Autografi

O rezultatima i dometima ideoloških pošasti

Vladimir Veljković je pod naslovom „O razmerama ideološke pošasti“ dao zanimljiv prilog uočavanju ideoloških opravdavanja crkvenog intervencionizma u Pravoslavlju danas. Kao autor spisa na koji je reagovao, osjećam se istinski zahvalnim i polaskanim njegovom pažnjom i shvatanjem da je moj prilog zaslužio ovakvu dopunu i inherentnu kritiku, pa sam se potrudio da pomenuti tekst (kao i jedan njegov raniji spis linkovan u Razmerama) pažljivo pročitam. Pokušaću da njegove perspektive dopunim, takođe sa dozom inherentne kritike, uz nadu da će biti blagonaklono prihvaćene, barem onoliko koliko sa radošću prihvatam Veljkovićeve.

Očigledno je da je su moji redovi zaista problematizovali samo ideologiju Carigradske Patrijaršije: „U potpunosti je izostala analiza druge strane, odnosno savremene ideologije RPC. Tako da se stiče utisak da su potezi Carigrada došli niotkuda.“ Razlog za analizu postupaka Carigrada i isključivo njega jeste činjenica da na planu crkvenog djelovanja jedino je Carigrad imao očigledno nekanonske i agresivne postupke u Ukrajini. Naprosto: ja nisam pisao analizu svih pravoslavnih ideologija danas jer bih onda pored srpske, ukrajinske, ruske, carigradske, morao da analiziram i ideologiju Amerikanaca koji su prihvatili Pravoslavlje ili rumunsku nacionalno-pravoslavnu ideologiju (România – pământ sfânt! Ruminija – sveta zemlja!) te otuda moja „blagost“ prema SPC i RPC.

Ovdje bih skrenuo pažnju na jednu malu logičku nedoljednost koja je bitna za čitav tekst: Veljković sa pravom skreće pažnju na obrise jedne iimperijalne ideologije koja se vodi načelom vojnog, političkog i svakog drugog ostvarivanja ideje „Svete Rusije“. Pa, ipak, čak i da sasvim uspješno dokaže da postoji ruski imperijalizam i kvazi-crkvena ideologija koja ga prati (što nije teško i što je Veljković, mislim, uspio), to i dalje ne kazuje zašto bi, recimo, neprimjereno ponašanje Moskve u Ukrajini bilo povod Carigradu da se svojim (ne)kanonskim potezima uključi u dramu. Pravljenje reciprociteta krivice je retorski uspješno, ali za ovaj slučaj nam ne govori mnogo o motivima Carigrada da „dođe odnekuda“. Kako je o Carigradu već bilo riječi, ovaj put nećemo mu posvetiti pažnju, ali bih samo istakao da, kada uporedimo dvije kvazi-crkvene ideologije (carigradsku, nad-nacionalno kvazi-vaseljensku, zabrinutu za planetu, spremnu da osudi spregu države i vlasti i rusku, nacionalističku, imperijalnu, sa željom da se rehabilituje zamišljena „simfonija“ vladarskog i crkvenog apsolutizma), onda samo možemo da konstatujemo da je ona ruska bučna i bar idejno dosljedna sebi iako vojno-politički nemoćna da bilo kako utiče na velikom dijelu Ukrajine – carigradska je nedosljedna i trenutno ima svoje posljedice. To možda rusku ideologiju ne čini nužno „boljom“, ali objašnjava zašto se trenutno nisam bavio njome. 

