Hrišćanska etika i kapitalizam (Religijske osnove ekonomskog napretka II)

[Prvi deo teksta možete pogledati ovde.]

 

Izgubljeno ekonomsko jevanđelje

Sve se ovo stapa u ono što ja nazivam „izgubljenim ekonomskim jevanđeljem“ protestantizma. Siromaštvo je rezultat „grijeha“, gdje je grijeh određen kao neumjerenost, raskalašno življenje, rasipništvo, lijenost, nepoštenje i tako dalje (tj. sve ono što predstavlja kršenje „manjih vrlina“). Svojom predajom moći Hristovoj i disciplini zajednice pojedinac se preobražava, odriče se svog lošeg ponašanja, i postaje umjeren, vrijedan, štedljiv, marljiv, iskren i tako dalje; a kao rezultat toga počinje akumulirati vještine i drugi kapital i podiže svoj standard života. Stoga, on postaje poštovan, i slučajno, ali samo slučajno, može postati bogat tako što će pogoditi uspješnu inovaciju.

U procesu bogaćenja pojedinca i društvo se takođe bogati. Zaista, napredak u društvu nije ništa drugo do zbira napredaka pojedinaca. Stoga, u dinamičnom i napredujućem društvu, povećanje bogatstva pojedinca ne treba posmatrati kao preraspodjelu bogatstva (pojedinac stiče na štetu drugih), već kao na stvaranje bogatstva (dobici jednog pojedinca predstavljaju neto dodatak ukupnom bogatstvu i nisu uzeti ni od koga drugog). Ekonomski život nije pokeraška „igra nulte sume“ u kojoj fiksna zapremina bogatstva cirkuliše između igrača, već poduhvat „pozitivne sume“ u kojem akumulacija svakog pojedinca predstavlja nešto što on donosi u „čanak“, a ne nešto što uzima odatle.

Druga doktrina koju protestantizam dijeli sa drugim oblicima hrišćanstva se udružila sa „izgubljenim jevanđeljem“ kako bi doprinjela uspjehu kapitalističkih institucija: doktrina nastojništva, odnosno milosrđa u užem smislu. Od onih kojima je njihova vrlina, energija, ili čista sreća donijela materijalni uspjeh se očekuje da se odnose prema svom bogatstvu kao nekoj vrsti zaklade, koja bi se koristila na dobrobit manje srećnih. Na dugi rok, ovaj aspekt hrišćanske kulture je imao veliki značaj u ublažavanju nejednakosti kapitalizma. Kao što je u srednjem vijeku uspostavljanje manastira bilo važno oruđe u preraspodjeli bogatstva i dohotka, tako je u devetnaestom i dvadesetom vijeku uspostavljanje univerziteta i zadužbina pružilo mogućnost da se privatne akumulacije koriste u javne svrhe.

Narav izazvana doktrinom nastojništva je takođe bila važna u uklanjanju prepreka u zakonotvornim metodama u ispravljanju nejednakosti, kao što su progresivno oporezivanje dohotka i oporezivanje nasledstva. Izvjesno je da je i ovaj činilac imao nešto sa različitim uticajem kapitalističkih institucija na Zapadu i, recimo, u Kini, gdje je bilo manje vjerovatno da će mogućnosti za sticanje biti izmjenjene osjećajem odgovornosti za blagostanje onih koji ne pripadaju krugu srodnika.

Teško da se onda može sumnjati da je „izgubljeno jevanđelje“ – staro jevanđelje individualizma i samo-pomoći – prilično čvrsto, gledano iz više uglova. Zaista, priroda protestantizma okrenuta srednjoj klasi je svjedočanstvo njegovog dugoročnog uspjeha. Ako neki protestanti pripadaju srednjoj klasi, to je ponajviše zbog toga što ih je njihov protestantizam učinio takvim – razvio je kulturu u kojoj su težak rad, štedljivost, ograničavanje porodice, produktivnost i marljivost, važne vrijednosti. Teško da se može naći neki bolji opšti recept za privredni razvoj, kako za pojedinca tako i za društvo.

