Dijalog, Njujork
Malo je polemika u našoj javnosti, uključujući i crkvenu, koje vredi pročitati i podučiti se kako treba racionalno, otvoreno i pošteno diskutovati, odnosno razmenjivati argumente. Ispratio sam ih na desetine, ali bih morao dobro razmisliti koju izdvojiti za primer. Zato sam se potrudio da u reagovanju na Mačkovićevo pisanje budem polemičan, a istovremeno sažet i jasan. (To je i on sam primetio.) Moje su ocene bile oštre, ali, ipak, ne i pogrešne. Prihvatam da se Mačković u njima nije pronašao. Međutim, to ne znači da sam mu bilo šta podmetnuo, već, pre bih rekao, da on nije dobro promislio sve implikacije svog stanovišta. Ali, ako je Mačkoviću neprijatno što se našao u „lošem društvu“, smatram da je moja prva intervencija imala smisla. Ovaj tekst nije nastavak polemike, nego pojašnjavanje određenih nedoumica.
Prvo, dužan sam odgovoriti na pitanje kako sam zaključio da Mačkovićevi stavovi vuku, najblaže rečeno, na čudnu stranu. Mačković: „U tom smislu, evidentno je da posebno negodovanje kod autora Priloga izaziva moja tvrdnja da je teologija u službi Crkve i crkvenih interesa, a ne obrnuto. Zato autor tvrdi da sam ponizio (srozao) teologiju. Lažnoj boginji Teologiji mora da se potčinjava sve, pa čak i istina, a Patrijarh i Crkva pogotovo.“ I ovo: „Ipak, čini mi se, da autoru Priloga najviše zasmetala ideja da sama Crkva treba da donese odluku, u skladu s nacionalnim ili bilo kojim drugim svojim interesima, a da potom teolozi naprave teološki okvir i objašnjenje te odluke. Crkva se rukovodi kanonima i bogoslovljem, ali to ne znači da kanoni i bogoslovlje rukovode Crkvom.“ (Podvlačenje – V.V.)
Na osnovu navedenog, zaključio sam ovo: „Da i među pravoslavnima ima ovakvih boljševičkih shvatanja, jasno nam je stavio do znanja i teolog Dejan Mačković, sa svojim načelnim stavom da teologija pomesnih Pravoslavnih Crkava mora biti u službi opravdanja interesa i crkvene politike svake lokalne jerarhije i da tu ne može biti nikakvih izuzetaka.“ I ovo: „Mačković smatra da u slobodnom teološkom promišljanju nema istine, već da obavezujuću istinu propisuju strukture moći, oličene u zvaničnim crkvenim vlastima.“ Mačković se pozivao na realnost, ali je ipak prešao preko činjenice da Crkvom rukovodi i upravlja, pre svega, episkopski stalež. A da se verni narod ionako ništa ne pita. Tako da nemamo svi istu odgovornost u Crkvi.
Da li episkopi, sveštenici i laici imaju uvek istovetne interese, odgovor je: i da i ne. Zajednički im je interes da se Crkva očuva, da u državi postoji sloboda veroispovedanja itd; ali im, recimo, materijalni i politički interesi u društvu mogu biti različiti, pa i suprotni. O tome bi, između ostalog, uvek trebalo voditi računa kada govorimo o Crkvi u kontekstu društva.
Drugo, načelno se slažem sa Mačkovićem da teolozi – kao i ostali intelektualci – moraju obraćati pražnju na društvenu, političku i crkvenu realnost koja ih okružuje. Problem je u definisanju te realnosti, jer nju ne vide svi na isti način. I zato je nužno javno razmenjivati analize, mišljenja i stavove. Uostalom, imamo i episkope teologe, tako da ne vidim opasnost da oni neće umeti da na odgovarajući način odgovore na realnost ukrajinskog crkvenog sukoba, i obrazlože stavove SPC tim povodom (a to su i uradili u pismu carigradskom patrijarhu).
Nemam, naravno, ništa protiv da se javno iznose čak i predlozi u vezi sa tim kako da se SPC postavi u novonastaloj svepravoslavnoj krizi. Ipak, nameću se pitanja: Kako će ti predlozi doći do nadležnih u Crkvi? Da li će se na saboru ili sinodu SPC čitati tekstovi sa ovog ili nekog drugog sajta u kojima se episkopima upućuju teološki i crkvenopravni saveti? Da li su sabor ili sinod u obavezi da saslušaju „interpelacije“ koje dolaze od strane teologa i laika? Da li je sabor u obavezi da o njima raspravlja, da ih prihvati ili odbaci?
Ako ne postoje mehanizmi – a znamo da ne postoje – da ti predlozi uđu u proceduru kod nadležnih crkvenih tela u kojima se donose odluke od važnosti za našu pomesnu Crkvu, bojim se da će teolozi koji bi aktivistički pisali o tekućoj krizi i predlagali rešenja, to raditi za sebe i svoju čitalačku publiku. Što možda i nije tako loše. Bar će redakcija ovog teološkog internet magazina imati šta da objavljuje.
