, str. 150-175.
[4] Vidjeti: L. Feurebach, Das Wesen des Christentums, Stuttgart, 1984. Ovo djelo svakako je programsko djelo ateističkog humanizma. „Fojerbah je naš prorok“, pisaće Marks, „nema drugog puta do istine nego prolaskom kroz Feuer-Bach (vatreni potok). Fojerbah je purgatorium sadašnjosti“. Niče ga pokatkad s ironijom odbacuje, ali njegove temeljne uvide usvaja preko svojih učitelja – Vagnera i Šopehnauera (i što je najvažnije ne dovodi ih u pitanje). Stoga bi moglo da stoji: na pragu modernističkog raja nalazi se Fojerbahovo čistilište!
[5] Zašto vjerovati u Boga, a ne jednostavno u ljude, društvo, demokratiju, tržište… Zašto pored samopouzdanja još uzdanje u Boga, zašto uz rad još i molitva, uz politiku religija, uz um Biblija, uz ovostranost još onostranost… „Nije moguće doista biti čovjek ako se vjeruje u Boga. Bog nužno ide na uštrb čovjeka, on je dapače uopće izraz otuđenja čovjeka od samoga sebe; konsekventni humanizam može biti samo ateizam…“ (H. King, Postoji li Bog? Odgovor na pitanje o Bogu u novome vijeku, Rijeka – Sarajevo, 2006, str. 15).
[6] A. de Libak, Drama ateističkog humanizma, Rijeka – Sarajevo, 2009, str. 31.
[7] F. Niče, Ljudsko suviše ljudsko, Beograd, 2012, str. 143.
[8] F. Niče, Radosna znanost, Zagreb, 2003, str. 108.
[9] F. Niče, Volja za moć, Beograd, 2012, str. 133.
[10] F. Niče, Radosna znanost, Zagreb, 2003, str. 153.
[11] R. Safranski, Nitzsche. Biographie seines Denkens, München-Wien, 2000, str. 231.
[12] Dok tu odvažnost ne stekne čovjek i ne može (u pravom smilu te riječi) da dođe na svijet. Iako ga je moderna filozofija uporno izvodila on nikad nije došao. Iz prostog razloga: moderno znanje nije umjelo ekstazu, nebeske puteve osjećanja, dakle sav intenzitet koji je bio prikačen uz onostrano, da sabere ovdje i sada, da očuva snagu transcendiranja ali da je okrene u imenenciju. Prekoračivati, a ostati vjeran zemlji – to će postati deviza novog dolaska, vraćanja na dolazak koji se još nije zbio.
[13] Vidjeti: F. Hađađ, Uskrsnuće. Upute za upotrebu, Split, 2017, str. 14.
[14] R. Zafranski, Romantizam. Jedna nemačka afera, Novi Sad, 2011, str. 96.
[15] „Užasno nas doima žalosna slika proroka iz Sent-Marije, zgrčena na divanu u Torinu, prije nego je doveden u psihijatrijsku bolnicu. Žalio se prijatelju Overbeku, pristiglom u žurbi, zbog teške dužnosti koja ga je zapala da odsad upravlja svijetom. U svojoj osobi je simbolizirao potresan poraz nadčovjeka“ (X. Tilet, Prikaz djela, u: Drama ateističkog humanizma, str. 14). Još žalosniji prizor je Voltera na samrtnoj postelji: rastjeruje sve oko sebe, zaziva samo Hrista, proklinje svoje učenje, u agoniji vrišti: ondje je đavo! Paskal je ipak bio u pravu: nema ništa kukavnije nego graditi se junakom protiv Boga.
[16] Vidjeti: K-H. Weger, Der Atheismus und die Gottesfrage, Düseldorf, 1981, str. 67-87.
[17] S. Kierkegaard, Die Krankheit zum Tode, Stuttgart, 1997, str. 76.
[18] Da konačno jastvo, aktualno proizvodeći sebe samo, takoreći po filozofskim uputama čini transcendentalni istočni grijeh vidjeti: W. Janke, Die dreifache Vollendung des Deutschen Idealismus. Schelling, Hegel und Fichtes ungeschriebene Lehre, Amsterdam – New York, 2009, str. 72-75.