Opadanje starih doktrina. Bez obzira na sve, u značajnoj mjeri su stare doktrine diskreditovane u današnjim crkvama, a začuđujuće posebno u onim prosperitetnijim. Staro jevanđelje samo-pomoći cvijeta među malim sektama u usponu, pentakostalcima, i crkvama iz izloga; u stvari siromašni su ti koji izgleda da su najmanje svjesni novog „socijalnog jevanđelja“ i koji se drže staromodnih individulnih vrlina. U velikim protestantskim denominacijama, koje predstavlja Nacionalni savjet Crkava, nije nepošteno da se kaže da postoji veća svijest o slabosti individualističkog jevanđelja nego o njegovoj snazi, a da čak i tamo gdje se starije jevanđelje propovijeda to često rezultat inercije tradicije nego nekog duhovnog uvida koji opstaje.

Postoje značajni razlozi za pad jevanđelja samo-pomoći i uzdizanja „socijalnog jevanđelja“. Dio razloga leži u čistom nerazumijevanju koje proističe iz nemogućnosti da se cijeni etički značaj privrednog napretka, i rezultirajuće ekonomske etike zasnovane na statičkim pretpostavkama, u kojima je nezasluženi naglasak stavljen na pravednu raspodjelu fiksne sume bogatstva nego na uvećanje ukupne sume koja treba da bude raspodjeljena.

Još bitnija je i određena neminovna tenzija između etike Novoga Zavjeta i etike Semjuela Smajlsa (starog škotskog biografa industrijalaca i zagovornika štedljivosti i samo-pouzdanja). Postoji jedna anti-ekonomska crta kod svih proroka i pjesnika. Pažljivi, sračunati, ekonomizirajući način života nije ni proročki ni poetski. On sabira troškove; on traži nagradu; on nema finih pomama; on je dosadan, banalan, pa čak pomalo i pogan. Stimulus privrednom napretku, stoga, nije u etici samoga Novoga Zavjeta; već je u „puritanskoj“ zamjenskoj etici, proizvodu uticaja etike ljubavi na željezne zakone stvarnoga svijeta.

Međutim, ova zamjenska etika je sama po sebi pomalo nestabilna, jer je stalno podvrgnuta kritici čiste etike koja je stvara. Mješanci jesu snažni, ali u opštem slučaju mogu biti reprodukovani samo od čistokrvnih grla! Stoga kad Novi Zavjet čini svjež udar na osjetljiv i živahan um – što je vjerovatno da učini barem jednom u generaciji – jevanđelje koje glasi „budi pravedan i postani bogat“ i pored sve svoje istine i praktičnosti, izgleda jeftino i farisejski pored poetske vizije onoga „idi i prodaj sve što imaš i podaj siromasima“; i radikalni oblici hrišćanstva teže da se pojave. Ima nešto u onoj Tojnbijevoj sugestiji da je komunizam hrišćanska jeres.

Tehničke slabosti kapitalizma. Možda još i bitniji razlog za nemogućnost kapitalizma da održi etiku koja podržava njegove najosobitije institucije može se naći u određenim tehničkim problemima u samim ovim institucijama.

Etika kapitalizma je čvrsto zasnovana na predlogu da se bogatstvo proizvodi štednjom i da se štednja ostvaruje tako što se proizvodi mnogo a troši malo. Zbog toga i glavni recept za bogatstvo uključuje težak rad, štedljivost i ostale protestantske vrline. Pod nekim uslovima, međutim, bogatstvo se ne proizvodi štednjom. Težak rad tjera radnika sa posla, škrtost stvara nezaposlenost, a fluktuacije sistema cijena preraspodjeljuju bogatstvo ne obazirući se ni na jednu od vrlina suzdržavanja. Štedljivi i vrijedni nalaze da njihovo bogatstvo nestaje u deflaciji i da se njihova teško stečena kamata i penzije tope u inflaciji, dok špekulant i manipulator žanju ono što su drugi posijali.

