Prevodi i prepisi

O smislu stradanja

Edvard Munk, Golgota, 1900.

1.

Okruženi smo stradanjem. Sa svih strana, odasvuda oštri tonovi stradanja provaljuju u naš život. Dnevni list donosi saopštenja o stradanjima – čudnim, nepotrebnim, reklo bi se užasnim: srušio se avion, u njemu toliko i toliko putnika, toliko i toliko ljudi su živi izgoreli, toliko i toliko je povređeno u saobraćajnoj nesreći, neki u mukama umiru u bolnici… Gospode, zašto je to potrebno? A one žrtve, koje su pale u ratu, unakaženi, rastrgnuti leševi, ili oni koji su ostali među živima, ali osakaćeni bogalji? Ne želimo to da slušamo, ali nas to sa svih strana okružuje. A ta razaranja po čitavom svetu? Polovina Evrope je u ruševinama; ugljenisani leševi izvučeni iz podruma razorenih kuća. Velika dela evropske umetnosti, katedrale i zamkovi iz srednjeg veka i epohe renesanse, dvorci iz XVIII veka, muzeji, biblioteke, velike ruske nacionalne svetinje i spomenici starine – plod truda i rada desetina pokolenja – pretvoreni su u gomilu otpadaka i ruševina. A izrugivanja nad ljudima u koncentracionim logorima – boljševičkim i hitlerovskim, a torture i tamo i ovde. I – najvažnije – sistem mračnog boljševičkog terora, koji vlada jednom petinom zemaljske kugle. Kako to sve može da bude? Naravno, čovek je sam kriv, ali to plaćaju oni koji su možda najmanje krivi, nevine žrtve tuđe mržnje i mračnih sila koje su osvojile vlast u svetu. Šta je to? Slepi slučaj? Ali tada nema Proviđenja Božijeg. A ako postoji Božiji plan, Božije upravljanje svetom i sudbinom svega postojećeg, onda, možda, kao da je Bog u svom znanju o konačnoj sudbini sveta i čitave tvorevine zanemario sve prethodne stadijume našeg postojanja, sva stradanja naša, što, reklo bi se, prevazilazi snagu naše izdržljivosti i trpljenja, i gleda samo na konačni dobri smisao svega što se desilo, kao da nas ostavlja same u stradanju i nesreći? Ali je za naše religiozno osećanje i naš religiozni opit ovo neprihvatljivo. „Blizu je Gospod onima ucveljenog srca i spasiće smirene duhom.“ Ne možemo se ipak ograničiti na milosrđe i svemoć Božiju da bismo objasnili zagonetku stradanja. Bog je blag/dobar, ali nije apsolutno svemoguć; Bog je svemoguć, ali gleda samo na krajnji opšti rezultat i ravnodušan je prema našem stradanju – obe predstave jednako su neprihvatljive i približavaju se bezbožništvu ili iskrivljavanju lika Božijeg. „Bog je Ljubav“ – eto osnovnog, središnjeg hrišćanskog dogmata. On je jedini, svemogući Bog, Stvoritelj i Vladika sveta. On je dopustio stradanje. Kako to izmiriti?

To se ne izmiruje rasuđivanjem niti tananostima bogoslovlja i filosofije, već činjenicom Njegove blizine, Njegove blizine čak u stradanju našem, Njegove blizine nama posebno u stradanju našem.

2.

Blizina Njegova u stradanju nije objašnjenje našeg stradanja, već je ona preobraženje stradanja. Nešto se novo otvara, nešto novo uspeva, neka vrata se pred nama raskriljuju u dubinu, u dubinsku suštinu bića, u dubini Božijoj. Preobraženje stradanja, osvećenje stradanja. Za hrišćanina su koren i osnova ovoga dati u dobrovoljnom stradanju Sina Božijeg.

Stradanja jesu vrata, ali stradanja nisu samo vrata: ona mogu da budu i nešto više. Ona mogu biti izraz blizine Božije nama već sada, mogu biti početak prisustva Božijeg u nama: kroz Krst Gospodnji. Ogromna je vrednost u stradanju, u nemaštini i bedi, koje se smireno i poslušno primaju iz ruku Božijih. Postoji radost u ogoljenosti od svakog ličnog imanja, u gubitku svakog zemaljskog vlasništva, time se jače oseća i razumeva da Bog jeste blago moje i bogatstvo moje, da je On ono što jedino ostaje od svih blaga sveta i što ih više gubimo to nam je On bliži, tim pre Ga možemo zadobiti.

