Autografi

Fusnota br. 1 (ili o Verskoj nastavi i početku školske godine)

Ježi Novosjelski, Pejzaž

U nedelju, 2. septembra, u hramovima Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke služen je i moleban za početak nove školske godine. Nesporno lep gest, motiv i delo koje se praktikuje svake godine. Već je i svojevrsna tradicija. Dok slušamo prozbe, molitvu da Bog otvori um i srce učenicima da usvajaju nova znanja, da se ispune straha Gospodnjega i da im podari razum da znanja koja stiču upotrebe na korist bližnjih, porodice, Crkve i države, neminovno je da sebi romantičarski predstavimo dečicu kako sede u klupama i sa radošću uče. Ipak, postoji začkoljica koja ruši ovu idilu. Na liturgijama, u nedelju, nije bilo skoro ni jedno školsko dete. Samo ona deca koja idu u školu a čiji roditelji inače sa njima dolaze redovno na liturgiju. Nisu ostala deca ni mogla biti jer je školska godina počela, sutradan, u ponedeljak, 3. septembra. Niko ih nije mogao obavestiti. Drugim rečima, onima kojima je moleban bio namenjen, nisu bili tu. Ova paradoksalna situacija samo govori o raskoraku u našoj crkvenoj svakodnevici u kojoj se pokazuje nepoklapanje stvarnog i imaginarnog u odnosu prema svetu. Srećom, Odbor za versku nastavu AEM, isto tako tradicionalno, organizuje popravni – sledeće nedelje (9. sept.) biće još jedan moleban za početak školske godine za koji će veroučitelji moći da obaveste svoje đake.

Poslednjih godinu dana u pripremi je reforma gimnazijskog obrazovanja koja je počela sa, sada već započetom, školskom godinom. Ideja te reforme, koja se bazira na dokumentima Ministarstva prosvete o strategiji obrazovanja, jeste da se promeni pristup učenju i radu sa učenicima koji bi se bazirao na ishodima procesa učenja, tj. onome što učenici treba da prihvate, usvoje, nauče. Naglasak je na međupredmetnoj povezanosti nastavnih sadržaja i interdisciplinarnosti. To znači da profesori treba više da sarađuju, da se interesuju i za druge predmete, a ne, kao što to u praksi biva, uzmu dnevnik pod mišku i odu na čas držeći se striktno svog predmeta. Takođe, jedan od ciljeva je da učenici aktivno učestvuju u nastavi, tj. da u procesu učenja ovladavaju veštinama istraživanja, kritičkog mišljenja, povezivanja i primene gradiva koje uče.

Ova reforma i promena, za sada samo osmišljena na papiru, počinje od prvog razreda gimnazije. Ono što je interesantno je činjenica da u dokumentu koje je Ministarstvo poslao školama i nastavnicima (preko leta veći broj njih je imao obuku u vezi ove reforme) postoji detaljno opisano ono što se menja kako uopšteno u pristupu nastavi, njenim ciljevima i zadacima, tako i za svaki predmet pojedinačno sa kojim se učenici susreću u prvom razredu gimnazije. Još interesantnije je što se uvodi nova grupa izbornih programa koje učenici biraju na početku školske godine. I u svim tim pojašnjenjima, uputstvima nastavnicima o predmetima i izbornim programima, nalazi se jedna fusnota koja je vezana za izborne programe. Taj naslov glasi ovako: „Opšte uputstvo za ostvarivanje izbornih programa“, a u pomenutoj fusnoti sledeća odrednica: „Uputstvo se ne odnosi na drugi strani jezik i versku nastavu“. S tim da u daljem tekstu dokumetna postoji uputstvo za jezike uopšte pa time i za drugi strani jezik. Dakle, od reforme se izuzima jedino verska nastava. Time se jasno i nedvosmisleno pokazuje da se izuzima i iz sistema prosvete, tj. da u njemu nikada zaista nije ni bila. Ovaj dokument samo to očigleno i pokazuje.

Tvorci i pisci ove reforme nisu ni na kraj pameti imali to da se išta od predmeta koje učenici imaju u gimnaziji može i treba povezati sa verskom nastavom. U ovome ne treba videti iznenadni preokret u Ministarstvu u pogledu veronauke. Naime, veronauka kao i sami veroučitelji su sistemski, zakonski diskriminisani. Donoseći novi zakon o sistemima obrazovanja, Vlada Republike Srbije je veronauci, zajedno sa građanskim vaspitanjem, promenila status iz predmeta u izborni program. I iako se ministar pravdao, kao i njegovi verni branioci, da to suštinski ništa ne znači, na kraju se ispostavilo da izborni programi mogu da se i ukinu ukoliko se utvrdi da ne postoji potreba za njima.

Potom, od povratka veronauke u srpske škole, veroučitelji imaju različit radni status od svih ostalih nastavnika. Njima nije dozvoljeno da se zaposle na neodređeno kao ostali nastavnici, pa niti škola niti ministarstvo nisu u obavezi da im nadomeste ukoliko izgube časove a zaposleni su na punu normu. Radi pojašnjenja, ostali nastvnici, pošto su zaposleni na neodređeno, ukoliko su npr. u radni odnos primljeni sa punom normom (pun fond časova), škola je dužna da, ukoliko deo ili celu normu izgube, nadoknadi u samoj školi ili nastavnika stavi na listu tehnoloških viškova da bi taj manjak dopunili u drugoj školi. Takvu zaštitu veroučitelji nemaju. Ali ovde nije stvar u zaštiti. Naime, nejednak status sa ostalim nastavnicima uslovljava i nejednak status predmeta u okviru celog sistema. Za ovakav status ne postoji ni jedan pravni, ekonomski ili obrazovno-vaspitni argument. Jedino što iskrsava kroz sve ove godine, a što je jasno kroz pomenutu reformu, da je razlog isključivo ideološke prirode onih koji kreiraju obrazovanje u Srbiji.

