Autografi

O Hristovom pranju nogu učenicima

Impresivno je zadržati pogled na svakom uglu slova Jevanđelja. Poruka Jevanđelja nije jednodimenzionalna i ne može se primeniti isključivo samo na jedan kontekst, pa čak ni na samo jedan vek življenja. Dobro je čitati kritički, ali još bolje je čitati otvorenog srca. Onda počinje žuborenje Drugog da se emituje u tvojoj svesti. Uviđaš načine kako Sam Bog razmišlja. Ako ti kaže. Ako možeš. Bez velikih očekivanja i goleme imaginacije.

Danas bih se zadržao na analizi Hristovog pranja nogu učenicima. Neki autori prevode taj čin kao iskaz ljubavi kakav je već postojao kod Jevreja. Sada treba ući u suštinu tog gesta. Danas je ljudima teško i rukovati se. Pogledati jedan drugog. Javiti se jedan drugom. Ako susreta i ima – nedostaje dubina. Ljudi se ne osećaju. Ako se i osećaju – često se ne razumeju. Dakle, problem je uvek isti: ljubav i odnos. Samo gde ima ljubavi može biti odnosa. Da li je svaki ne-odnos gubitak ljubavi? Ne, jer se negde susret jednostavno nije dogodio, pa time ni mogućnost za odnos. Da li je svaki odnos proizvod blagodatnog upliva? Ne, jer neki se mogu voleti i bez ljubavi prema Bogu.

Vratimo se Hristovom gestu. U njemu možemo sagledavati koliko mi ne činimo sposobnim sebe ni za minimalno. U današnje vreme, u eri ovakve kulture i mentaliteta, takav gest bi se smatrao za podsmeh. Sveštenicima bi, recimo, bilo ispod časti da peru noge svojim vernicima ili jedan drugome. Naravno, samo pravimo hipotetičko poređenje. Ne mora nužno neki stari judejski običaj da preživi u nekom drugom veku i svetu gde više nema mesta makar za sećanje. U vreme ono sablazan je ostala na nivou da Bog uopšte može postati čovek. Idemo dalje. Hristos ne iskazuje ljubav samo u ovome činu. On to čini svim Svojim sveštenodejstvima od trenutka Ovaploćenja do Vaznesenja, i ne prestaje da čudodejstvuje i blagodatno iznenađuje od centralne tačke Liturgije do današnjih dana. Nije, dakle, nijedan akt ili čudo pretežnije jer se u svim ogleda delovanje Trojice. Zato bi bilo neumesno, primera radi, isticati važnost pranja nogu od Tajne Večere. Imaju istu težinu. Kao što reče jedan egzegeta: „Svuda gde se Isus kreće – tamo je Crkva!“.

Zanimljiva je reakcija apostola Petra. Kad malo bolje pogledamo, on se svuda nešto buni. Za sve ima neki komentar ili „bolji predlog“. Nije to nužno od njegove drskosti ili neznanja, mada ovo drugo ne treba prevideti, jer učenik Petar i apostol Petar nemaju isti nivo bogopoznanja. Pre mi se čini da od njegove bezazlene prisnosti koju oseća prema Hristu tako smelo govori, prigovara ili daje sugestije. A vidimo da ga svaki put Hristos „poklopi“ drugom argumentacijom koja ne odgovara kursu razmišljanja koje u tom momentu ima učenik Petar. U svetlosti njegovog protivljenja da mu Hristos opere noge, možemo videti reakciju svakoga od nas. Sramota dominira. Osećanje nedostojnosti. Otimanje od Hrista pred veličinom sopstvene obnaženosti. Možda pre želja da mi operemo noge Hristu kao ona koje je suzama svojim i kosom oprala noge Njegove, ili kao što je, sa druge strane, Jovan Preteča želeo da Hristos pre njega krsti negoli on Njega. Ali, gle paradoksa: to nije Božija volja!!!