Teško je to, kako izgleda, pri fizičkim stradanjima, tu pomeranje iz našeg „ja“ mora, po svoj prilici, da bude još jače, tu još teže biva, i svojom snagom često ne možemo ta stradanja da prevladamo: naprosto nedostaje snage. Ali se dešava prosvetljenje i tog stradanja, preobraženje i tog stradanja. Čak se i Sin Božiji molio da Ga mine ta čaša. Ali ju je ispio i pobedio, viseći na Krstu, i užas stradanja i samoće i samu Smrt.

„Da bude volja Tvoja!“ – u tome je pomeranje, u tome je ključ za drugu, novu ravan na koju prelazimo ili, tačnije, u koju urastamo: preko svesnog i slobodnog potčinjavanja naše volje volji Božijoj. U tome je tajna i blagoslovenost i središnji smisao stradanja. Zato Krst Hristov, koji smo prihvatili, za nas postaje istočnik života.

3.

U Krstu Hristovom izrazila se neizmerna ljubav Božija. Krstu Hristovom nema paralele, ničeg u duhovnoj istoriji sveta nema sličnog njemu. U fizičkoj stvarnosti on je bio okružen dvama krstovima – dvama saraspetim razbojnicima. U duhovnoj ravni on visi usamljeno, ni sa čim nije uporediv. On jedini je put pomirenja između Boga i sveta. To jeste potpuno izuzetan događaj, paradoksalan, zapanjujući, zbunjujući i radostan, ni na šta nalik. U tome i jeste stvar što je on – izuzetan i neponovljiv.

„I kada ja budem podignut sa zemlje, sve ću privući sebi.“ Ovo je rekao On, dajući da se razume kakvom smrću On ima da umre (Jn. 12, 32–33). I u istom tom Jevanđelju govori se da je poslednja reč Raspetog na krstu bila: „Svršilo se“ (Τετέλεσται – Jn. 19, 30): ono odlučujuće se svršilo. Proboj Božiji u svet svršio se do kraja – do smrti. Nema se kuda dalje ići, ne može se više učiniti: veće ljubavi nema. Eto, u tome je smisao raspeća na krstu. Nema veće dubine do koje bi mogla da siđe ljubav Božija. „Na zemlju sišao si da spaseš Adama i na zemlji ne našavši ga čak do pakla si sišao da tražiš“ – usklikuje Crkva na jutrenje Velike Subote. Krst jeste „svet naš“, koji je pomirio svet, čoveka sa Bogom, bližnje sa daljnim. Sve se privlači: pregrada, „dijafragma“, koja nas deli, skida se.

Svršilo se! Do kraja se izlila Ljubav, do kraja se projavilo poslušanje Sina Božijeg – On je pak i Sin Čovečiji. Zato su se u njemu jednom na krstu, u Krstu Božijem, srele – Ljubav Božija koja se do kraja daje radi spasenja sveta („tako je voleo Bog svet da je dao Sina Svoga…“) i poslušanje do kraja, predavanje sebe do kraja volji Oca, čak do smrti krsne. Srele su se Ljubav Božija i punoća predavanja sebe, punoća poslušanja čovečijeg – u liku Sina Božijeg.

Putevi od Boga ka nama i od nas ka Bogu sreli su se na Krstu, slili su se u jedno – u raspeće Bogočoveka.

„O dubino neistraživa! O čudo nezamislivo!“ – tako to Crkva sozercava. „Svako znanje nadilazi Ljubav Hristova“, kaže apostol Pavle.

Neshvatljivo, ali je činjenica. Teško je sebi predstaviti, ali pokorava dušu, oživljava dušu – životvori i osmišljava čak i stradanje naše. Zašto se i kako naše stradanje životvori, osveštava i preobražava Krstom Hristovim? To je jedna od najvećih tajni hrišćanskog života, ne udžbenika bogoslovije, već baš života u Hristu, koji je već sad u Njemu skriven, sa Njim sastradava i koji je sa Njim i u Njemu već sada skriveno proslavljen.

4.