Prije nego što dopunim poneki od Veljkovićevih uvida, samo bih se još jednom dotakao pitanja koje je sa pravom postavio i anegdotski ga donekle razriješio, a to je pitanje razlikovanja između zavjetnog pamćenja i ideologije. Neću uopšte biti inovativan ako kažem da, pored nekih manje značajnih, najveće razlikovanje vidim u načinu upotrebe identitetskog pamćenja zarad postizanja određenih agresivnih ciljeva. U tom smislu jedna ista ideja može i ne mora imati ideološku upotrebu. Kako je Veljković kao primjer kandidata za srpsku kvazi-crkvenu ideologiju naveo svetosavsko-kosovski zavijet, možda bi taj primjer bio najadekvatniji da se objasni da razlika između zavjeta i ideologije postoji. U zaglušujućoj buci drugosrbijanskih ubjeđivača Srbalja kako je „kosovski zavijet“ Miloševićev izum i začetak velikosrpske ideologije, ali i u čestim stvarnim svođenjima tog zavjeta na srpsku verziju uskogrudih parola i klišea, preporučio bih nam svima da pročitamo Andrićev sjajni esej o Njegošu kao Tragičnom junaku kosovske misli. Da li će jedan idejni koncept ili jedna retorika (da ne kažem „narativ“) postati ideologija ili ostati zavjetno pamćenje, možemo najprije da prepoznamo po rezultatima. 

Sveta Rusija i Rusija

Veljković nas upućuje na jedan svoj raniji tekst svakako vrijedan čitanja pod nazivom „Sveta Rusija“. Svjestan sam nemogućnosti svakoga ko piše na određenu temu da odabere najširi mogući spektar navoda iz drugih tekstova (ili sagovornika) na koje će se osloniti, ali mi se čini da bi onda bar vrijedilo dopuniti utisak koji ostaje čitanjem ova dva teksta.

Najprije, stiče se utisak da je ideologija „Svete Rusije“ i to upravo u tom političkom i pomalo militaristočkom vidu nekakav „zvanični stav“ Ruske Pravoslavne Crkve. Iako se i sama RPC MP često trudi da ostavi utisak monolitne (hi)jerarhije, ona to nije i treba biti pošten pa reći da su se najviši crkveni velikodostjnici uglavnom suzdržavali od zapaljivih izjava (što se ne može reći za brojne druge nosioce moći koji su svojom retorikom u Moskvi često stavljali u težak položaj svoju braću u Kijevu). Kako je Veljković primijetio, unutar ideološkog narativa „Svete Rusije“ odomaćeno je apsolutno negiranje bilo kakve ukrajinske posebnosti (ponekad propraćeno prezirom prema „hohlima“) – nešto što nikad nećete čuti od patrijarha Kirila iako hoćete od, na primjer, od oca Aleksandra Tkačova. U izvjesnom smislu, Patrijarhovi neprekidni pozivi „Rusija, Ukrajina i Bjelorusija – to i jeste Sveta Rusija“ nisu bili osnova za neki politički program, već traženje minimuma zajedničkog u istoriji i sebepoimanju pravoslavnim slovenskim narodima u centrifugalnim političkim procesima u svakoj od tih zemalja. Njegove čestitke Dana nezavisnosti Ukrajine upućene Petru Porošenku, onome „vođi kijevske hunte“ u doživljaju ruske desnice bio je još jedan njegov pokušaj da se nađe most između Moskve i Kijeva i sigurno nije posmatran sa simpatijama u krugovima ljudi koji sam naziv „Ukrajina“ doživljavaju kao ličnu uvredu i idejnu jeres. Činjenica jeste da se ideologija Svete Rusije sa vremenom kod mnogih pretvarala i u poziv divizijama da pregaze Kijev, neodgovorni poziv na ogromni rat koji bi samo zauvijek odrodio Kijev od Moskve. Ali, kako to obično biva, dinamika događaja u politici nije zavisila samo od Moskve (izgleda: najmanje od nje) a pretvaranje ideje Svete Rusije u ideologiju Svete Rusije moguće je shvatiti samo u toj iščašenoj dinamici rata. A ulogu Crkve (tj jerarhije) samo u nijansiranim pristupima.