Pomenuti priziv Sv. Duha za početak školske godine takođe predstavlja svojevrsnu paradigmu odnosa Crkve prema verskoj nastavi. Pošto se izborila da se u obrazovni sistem Srbije vrati veronauka, Crkva kao da je time bila zadovoljna. Status koji verska nastava sada ima naspram onog koji je imala do ukidanja u vreme komunističkog režima nije isti. Nije isti ni sa statusom ovog predmeta u daleko razvijenijim zemljama poput Austrije, Severne Irske, Nemačke, Belgije, Grčke, Kipra, itd. Dalji odnos prema verskoj nastavi polako kao da tone u puki formalizam gde sadržaj i domet nisu toliko bitni. Nije li Crkva do sada propustila mnogo šansi da promeni odnos države prema veronauci? Ili nije ni primetila, ili je prosto ostala indiferentna. Primer toga je saopštenje sa Svetog Arhijerejskog Sabora iz 2016. u kojem se kaže: „Sa žaljenjem je konstatovano da još, tu i tamo, ima škola u kojima se nezakonito diskriminiše verska nastava, iako je opšta slika iz ove oblasti veoma povoljna.

Suprotno ovoj tvrdnji, diskriminacija verske nastave i veroučitelja je inkorporirana u same zakone o obrazovanju. Dopuštajući to, Crkva je ne samo veroučitelje i veronauku stavila u nezavidan položaj, već i sebe. Kao da time poručuje državi da ni nju mnogo ne interesuje verska nastava. Ili je na delu naivnost i lakovernost u obećanja ministara i ostalih predstavnika vlasti. S druge strane, Crkva ni posle 17 godina nema dovoljan broj veroučitelja koji ispunjavaju zakonski uslov da budu nastavnici bilo u srednjoj bilo u osnovnoj školi. U pojedinim slučajevima, versku nastavu predaju katihete koje imaju samo srednje obrazovanje, najčešće bogosloviju ili osobe koje nemaju ni dana bogoslovskog obrazovanja. Na taj način se i nesvesno šalje poruka neozbiljnosti i nepoštovanja pravila i propisa države. Jer, ne zaboravimo, verska nastava se izvodi u školama; dakle, u ustanovama koje funkcionišu u skladu sa zakonima države, a ne Crkve. Pored toga imamo primer plana i programa koji je na prečac donesen uoči vraćanja veronauke u škole za koji je posle nepunih godinu dana bilo jasno da je funkcionalno gotovo ceo neprimenljiv u školi, naročito u osnovnoj. Međutim, trebalo je da prođe 14 godina da se taj plan i program promeni, i da Sabor usvoji novi. Problem sa novim planom je što  već tri godine nema udžbenike koje bi učenici i veroučitelji koristili.

Svima nama koji činimo Crkvu jasno je da verska nastava u Srbiji ima karakter unutrašnje misije. Većina dece koja pohađa versku nastavu je krštena, i bar tradicionalno praktikuju svoju veru u okviru svojih porodica. Samim tim, kroz veronauku Crkva ostvaruje na delu jedno od osnovnih svojstava njenog bića – misiju. Crkva je u svojoj prirodi misija koja u svetu istom tom svetu svedoči Carstvo Božije. Zanemarivanjem te delatnosti ili svođenjem na formu mi svedočimo svojevrsnu samodovoljnost  i nezainteresovanost za svet koja svakako nije odlika hrišćanske vere. Pre je sve suprotno od nje. Može biti i izraz kukavičluka ili duboko prikrivenog maloverja koje je podstaknuto strahom da svet i ono što ga čini može pokolebati ili raspršiti našu veru u Vaskrslog Gospoda. Ograničavanje na usko crkvene vidove pobožnosti jeste neka vrsta „zlatnog teleta“ iza koga uspešno krijemo nespremnost da prihvatimo slobodu od Boga darovanu.

Veronauka se, takođe, pokazuje i kao prostor za jednu ozbiljnu afirmaciju teologije u našem društvu. Kao teolozi i hrišćani znamo da teologija i te kako ima šta da kaže i ponudi ovom svetu. Ukoliko bi veroučitelji bili deo sistema obrazovanja, što znači da imaju isti položaj i šanse kao i ostali nastavnici, to bi značilo da mlad čovek koji se opredeljuje za bogoslovlje i koji ga voli može da ga praktikuje svakodnevno i da od njega stiče i realnu korist. Kroz to svakako može da proširuje svoje vidike, da upotpunjuje svoje znanje, uključujući i bogoslovsko, kao i da razvija jezik i načine na koji bi bogoslovlje moglo da nađe puteve do drugih ljudi. To bi svakako bilo ne samo bogatstvo koje bi bilo isključivo njegovo već i bogatstvo Crkve. No pre svega, kroz prisutnost u strukturi države i društva, a najpre prosvete, veroučitelji bi mogli da čine teologiju Crkve prisutnom na način da njome vrednuju i prosuđuju sve ono što se nudi kao model života deci i mladima. Teologija treba da bude žižna tačka kroz koju se prelama obrazovanje. Tako bi nesumnjivo obogatili obrazovanje a time i decu i mlade ljude koji kroz sistem obrazovanja prolaze.

error: Content is protected !!