[19] Sloboda promašuje, a za tim promašivanjem neminovno (i uzastopno) slijedi kazna. Upotreba slobode smjesta je zlo-upotreba. Šeling (a nalazimo to i kod Šopenhauera i Kjerkegora) vjeruje da tradicija teologije grijeha skriva razvojni potencijal koji u određenoj mjeri odolijeva novom vijeku, koji se održava čak i u uslovima gubitka plauzabilnosti, možda i više u uslovima diskreditacije. Koliko god se ta tradicija uporno diskreditovala to ne samo da ne briše njene iskustvene i istinosne sadržaje, nego se tvrdokornost njezina preživljavanja nameće kao nešto što treba objasniti, što doslovno izaziva na tumačenje. Diskreditacija živi skrivajući da potiče iz jednog a priori teologije grijeha, ali ga i sama oslobađa u smislu koji već nadilazi klasičnu hamartiologiju. Ima nečeg uistinu dragocjenog u osnovnom naumu svih onih nastojanja koja su modernu ideju autonomije (najprije onu kantovsku-idealističku) pokušavala potjerati preko njenih imanentnih granica samo da bi je vratili unatrag – na vlastiti temelj, jer ukoliko se cjelokupna teorija slobode, nastala u moderni, ne konfrontira sa potisnutim potencijalom njenog vlastitog porijekla – kako uopšte razumijeti šta jeste, šta je to što se, iza kićanih krilatica modernosti, zapravo događa? (vidjeti op: L. Hun, Filozofija tragičkog, Zagreb, 2014).
[20] Izgleda izlizano, ali samo iz optike savremenog čovjeka. Nikako ne treba gubiti iz vida jednostavnu, ali ključnu činjenicu: vrijeme ateističkog humanizma, tih navjestitelja kriza, nije i naše vrijeme. Ako je nama umnogome zapriječen put do Boga (i to najprije jer nalaze ovog ateizma uzimamo kao konačne), kod njih to nije bio slučaj. Poricanje Boga proizilazi iz odluke. (A. de Libak, Drama ateističkog humanizma, str. 105). Odluka o Bogu istače iz odluke o upotrebi sopstvenog razuma. A da je upravo pitanje o upotrebi ljudskog razuma (kao pitanje mjere i mjerenja) ključno za jednu filozofiju, i da odluka za sopstveni razum uvijek vreba neki đavo pokazuje još Platon u kritici sofista.
[21] Nije dovoljno nova božanstva izgraditi i postaviti, u njih se mora i vjerovati. A kako da se vjeruje u nešto što se ne može doživjeti kao dočekano? Pred ogradom se divimo velikoj igri, a istovremeno stojimo kao oni koji povlače žice iza kulise. Režiseri koji hoće sami sebe da očaraju. Pokuša li neko prebjeg, makar i pogledom, van okvira igre, dočekuje ga tamna rupa nijemosti koja odbacuje svaki smisao. Šapće samo to da nema šta da se kaže. Namjesto kopna slobode more užasa. Koji se drznuše da vlastitim snagama ostvare prisnost sa unutrašnjim ponorima – od istih bjehu smjesta progutani. Koji su mislili da bacajući pogled na sopstvenu tajnu dotiču i tajnu svijeta, grdno su mašili. Ko je poželio biti „svoj otac i tvorac“ nenadano je postao „svoj anđeo smrti“. Onima koji su se dali u potragu za čarobnom riječju koja će otvoriti pjesmu svijeta, ovaj se sad otvoreno ruga. Očigledno, nije za svakog da se igra boga! (R. Zafranski, Romantizam. Jedna nemačka afera, Novi Sad, 2011, str. 152).
[22] Činilo se, Marks i Frojd napokon će staviti tačku na taj proces, i sasvim završti sa iluzijama. Ali ne lezi vraže, baš tu se najjasnije pokazuje boljka svih krtika vjere u Boga, svih kritika metafizike. Svaka od njih građena je (bez izuzetka) na zamgljivanju trivijalne životne situacije: pretpstavke postojanja nisu u našoj vlasti. Postoji jedan starinski topos o samostalnosti koji se postiže onog momenta kad stanemo na sopstvene noge. Marks ga nastoji ontološki nadmašiti kad tvrdi da čovjek stoji na sopstvenim nogama tek onda kad sopstveno biće može da zahvali samome sebi. Čovjek koji živi od milosti drugog je rob. Ono što ljudi jesu, poklapa se sa njihovim proizvođenjem. Dok nije proizvodno potentan čovjek treba Boga, kad potencija dođe dođavola s njim. Pa koja je to i kakva iluzija raspršivala iluzije? Kao fantom i danas opsjeda učene glave. Ali koliko one moraju biti prazne pa da vjeru u Boga svedu na kompenzaciju za istorijski uslovljenu proizvodnu nemoć čovjeka? Boga izvesti iz proizvodnih odnosa – pa to može još samo neki đavo. Isti onaj koji će kod Frojda tvrditi da Bog vrijeđa naše samosjećanje (prirodni narcizam). On nas uči kako da bježimo iz stvarnosti. A kako sad da iskustvo zavisnosti od okolnosti predstavlja ugrožavanje našeg samoosjećanja? Zar se naše smoosjećanje ne izgrađuje upravo kroz takva iskustva, tačnije na prihvatanju okolnosti života. Zaista, treba mnogo snage da se iz ovih iskliznuća vrati umnosti religije i filozofije.