U uslovima opšte nestabilnosti cijena i autputa pokeraški aspekti kapitalizma izlaze u prvi plan. Umjesto da se bogatstvo akumulira tako što se pažljivo doprinosi fizičkom fondu kapitala više nego što se iz njega uzima, akumulira se iskorišćavanjem mijenjajuće strukture relativnih vrijednosti, kupujući jeftino i prodajući skupo. Svaki ekonomista će, naravno, prepoznati da postoji legitimna funkcija špekulacija, i da će fleksibilnost strukture cijena mora da odslikava mijenjajuće strukture proizvodnje i ukusa. Međutim, činjenica je da su se karakteristične institucije kapitalizma – posebno organizovana tržišta roba i hartija od vrijednosti i tržište nepokretnosti – oslonile na fluktuacije daleko iznad onoga što sistem zahtijeva, i stoga su bile instrument redistribucije bogatstva koji je stvorio jaz između ekonomske vrline (u smislu doprinosa napretku realnog bogatstva) i nagrade.

Fenomen depresije je bio posebno destruktivan prema kapitalističkoj etici, jer je bijeda koju je podrazumijevao izgledala tako besmisleno: zašto raditi i štediti kada će konačni ishod biti oduzimanje imovine pod hipotekom i prodavanje jabuka na ulici! Cjelokupna tehnička slabost nesputane tržišne privrede može se sumirati u dva koncepta: (a) špekulativna nestabilnost nivoa cijena zbog dinamike samo-opravdanih očekivanja i (b) ograničeno ili nesavršeno tržište koje ishodi ili iz monopolističkih nesavršenosti tržišne strukture ili iz opšte deflacije. Špekulativna nestabilnost vodi ka suštinski besmislenim preraspodjelama bogatstva. Ograničeno tržište vodi ka nezasluženom skretanju pažnje sa proizvodnje ka rasipničkom reklamiranju i troškovima prodaje, restrikcijama autputa, tetošenju zaposlenih, i drugim poznatim sredstvima kojima pojedinci ili segmenti privrede teže da se zaštite od uticaja opšte deflacije ili traže način da uvećaju sopstvenu poziciju moći na štetu drugih.

Veoma važno pitanje je da li treba ove defekte posmatrati kao bolesti slobodne privrede, potencijalno izlječive unutar opšteg okvira tržišnih institucija, ili ih treba gledati kao njene suštinske genetičke osobine, neizlječive osim u slučaju radikalnog rušenja same tržišne privrede.

Izgledi za preživljavanje

U vezi sa ovim je i značaj Kejnzovog doprinosa preživljavanju kapitalizma, jer je smisao Kejnzovog gledišta da su defekti kapitalizma prije izlječive bolesti nego neizlječivi deformiteti. I dok stvarni lijekovi mogu biti stvar značajnog sporenja, velika je vrlina Kejnzove analize to što nam je dala sliku jasniju nego što smo je ikada imali o prirodi bolesti, i sljedstveno je izazvala nadu da se mogu stvoriti institucije unutar opšteg okvira slobodne tržišne privrede koji će spriječiti deflaciju i nezaposlenost, sa jedne strane, i inflaciju, sa druge.

Ako bi takav „upravitelj“ mogao osigurati opštu stabilnost privrede (a nije svrha ovog članka da kaže kako to treba učiniti), većina etičkih prigovora tržišnoj privredi bi bila oborena. Uz dat razuman stepen stabilnosti opšteg sistema cijena i autputa, staromodne vrline teškog rada, štedljivosti, poštenja i slično, postaju veoma korisne.

Problem nerazvijenih oblasti. Možda i ključni test kapitalističkog sistemaće pasti na njegovu sposobnost da riješi ono što je najveći pojedinačni ekonomski problem sa kojim se svijet danas suočava: razvoj takozvanih nerazvijenih oblasti – naseljenih sa oko tri četvrtine svjetskog stanovništva – do tačke gdje će najmanje one najmračnije posljedice ekstremnog siromaštva (neuhranjenost, prerana smrt, konstantno slabo zdravlje, sujeverje, jad i bijeda) biti ublažene.