I inače, ideologija Svete Rusije ima više „izvoznog“ potencijala nego što odgovara nekakvom stanju stvari u samoj Rusiji (u društvu) ili što može da posluži za bilo kakvo „opravdanje“ nekakve velike ratne kampanje i zavojevačke politike. Nasuprot, čini mi se, zajedničkog viđenja V. Veljkovića i nekog od naših episkopa (čiji intervju „Pečatu“ Veljković navodi u prilogu svoga viđenja), ja nisam ubjeđen niti u duhovnu obnovu Ruske Federacije kao imperije niti u sveobuhvatne geostrateške domete pretpostavljene „ideologije Svete Rusije“. Naprotiv. Kao čovjek i pravoslavni Hrišćanin i Srbin srećan sam što Rusija nije više Jeljcinov pijani brod u raspadu, ali ona nije uspjela da pronađe stabilne identitetske osnove, društveno uređenje niti duhovnu kulturu koja bi se suprotstavila zapadnoj kulturi konzumerizma kao vrhovne vrijednosti. Ona nije pošla onim „trećim putem“ koji joj je svojevremeno preporučivao Solženjicin. Naravno, u Rusiji milioni ljudi idu u hramove RPC, ali još bezbrojniji milioni ne idu. U školama nema konfesionalne vjeronauke već se predaju „Osnove pravoslavne kulture“ (iako je bilo prijedloga da se uvede „Zakon Božiji“ = konfesionalna vjeronauka), o čemu se V. V. Putin izjasnio rezervisano. Rusija danas nije nikakva pravoslavna džamahirija već država i društvo koje nekako još uvijek traži bilo kakav stabilan kulturni obrazac. U ovome današnjem ima svega i svačega: pored lukovica crkava, na panoramama gradova podjednako se mogu primijetiti zdanja izgrađena u socijalističkom brutalizmu kao i reklamni zamjenjivi spomenici bogovima potrošačke kulture i šoping-molovi, ti hramovi toliko preziranog Zapada. Čisto sumnjam da biste u moskovskom metrou našli ljude koji bi bili spremni da vam objasne šta jeste „Svѧtaѧ Rusь“. Kao što je poznato, rusko stanovništvo (kao i ukrajinsko i bjelorusko) i dalje nestaje. Jedan od neuspjeha savremene Rusije jeste upravo u tome što osim djelimične rehabilitacije sjećanja na carski period, nijedna vlast nije osmislila društvo koje ne bi bilo današnja kombinacija imperijalne inercije, sovjetske administracije („koju god partiju da napraviš, kod nas ispadne komunistička“ V. Černomirdin) i „duhovne kulture“ Zapada. 

O tome da li je Ruska federacija supersila – vrijedi pričati sa boljim poznavaocima geopolitike. Da sama činjenica da u njoj žive Rusi, slovenski narod koji se kroz istoriju identifikovao sa pravoslavnom Crkvom, ima određeni i geopolitički značaj – mislim da je i bez S. Hantingtona svima jasno. Ali zamišljati Rusiju kao zemlju unutar koje se desio neki moralno-vjerski preporod, Crkva došla na društvene pozicije koje je imala u romejskom ili ruskom carstvu, pa sad ta pravoslavna džamahirija vodi svete ratove radi „Svete Rusije“ – takva slika ni po čemu ne odgovara realnosti. Uostalom, kao što svi vidimo, Rusija je od 2014. naovamo prvenstveno zaštitila sopstvene geostrateške interese pripajanjem Krima, podrškom snagama Sirijske arapske republike, dok se u Donbasu angažovala tek toliko da zaštiti fizičko postojanje i od nje same nepriznatih republika. Ideologija „Svete Rusije“ je možda jedno od zvučnijih pokrića za desni idejni blok u Rusiji i inostranstvu, ali to je njen najveći domet. Za mase religijski indeferentnih Rusa u RF i Ukrajini, legitimitet svih ruskih akcija objašnjavao se i zasnivao na pravnim procedurama (referendum) i sekularnim identiteskim razlozima, jezikom (zaštita stanovništva koje govori ruski). Otuda smatram da Veljković griješi u predimenzioniranju potencijala ideologije Svete Rusije da legitimiše bilo kakav vojni ili politički potez Moskve. 

Poimanje „Svete Rusije“ kao „mitskog“ (što znači: smislotvorećeg) „mjesta“ u zajedničkom istorijskom pamćenju Rusa, Ukrajinaca i Bjelorusa samo po sebi sigurno ne podrzaumijeva ideologiju koju je na njemu moguće napraviti. Govoriti o ideologiji Svete Rusije kao o nekakvoj ideološkoj osnovi vojnih i političkih poteza Moskve taman je onoliko promašeno koliko i besmislene teze o Slobodanu Miloševiću kao velikosrpskom pravoslavnom agresoru na Hrvatsku i BiH koji je vođen ideologijom „Nebeske Srbije“ pokrenuo ratove devedesetih, a Srpska Pravoslavna Crkva (u cjelini) bila moralno-religiozni inspirator tog poduhvata. 

