Banksy
„Mi, izbjeglice“ ̶ naslov je čuvenog eseja Hane Arent iz 1943. godine koji prvi put u istoriji postavlja izbjeglištvo na ravan filosofske teorije. Njemačka Jevrejka, izbjegla naprije u Francusku, a zatim u Sjedinjene Američke Države gdje je ovaj esej nastao, pogodila je u srž izbjegličke i migrantske problematike tako aktuelne u našem vremenu, kada je napisala: „Mi ne volimo da nas zovu izbjeglicama. Više volimo da nas zovu pridošlicama ili imigrantima.“ Kao da riječ „izbjeglica“ nije časna; kao da je taj status sramotan. Prije Hane Arent, odnosno prije Holokausta, riječ „izbjeglica“ je imala malo drugačiji prizvuk: izbjeglice su bili ljudi koji su zbog svojih političkih uvjerenja i akcija, subverzivne djelatnosti, hajdučkih djela i izražavanja, morali da napuste svoje domovine i skrase se u dalekom svijetu. Izbjeglice su, takođe, bili i oni koji su jednostavno došli u novi svijet tragajući za boljim životom. „Mi smo promijenili shvatanje izbjeglica“ ̶ kaže dalje Arent – „jer je sada izbjeglica neko ko je toliko nesrećan da je morao izbjeći ne zbog nečega što je učinio, već ni zbog čega.“ Izbjeglice su tada shvaćene kao avangarda sopstvenog naroda.
Od tada, pa do danas, u tzv. eri migracija i izbjeglištva, svjedoci smo toga i sami, izbjeglice više nisu samo romantični disidenti, hajduci i revolucionari, tragači za srećom, već čitavi narodi, čak nezavisno od toga kojoj religijskoj zajednici pripadaju, kakva politička ubjeđenja imaju. I u našem jeziku riječ „izbjeglica“ ima po neku uvredljivu notu i otrovnu strelicu. Kao da je neko nešto naopako ili nepromišljeno učinio, pa zbog toga nečasno pobjegao, ili je iskoristio priliku da se dokopa života u zemljama blagostanja. I u našoj zemlji imali smo neprijatna iskustva sa takvim interpretacijama. U ratovima devedestih navikli smo bili da „svoje“ nazivamo „prognanicima“, a tuđe „izbjeglicama“, kao da su ovi drugi pobjegli svojom voljom bježeći od „preglasne muzike“. Sjetimo se samo naših ne toliko davnih netrpeljivosti između „dođoša“ i „rođenih“, „pitomih“ starosjedioca i „divljih“ izbjeglica – toliko očiglednih u svakoj našoj sredini, naročito u manjim mjestima. Takve napetosti i nerazumjevanje izbjeglica teško se prevazilaze i unutar jednog etničkog kolektiviteta, a kamoli na globalnom nivou, gdje se danas, uglavnom, odigrava izbjeglička drama miliona ljudi započeta prije nekoliko godina serijom ratova i revolucija na Bliskom istoku.
Odbojnost prema izbjeglištvu kao fenomenu gotovo da nikad nije bila vidljivija nego danas, baš na primjeru globalne izbjegličke krize. Njoj slijedi ilegalizacija izbjeglištva koja se odvija pred našim očima – u srcu hrišćanske civilizacije! Biti izbjeglica – to je gotovo ilegalan status u mnogim slučajevima. Uz to, naravno, prirodno ide i kriminalizacija izbjelica i izbjeglištva. Tako su izbjeglice – sitni džeparoši, siledžije, provalnici, ubice. Oni nose primitivan i opasan način života koji će upropastiti naš. Sve to na kraju vodi militarizaciji granica za koju nema boljeg primjera od bodljikave žice na mađarskoj granici. Od kada je srušen Berlinski zid nije bilo sramnije strukture u Evropi. Nedavno je franscuski filosof Olivije Razak u knjizi „Politička istorija bodljikave žice“ ocrtao filosofsko značenje ovog rudimentarnog poljoprivrednog predmeta koji opstaje i u eri tehničkog napretka. On prikazuje njegovu upotrebu najprije u SAD, gdje je bodljikava žica izumljena i služila za ograđivanje stoke (čime je doprinijela preobražaju američkog Divljeg Zapada), preko koncentracionih logora u Drugom svjetskom ratu, pa do željezne zavjese. Ona je uvijek nehumana i predstavlja prostorno nasilje. Nije nužan fizički kontakt ̶ već i pogled na nju je nepodnošljiv i bolan. „Filosofija bodljikave žice“ je danas aktuelna u Evropi kao što je nekada kod nas bila aktuelna Konstantinovićeva „Filosofija palanke“. Konstantinovićev „palančanin“ savršeno odgovara savremenom antimigrantskom Evropljaninu čija je najprominentnija slika mađarski predsjednik Viktor Orban. Vrlo je značajno to što je antimigrantska histerija snažnija na „rubovima“ Evrope (Mađarska, Poljska itd.). U zemljama kojima je istorija dodijelila ulogu „predziđa civilizacije“ (antemurale christianitatis), vijekovima tinja kompleks provincijalnosti ili, po Konstantinoviću ̶ „palanaštva“. Zato taj svijet ima potrebu da se ogradi bodljikavom žicom. On misli da će se tako zaštititi od „haosa svijeta“.