Postoje, grubo govoreći, dvije vrste društava u današnjem svijetu. Društva „visokog stupnja“ imaju niske stope rađanja i stope smrtnosti, očekivani životni vijek na rođenju koji se penje ka 60 ili 70 godina, bolesti većma pod kontrolom, rijetku neuhranjenost, opštu pismenost, rašireno obrazovanje, visok status i mnogo slobode za žene, složene privredne i političke institucije i tako dalje. Društva „niskog stupnja“ sa druge strane, imaju visoke stope rađanja i stope smrtnosti, očekivani životni vijek na rođenju je oko 30 godina, bolesti i neuhranjenost raširene, pismenost i obrazovanje ograničene na malu gornju klasu, nizak status za žene među masom ljudi, opterećujuće i eksploatišuće finansijske ustanove, često i kolonijalni status i tako dalje.

Srž problema je kako da se podignu tri četvrtine svijeta koji žive na niskom stupnju na visoki stupanj na kom živi preostala četvrtina, jer upravo ovaj disparitet čini svijet tako nestabilnim. Američko-rusko odnosi, na primjer, ne bi ustrojili očigledno nerješiv problem koji sada predstavljaju da su u pitanju samo odnosi Amerike i Rusije; u tom slučaju bi mogli jedni druge u potpunosti da ostave na miru! Ovaj odnos je komplikovan skoro do nepodnošljivosti zbog činjenice da se obje sile takmiče za naklonost prostranog oboda nerazvijenih zemalja koje ih razdvajaju, od Poljske do Koreje. Ove zemlje su nezadovoljne sa njihovim trenutnim stanjem i lebde između ove dvije kulture, pitajući se koja im nudi najbolje izglede da preobrate svoju privredu iz sadašnjeg niskog stupnja u visoki stupanj.

U ovoj u cjelosti teškoj situaciji od vitalnog je značaja da se prepozna odnos ekonomskih institucija i ekonomskog razvoja prema cjelokupnomkulturnom obrascu, i da se shvati da uspjeh bilo kog skupa ekonomskih institucija zavisi od sveukupne kulturne postavke u koju su smješteni. Uspjeh, čak i moderne tehnologije, stoga, može zavisiti isto toliko i od misionara koliko od inženjera. Jedan od zadataka ljudskog istraživanja je da otkrije tačno koji elementi u bilo kojoj kulturi održavaju siromaštvo – bilo u porodičnom životu, religijskom životu, u obrazovanju, politici, ili u ekonomskim ili finansijskim institucijama – i da onda izvrši minimalnupromjenu u kulturi potrebnu da se uklone ove klice siromaštva.

Ne želimo, naravno, onu vrstu kulturnog imperijalizma koja insistira na davanju Koka-Kole i božićnih jelki stanovnicima ostrva Fidži, bez obzira na to da li su ove stvari značajan nastavak njihove sadašnje kulture ili ne. Kulturne promjene i kulturnog uticaja, međutim, mora biti. Takav uticaj je neizmjerno opasan i može rezultirati katastrofom za obje kulture; pa ipak sa padom izolacije takav je uticaj neminovan. Da bi u konačnom slučaju bio plodonosan, mora se mnogo bolje razumjeti nego što ga mi danas razumijemo; mora se sklopiti brak između ekonomije i kulturološke antropologije, pa makar i pod prijetnjom oružjem!

Neadekvatnost društvenih nauka. Ne smije se misliti, međutim, da je sve što je potrebno za svijet spasenja čvrsta doza društvene nauke, bez obzira na to koliko je dobro empirijski dokumentovana i analitički integrisana. Uspon društvene nauke predstavlja čovjeku probleme etičke i duhovne prirode kojih on u mnogome nije ni svjestan. Spektakularni „uspjeh“ fizičkih nauka u širenju moći čovjeka, bilo za dobro bilo za zlo, je dramatično predstavljen u atomskoj bombi. Najgore što fizičar može da uradi za bilo koga je da nanese bol i donese smrt. Društveni naučnik, kad zna malo više, može biti u mogućnosti da uništi dušu, to unutrašnje jezgro slobode i integriteta koje ujedno tvori i čovječnost i božanstvo čovjeka.