O ruskoj „agresiji“ i „oportunizmu“ UPC (Da li je svaka nadnacionalna Crkva „oportunistička“?)

Više nego sami stavovi – za koje mi se čini da su u suštini sasvim dosljedni jednom sjajnom neideološkom stavu prema kome je svaka upotreba sile radi nametanja duhovnog ideala „Satanino kušanje“ – u pomenuta dva teksta mi je pažnju privukla terminologija koju Veljković upotrebljava. Kao primjer manjka nijansiranja naveo bih spominjanje „ruske agresije“ u Ukrajini a kao primjer moralne diskvalifikacije za koju nisam siguran čime je opravdana – „oportunizam“ kanonske Ukrajinske Pravoslavne Crkve. 

Uz sve pritiske i identitetske politike, u današnjoj Ukrajini ni izbliza nisu svi ubjeđeni u to da je Rusija „strana zemlja“ a ruski narod „prokleti Moskalji“ (da ne govorimo o približno 17,3% ili 8,334.000 Rusa koliko ih je na teritoriji Ukrajine, zajedno sa Krimom, bilo 2001). Veljković i ja sagledavamo stvari iz jedne sasvim različite perspektive: za njega je djeloanje Rusije u Ukrajini i Gruziji prosto „agresija“ dok se meni čini da između ta dva slučaja mora postojati razlika: ruska vojna intervencija iz 2008. naprosto jeste vojni intervencionizam, dok su događaji iz 2014. imali daleko drugačiju dinamiku koja je započela na Majdanu: onog momenta kada se u Kijevu odlučilo da mase uspostavljaju vladu, bilo je neumitno da će doći do kontra-reakcije u Donjecku i Lugansku. Da li je Rusija agresor u očima nekoga u LJvovu ili Trnopolju? Jeste. Da li je ona to u očima nekoga u Kijevu? Danas je velika vjerovatnoća da će vam odgovoriti da jeste, ali poneko to sigurno neće reći. Da li je ona to u Donjecku ili Lugansku? Tamošnje stanovništvo bi vam reklo da nije. Štaviše – i to je vrlo bitno naglasiti – čisto sumnjam da bi većina stanovništva Novorusije uopšte bilo voljno da puno pažnje posveti ideologiji „Svete Rusije“: za njih je bez bilo kakvog opravdanja bilo jasno da im je potrebna fizička odbrana od fizičke, nasilne i podjednako imperijalne ukrajinizacije kojoj su bili izloženi od 1992 do 2014, a kojoj bi bez sumnje još agresivnije bili izloženi poslije „Evromajdana“. Rusija očigledno jeste intervenisala i radi svojih geopolitičkih interesa, ali Gruzija, Sirija i Donbas naprosto nisu isto. Govoriti o „ruskom imperijalizmu“ u Donjecku je podjednako smisleno koliko o „velikosrbijanskoj agresiji“ na Sarajevo u kome sam rođen.