[23] F. Hađađ, Vjera zlih duhova, Zagreb, 2013, str. 287.
[24] Zaista, „strašno je vidjeti kako je isto srce istodobno osjetljivo na najneznatnije stvari, a čudnovato neosjetljivo za one najveće. To je neshvatljiva opčinjenost i nadnaravan drijemež koji ukazuje na vrlo moćnu silu koja ga uzrokuje“ (B. Paskal, Misli, Budva – Beograd, 1991, str. 100).
[25] „Od strane nauke dosad nije podastrt niti jedan ozbiljan argument koji bi bio protiv govorkanja o Bogu, nego samo od strane tzv. naučnog pogleda na svijet, dakle od onoga što je Vitgenštajn nazvao praznovjerjem moderne. Novovjekovna nauka je istraživanje uslova. Ona ne pita šta je nešto i zašto je nešto, nego pita šta su uslovi nastanka? Ali, bitak, samobitak, je emancipacija od uslova nastanka. A Bezuslovno, dakle Bog, per definitionem, se ne može pojaviti u okviru uslova unutar svijeta, kao ni projektor u filmu. Alternativa, dakle, nije: naučna objašnjivost svijeta ili vjera u Boga, nego samo: odricanje od razumijevanja svijeta, rezigniranost ili vjera u Boga“ (R. Spaermann, Der letzte Gottesbeweis, München, 2007, str. 20).
[26] Vidjeti: G. Kocijančić, Razbiće, Banja Luka, 2013, str. 140-147.
[27] R. Žirar, Promatrah Sotonu kako poput munje pade, Zagreb, 2004, str. 58.
[28] Vidjeti: G. Marsel, Bivstvovanje i imanje, Sarajevo, 1989, str. 19.
[29] Tako su nastale sve lažne alternative, od kultova slavnih i religijskih fundamentalizama do satanizma, te bombastičnh fraza i laprdanja new agea. Brojni oblici brzo spravljene transcendencije mogu se dobiti na svakom ćošku i to za „veoma male pare“ (R. Mišambled, Đavao od XII do XX stoljeća. Jedna priča, Zagreb, 2010, str. 215).
[30] Vidjeti: H. Blumenberg, Legitimnost novog veka, Novi Sad, 2004, str. 363.
[31] I to ateizam koji ne vidi da je vjerujući. „Uvijek sam bio vjernik. Što je posve razumljivo: potječem iz prilično ateističke porodice“ (F. Hađađ, Uskrsnuće, Split, 2017, str. 7), što znači, osim Boga, u svakog đavola mogu da vjerujem.
[32] Ali ne ono koje je simbol navještaja hrišćanskoga svjetla, već neko novo paganstvo, paganstvo po svom, kojem su Niče i Hajdeger proroci (projektovano da bude malj kojim će se udarati hrišćanstvo). Čekali su blještava svanuća, a osvanulo je ono što im je Zore i pripremalo – đavo glavom i bradom (ili kako to kaže Eler: zaigralo je tijelo u istini i istina u tijelu – očekivala se epifanija grčkih bogova, a umjesto toga došao je Hitler).
[33] M. Heidegger, Phänomenologische Interpretationen zu Aristoteles. Einführung in die phänomenologische Forschung, GA, Bd. 61, str. 199.
[34] P. Sloterdijk, Svoj život promijeniti moraš, Zagreb, 2015, str. 32.
[35] M. Heidegger, Der Spruch des Anaximender, u: Holzwege, Frankfurt a/M, 1950, str. 343.
[36] Ž. Ameri, S onu stranu krivnje i zadovoljštine, Zagreb, 2009, str. 42.
[37] R. Zafranski, Romantizam. Jedna nemačka afera, Novi Sad, 2011, str. 63.