Košmar „manipulativnog društva“ – vrlog novog svijeta Oldusa Hakslija ili Džordža Orvela – nije tako daleko od stvarnosti. Vidimo ga predskazanog u grubom manipulativnom društvu sovjetske Rusije, i upravo ovaj aspekt komunizma nas opravdano ispunjava gađenjem i strahom. U svom konfliktu sa komunizmom, Zapad se može naći u situaciji da neosjetno klizne u manipulativno društvo još užasnije, zbog svoje veće učinkovitosti, od svog sovjetskog parnjaka.

Svijet neviđene diktature je zamisliv, koji još uvijek koristi oblik demokratske države, u kojem je obrazovanje zamijenjeno obukom, u kojem država vještački stvara javno mnijenje za održavanje na pozicijama moći, u kojem istraživanje „odanosti“ kvari čitav sistem komunikacija, u kojem se samo „sigurne“ ideje smiju iskazati, u kojem ljubav prema zemlji rđa zbog regrutacije i integritet biva pojeden u ugodnosti, i u kojem izvori tehničkog, kao i moralnog, napretka presuše. Što smo pametniji i što više znamo sve jače sebe proklinjemo.

Povećani značaj religije

Kada se konačna istorija ljudske rase bude pisala, dio koji su igrali religija i religijsko iskustvo može se ispostaviti kao daleko značajniji nego što sam ja to sugerisao ranije. Ja sam tvrdio da je religija važna autonomna sila u razvoju tehničke revolucije. Može se ispostaviti da je bila još značajnija u kontroli ove revolucije.

Mi još uvijek ne shvatamo, vjerujem, po kakvoj kobnoj vododjelnici u ljudskoj istoriji upravo gazimo. Civilizacija je proizvod porasta ljudske kontrole nad životnom sredinom koja je ishod pronalaska stalne poljoprivrede. Sve prošle civilizacije, međutim, pokazale su se nestabilnim; „željezni zakoni“ društvene dinamike su ih na kraju sustigli i uništili. Ni po jednom osnovu nije nemoguće da naša sopstvena civilizacija neće imati istu sudbinu.

Pa ipak postoji razlog za nadu. Kako naše znanje ne samo o prirodi već i o čovjeku i društvu raste, možda ćemo doći do tačke gdje će čovjek vladati istorijom, a ne ona njim. Može biti da će čovjek biti u mogućnosti da uzme željezne zakone i da ih načini instrumentom za svoje potrebe, da uobliči nesvjesnu dinamiku koja ga vodi ka uništenju sopstvene civilizacije u svjesnu dinamiku koja će mu omogućiti da je održava do beskonačnosti.

Mogućnost permanentne i opšte civilizacije se stoga pojavljuje pred nama, mada se ovom prospektu ne bi smjelo pristupiti bez straha. On može biti i carstvo nebesko na zemlji, ali takođe može i biti uništavajuća i opšta tiranija, čvrsto zasnovana na moći i fizičkih i društvenih nauka. Svijet izbjeglica je prilično loš, ali svijet u kom izbjeglištvo nije moguće je svakako lošiji.

Uvećanje ljudske moći, stoga, čini sve urgentnijim i pitanje discipline ljudske volje. Ekonomski razvoj znači uvećanje naše sposobnosti da dobijemo ono što želimo. Religija, međutim, postavlja pitanje da li želimo prave stvari. Dok god smo nemoćni, nije nam možda toliko ni bitno želimo li prave stvari ili ne, u odnosu na nešto spolja. Ne možemo dobiti ono što želimo u bilo kom slučaju. Ali ako možemo dobiti ono što želimo, pitanje da li želimo prave stvari postaje akutno značajno.

Postoje i oni koji misle da će sa ostvarenjem privrednog razvoja u humanističkom raju na zemlji gdje su rat, siromaštvo i bolesti ukinuti, religija iščeznuti. U tom milenijumu religija će biti progutana od strane znanja, nada od ispunjenja, a ljubav od psihoanalize i grupne dinamike! Takvo vjerovanje se čini pomalo naivnim. Kako se moć i znanje budu povećavali, pitanje religijske istine – kakva je „volja Božija“ i kako se može otkriti i pripojiti ljudskoj volji – postaće pitanje od najvećeg značaja. Pero religijskog iskustva tada može nageti veliku vagu prema raju ili paklu na zemlji.