U tom smislu „oportunistički stav“ kanonske Ukrajinske Pravoslavne Crkve (kako govori Veljković) nije stvar isključivo političkog vrludanja već izražava nesigurnost jednog društva i jedne zemlje u kojoj se ni izbliza svi ne slažu sa trenutnim ultradesničarskim „konsenzusom“, pa čak ni sa dovršenošću ukrajinskog identitetskog projekta. Veljković na početku moga teksta prilično lako odbacuje žal što nismo na vrijeme opominjali i Carigrad i Moskvu da će nas ideološki maksimalizmi dovesti do sukoba, ali u svome tekstu „Sveta Rusija“ vjeruje da je Ukrajinska Pravoslavna Crkva trebalo da ima snage da, valjda, zaustavi Vojsku Ukrajine i jednice Novorusije od međusobnog sukobljavanja? Kada već ona to nije (bila) u stanju, njen trud da se „ne zameri ni vlastima u Kijevu ni crkvenim i državnim vlastima u Moskvi“ proglašen je oportunizmom (što neodoljivo podsjeća na optužbu za oportunizam koju naizmjenično Mitropolitu Amfilohiju upućuju srbski nacionalisti kojima je „crnogorstvujući“ i novocrnogorska desnica kojima je „srbijanski uljez“). Da je možda ponešto od vremena zaista proveo u Kijevu, Veljković bi se lako uvjerio da pomenuti „oportunizam“ nije stvar samo odnosa prema vlastima, već je jedna nezavidna životna situacija u kojoj ljudi koji po svemu jesu Ukrajinci čuvaju kanonske veze sa Moskvom (nasuprot često sopstvenim političkim ili identiteskim shvatanjima) upravo zato što one jesu jedini način da budeš član Pravoslavne Crkve. I tu već ne mogu nikako da pojmim poziciju g. Veljkovića jer mi se čini da optuživanjem jedne Crkve za „oportunizam“ koju bi možda mogao da uputi jerarhiji zamagljuje milione vjernika UPC koji nisu ostajali u kanonskom jedinstvu ni radi kakvog „oportunizma“ (štaviše, upravo suprotno: njihovo ostajanje ih je uglavnom koštalo brige, zdravlja i života) već upravo radi jedinstva Crkve. Ako je postojala ijedna ne-nacionalna Crkva, Crkva koja objedinjuje čak i vojnike koji se gledaju preko nišana, to je UPC. Zašto je optuživati za „oportunizam“, davati joj moralnu diskvalifikaciju? Da li to znači da bi svaka buduća „nadnacionalna“ crkvena struktura koja bi djelovala u dvije zemlje u konfliktu ili u dva naroda u konfliktu takođe bila „oportunistička“? Ako stvari stoje tako, onda samo i možemo birati između „konzistentnih“ Crkava u službi jedne vlasti i ideologije i „oportunističkih“ Crkava koje se trude da žive uprkos ideologijama i vlastima. 

Pomalo me začuđuje bar jedan dio Veljkovićevog argumenta za koji mi se čini da je samorazumljiv i nije mi baš sasvim jasno šta bi moglo biti upitno. Naime, Veljković se trudi da pokaže da je većinsko rusofilsko stanovište srpskog naroda i jerarhije plod očekivanja ruske pomoći oko zadržavanja AP Kosovo i Metohija u granicama Srbije. Nisam sklon da u toj notornoj činjenici (RF prilično dosljedno brani integritet Srbije kao jedan od rijetkih saveznika na tom polju) vidim bezbrojne mističke slojeve, ali ne mogu da se načudim Veljkovićevom čuđenju zbog toga što je rusofilski sentiment toliko izražen. O tome zašto je izražen, pored dubljih istorijskih veza, dovoljno je rekao on sam. Iz vrlo sličnih razloga (helenska pomoć tokom ratova, istorijska i kultuna bliskost, jedinstvo u Crkvi na prvom mjestu) sebe smatram helenofilom i rumunofilom. 

Za kraj bih samo još jednom primijetio da za mene lično pitanje budućnosti Crkve u Ukrajini i cijele Pravoslavne Crkve i dalje nije stvar stajanja na bilo čiju stranu na način na koji se to kod nas (a čini mi se i kod Veljkovića) podrazumijeva. Ovdje se, bar za mene, ne radi o „dvije strane“. Svaka od tih strana ne mora da živi u Ukrajini: Patrijarh Vartolomej može zadovoljno da trlja ruke smatrajući da se osvetio Mitropolitu Ilarionu Alfejevu za nedolazak na Kristki sabor – Alfejev i Patrijarh Kiril možda zabrinuto razmišljaju o tome šta je uopšte moguće učiniti u Kijevu. I jedni i drugi i njihovi navijači spokojno će otići u postelju zaboravivši na činjenicu da neki kijevski sveštenik ili vjernik već odavno neće. Ali, kako mi nedavno u razgovoru reče jedan naš divni sveštenik i profesor PBF: „nema veze, kod njih se ionako stalno biju“. 

error: Content is protected !!