Hristos kaže Petru: „Ako te ne operem, nemaš udela sa mnom!“. Eksplozivan momenat. Čudne reči. I Petar se odmah saglašava. Ovo je mističan bogoslužbeni momenat. Evo Crkve na delu! Bog Prvi pokazuje inicijativu. Ne čeka da Njemu dođu već On ide ka njima. On prvi kleči. Prvi se savija i priprema vodu i ubrus. Nema asistenta osim Oca i Duha. Kenozis, očišćenje i oduhovljenje. Sve tri vrline Duha na jednom mestu u ovom aktu Bogočoveka. Logično bi bilo nastupiti drugačije, ali Bog želi ovako. Ne demonstrira neku vlast bahatog autoriteta, već toplosrdačno, kao kada roditelj kupa svoju decu. Kao da Hristos želi da kaže Petru i svima Petru nalik: „Ne opiri se, pusti da Ja preuzmem; ne osećaj se neprijatno; ne protivi se zbog zgroženosti nad sobom!“. U suštini, odmah smo razoružani čovekoljubljem. Ili prihvataš ili ne prihvataš. Nema trećeg puta. Imati udela sa Bogom znači postati Mu nalik; oblagoditi sebe prihvatanjem Njegove ljubavi i emanacijom iste za druge oko sebe; jednostavnije rečeno: učestvovati u Njemu Samom. Ako smatramo da naša volja, ili naš greh (a nije svaka volja izraz greha) nemaju „pravo“ da nas Bog „opslužuje“, onda svojoj volji i grehu dajemo veću važnost i stvarnost negoli Samom Bogu. Naravno, treba da ostane prisutno osećanje skromnosti da se od oholosti ne bi Bog pretvarao u dežurnog konobara a Crkva kafanom razbojničkom.

Dakle, i pre nego što smo pristupili Putiru, a približi smo se prljavi, neočišćeni, On je Taj koji nas udostojava, priprema i čisti. Sebi posvećuje. Ako smo nedostojni – nemamo udela sa Njim. Ako nas ne očisti – nemamo prijateljstvo Njegovog Duha. Ako smo Ga primili a kažemo da nismo dostojni da imamo udela sa Njim, onda Ga odričemo; pljujemo na okušanu realnost Njegovog prisustva; šutiramo posudu iz koje je hteo da nas opere.

Velike reči: „Ako te ne operem, nemaš udela sa mnom!“. Zar je to malo? Prljav si po svojoj volji, još te drugi kupa? Biti udostojen dodira? Ne protiviti se čak i kada bi skromnost htela drugačije? Ne opirati se čak i kada veličina greha želi da sakrije veličinu Njegove ljubavi? Treba ovo iskustvo lagano apsorbovati i osvestiti. Udeo sa Bogom znači postati Njegovoj naravi nalik. Biti preplavljen svetlošću u kojoj On Sam živi. Nema ucene. Postoji preduslov samo do one granice dokle se pita sloboda. Ucena ne pita slobodu. Preduslov nije isto što i ucena. Opredeliti se može samo onaj ko je slobodan. Ucenjen ne može da bira. Onaj koji poziva – priziva u veće ostvarenje slobode od poznate. Usisavanje Drugim unosi u vrtlog gde smer vetra ne ide čas na jednu stranu dobra a čas na drugu stranu zla, već jedino u nedvosmernoj usmerenosti ka Jedino Dobrom. Ne može se biti blizu svetlosti a ne postati svetlost, kao što se nijedna stvar ne može videti ako nije obasjana. Ovde se očišćenje i osvećenje prepliću. Ono što se čisti ujedno postaje osvećeno. Ovde možemo da se oprostimo od moralizma. Zato ni pokajanje ne treba da parališe čoveka već da ga uznosi u Stvarnost koja prevazilazi ne samo nedostatke već i postojanje svega znanog u celini svoje najkrasnije velelepnosti. Toliko je uzvišena Tajna Hristove prisnosti sa nama. Udeo sa Njim. Ako je šta/ko očišćeno – greh više nema postojanje. Ako je šta/ko osvećeno – ulazi u večno postojanje. A Bog je otišao još dalje od pranja nogu, čak i od smrti na krstu. Umanjio je Svoje obličije izmenivši se jednom zauvek u čoveka. Toliko je velika Njegova neizmenjiva ljubav. I ovo treba sagledavati…

error: Content is protected !!