Sastradavati sa Hristom – šta to znači? To se ne može objasniti teorijski, to je daleko iznad svega teorijskog. To je suština i smisao čitavog Novog života. U tome je njegova radost, njegova slava, u tome je njegovo blago. „A ja, Bože sačuvaj, da se čim drugim hvalim osim Krstom Gospoda našeg Isusa Hrista“ (Gal. 6, 14). „Sada se radujem u svojim stradanjima za vas, i u svome tijelu dopunjavam što nedostaje Hristovim patnjama“ – piše isti taj apostol Pavle (Kol. 1, 24). Kako je čudno! Šta to znači? I ujedno kako je razborito, odvažno, uravnoteženo, herojski! U tome je zagonetka i koren hrišćanskog života: u opštenju sa Krstom Hristovim, u opštenju sa poslušanjem Hristovim, štaviše – u učestvovanju i u jednom i u drugom. Ovde se završava „religiozna književnost“, ovde se treba zaustaviti. Ovde je mesto samo svedočanstvu, takvom kakvo je kod apostola Pavla. A mi treba samo da učimo: ulaziti u tu dubinu – podizanja svojom voljom, podizanja čitavim svojim životom Krsta Gospodnjeg. Ali je to takođe i onaj jaram Hristov, za koji je rečeno: „Jer je jaram moj blag, i breme je moje lako“ (Mt. 11, 30). Drugim rečima, već u samom ovom stradanju očišćenja svoje volje radi Njega, u ime Njegovo, u ovom potčinjavanju svoje volje Njegovoj, daje se radost. Radost koja proističe iz služenja Njemu, iz davanja sebe Njemu, iz opštenja sa Njim, čak – ne, ne čak, već naročito – u stradanju i smrti, koji se primaju u ime Njegovo.

„Ko će nas rastaviti od ljubavi Hristove? Žalost ili teskoba, ili gonjenje, ili glad, ili golotinja, ili opasnost, ili mač?… Ali u svemu ovome pobeđujemo kroz Onoga koji nas je zavoleo“ (Rim. 8, 35–37).

Kakva snaga! Šta može da je savlada? Čak smrt postaje radost. Čak je smrt ispunjena, preobražena i prevladana „silom Onoga koji nas je zavoleo“. Neshvatljivo nam je ali je tako i mi smo svi prizvani na učestvovanje u ovome – u ovoj bujici ljubavi, koja nebo i zemlju sjedinjuje na Krstu Hristovom kroz davanje Sebe od strane Sina Božijeg.

I tada razumemo reči Apostola Pavla: „Ljubav Hristova obuhvata nas koji ovako rasuđujemo: ako je Jedan umro, onda su svi umrli, da oni koji žive ne žive više za sebe, već za Umrlog za njih i Vaskrslog.“

 

Izvor: N. S. Arsenьev, O Žizni Preizbыtočestvuющeй, Brюsselь, 1966, 76–79.
Prevod: Ilija Marić

 

 

* Nikolaj S. Arsenjev (Stokholm 1888 – Njujork 1977), istoričar ruske kulture, religiozni mislilac i pesnik. Napisao je preko 30 knjiga i brojne članke u kojima izlaže svoj hrišćanski svetonazor. Pod uticajem Ivana Kirejevskog, Arsenjev insistira na duhovnom prosvećivanju nasuprot logičkom prosvećivanju utemeljenom na razjedinjenim silama uma. Duhovna prosvećenost i jeste živo znanje, susret Boga sa čovekom zahteva celovitog čoveka. U prikazivanju puta bogopoznanja, Arsenjev, kao i Kirejevski, svesno sledi mistiku pravoslavnog Istoka. Rođen u porodici diplomate, veći deo života proveo je u inostranstvu, ali je ostao tokom čitavog života zaljubljenik u rusku, slovensku i vizantijsku istoriju i kulturu. Godine 1906. završio je Moskovski licej a 1910. diplomirao na Istorijsko-filološkom fakultetu u Moskvi. Naredne dve godine studira u Minhenu, Frajburgu i Berlinu, a 1912. polaže magistarski ispit. Do 1920. radi na univerzitetima u Rusiji, a od 1920. odlazi u emigraciju (Nemačka, Švajcarska, Francuska, Engleska). Od 1948. je u Njujorku, gde postaje profesor na Duhovnoj Akademiji Sv. Vladimira. Glavna su mu dela Žeđ za istinskim bićem, Pesimizam i mistika (bez godine izdanja), Pravoslavlje, katoličanstvo, protestantizam (1930), Preobraženje sveta i života (1959), Iz ruske kulturne i stvaralačke tradicije (1959), O preizobilnoproslavljajućem životu (1966), O Dostojevskom. Četiri ogleda (1972), Jedini tok života: prilog problemu jedinstva hrišćana (1973), Darovi i susreti životnog puta (1974), O lepoti sveta (1974). – beleška I.M.

error: Content is protected !!