Zašto je izbjeglištvo neprihvaćeno u savremenom svijetu koji bi trebalo da je za njega otvoren, budući da živi u eri globalizacije i mnogo od nje profitira? Jedan od mogućih odgovora bi glasio: Partikularne države koje sačinjavaju taj svijet još uvijek se zasnivaju na zastarelom, predglobalizacijskom konceptu nacionalne države zasnovane na teritorijalnom principu. I danas se, kao i prije nekoliko vijekova, u savremenim državama građanstvo stiče rođenjem na teritoriji. Postoje i drugi načini, ali to su vanredni slučajevi i podrazumijevaju dugotrajne procedure, boravak, škole, ispite itd. Granice država postoje da bi ljude učinile nelegalnima. Legalni su samo građani. U nacionalnim i građanskim državama ljudi su ilegalni. Granice su dizajnirane da spriječe autonomnu globalnu mobilnost ljudi. Možda ovo može da zvuči pomalo anarhistički, ali kako može jedno ljudsko biće, slika Boga, bilo gdje na svijetu biti i boraviti nelegalno? Možda je to razumljivo za Sjevernu Koreju – izolovanu zemlju koja nema nekih velikih benefita od globalizacije, ali je to nedopustivo za visokoindustrijalizovane zemlje čije se blagostanje zasniva ne samo na genijalnosti, marljivosti i štedljivosti njihovih domicilnih stanovnika, već upravo na mobilnosti ljudi na globalnom nivou, a ponekad i na znoju, pa čak i na krvi zemalja Trećeg svijeta. Ako je moguće da se po cijelom svijetu vrši razmjena roba – bez većih ograničenja ̶ zašto nije moguća i razmjena ljudi, odnosno ljudske radne snage?
Savremenom svijetu je, zbog toga, potreban jedan novi koncept državljanstva ili građanstva, koncept koji neće biti zasnovan na teritorijalnom principu. To je tzv. koncept fleksibilnog građanstva. Čovjek današnjice, čovjek svijeta koji je postao globalno selo sve više postaje transnacionalan. Biti migrant danas više nije „defektno stanje“ koje treba okončati tako što će se on ili integrisati i postati državljanin, ili će se vratiti kući. Moguće je naći forme demokratije i oblike participacije svakoga stanovnika, domicilnog i pridošlog, koje nije zasnovano na teritorijalnoj pripadnosti. Moguće je imati dijasporski model egzistencije. Izbjeglica, a ne građanin nosilac je savremenog načina života u svijetu. Časnije je, danas, biti migrant, nego građanin.
Takav koncept državnog uređenja više bi bio u skladu sa hrišćanskim vrijednostima, nego konvencionalni koncept državljanstva. Potrebno je da se migranti više osjećaju kao građani, a domicilni – više kao izbjeglice. Jer, nismo autentični hrišćani ako se ne osjećamo kao izbjeglice – čak iako živimo u mjestu gdje smo rođeni, u njegovoj udobnosti i sigurnosti. Iskustvo izbjeglištva nije neobavezno i slučajno iskustvo u hrišćanskom životu – ono je formativno za hrišćanski identitet. Pogledamo li Bibliju vidjećemo da je većina njenih narativa na kojima je formirana naša vjera i kultura nastala u kontekstu migracija. Migracije su konstitutivni dio Biblije i naše vjere. Po riječima M. Polak, „iskustvo izbjeglištva sastavni je dio iskustva vjere“. Sjetimo se samo npr. vavilonskog egzila. Povratnici iz Vavilona nisu prijateljski gledali na onaj dio sopstvenog naroda koji je ostao u zemlji i koji nije imao iskustvo izbjeglištva. Nisu ih više smatrali pravim Judejima, jer nisu prošli kroz bitnu, možda nabitniju etapu starozavjetne istorije. To je epoha u kojoj se formira judaizam i u kojoj se pokazalo da se i bez države, bez građanstva i državljanstva – u izbjeglištvu može opstati i „pjevati Gospodu u zemlji tuđoj“ (Ps 137, 5). Tek kada je propalo Carstvo Jude, Carstvo Davidovo, kada je narod postao apatrid, deportovan u izbjeglištvo u Vavilon, kada se činilo da je sve gotovo, desio se jedan od najveličanstvenijih i najfascinantnijih zaokreta u istoriji – judejstvo je postalo Kahal (zajednica, crkva) i, tek tada, ne, dakle, dok su imali državu, postalo svjetska religija i kultura. Judejstvo je bljesnulo na istorijskoj pozornici u izbjeglištvu – kada su svi mislili da će se zauvijek izgubiti.
Avraam je prvi migrant. Migracije unutar tzv. „Plodnog polumjeseca“ su bile veoma intenzivne u drugom milenijumu prije Hrista i o tome postoje značajni arheološki dokazi. Josif je izbjeglica. Mojsije je politički izbjeglica. Egiptom upravljaju Hiksi koji su i sami stranci, pa imaju senzibilnost prema Jevrejima. Posle njih slijedi Izlazak iz Egipta. Ruta je izbjeglica. Izbjeglica je i David. Proroci su često izbjeglice. Na kraju, sam Isus je izbjeglica zajedno sa Josifom i Marijom. Dakle, sva je naša vjera – vjera izbjeglica!
Po toj vjeri i Bog je izbjeglica i stoga je njihov pomoćnik. U Novom zavjetu, ali i u pravoslavoj tradiciji i narodnoj duhovnosti veoma je značajan tzv. motiv Teoksenije – Božijeg stranstvovanja, izbjeglištva. Nalazimo ga već u Post 18 – u Avramovom gostoljublju pod dubom Mavrijskim, u Lk 24 – susretu na putu za Emaus, kao i u Priči o sudu u Mt 25. Teoksenija je motiv koji Boga predstavlja kao nekoga ko se nalazi u nepoznatom strancu – izbjeglici, migrantu. Vaš odnos prema tom migrantu, odnos je prema Bogu.
Migracije biblijskih razmjera koje se danas odvijaju po svijetu nisu prijetnja hrišćanstvu. Ne treba da nas brine niti „naš egzodus“, niti „njihova najezda“. Savremene migracije su veliki znak vremena. Hrišćanstvo podrazumijeva migracije, jer identitet Crkve nije u kulturnoj homogenosti, u jednoj partikularnoj kulturi, niti u jednoj teritoriji. Od svog početka hrišćanstvo je transkulturni događaj i proces. I stari Izrailj je formiran u fluidnoj kulturnoj matrici. Samo u onim istorijskim događajima koji su predstavljali susrete različitih svjetova i kultura hrišćanstvo je nalazilo svoj put dalje. Egipat, Hanan, Vavilon, Aleksandrija, Atina i Jerusalim, Rim, Germani, Vizantija, Sloveni – sve su to događaji, istorijski procesi u kojima su partikularne kulture trpile promjene, ali je Hristos ostao isti.
U savremenoj teološkoj misli pojavio se pojačan interes za izbjeglištvo i migracije. To, u prvom redu, važi za biblijsku teologiju. Prije posljednje migrantske krize gotovo da nije bilo ni jednog ozbiljnijeg pokušaja stvaranja jedne biblijske egzegze u kontekstu izbjeglištva i migracija. Ipak, u poslednjih nekoliko godina ova tema počinje da dominira. Migracije sve više postaju „hermeneutički ključ“ Biblije. Kao da se rađa jedna nova kontekstualna egzegeza čiji će doprinos biti ogroman. I zaista, izbjeglištvo samo u Svetom Pismu nalazi svoj „logos“. Kao što Sveto Pismo ima potencijal da osvijetli fenomen izbjeglištva, tako i izbjeglištvo ima šansu da nam na nov, kreativan način osvijetli i protumači Sveto Pismo.