Autografi

Endi Vorhol, pop art i pravoslavlje

Početkom šezdesetih godina pop art umetnost, kao sinonim za dokolicu, zabavu i konzumerizam, doživela je snažan razvoj u Americi, naročito u Njujorku gde je vodeću ulogu među pop art umetnicima imao Endi Vorhol. Pored ovog već dobro poznatog stereotipa na koji je Vorholova umetnost interpretirana u svim poznatijim istorijama umetnosti, postoji i slabo poznata duhovna strana njegovog života, koja je presudno uticala na njegovo stvaralaštvo.

Endi Vorhol se rodio u Picburgu u Pensilvaniji. Njegovi roditelji su Rusini poreklom iz Slovačke, koji su se u potrazi za boljim životom doselili u SAD. Po veroispovesti oni su bili grkokatolici – pripadnici pravoslavne hrišćanske duhovne i liturgijske tradicije koja je u uniji sa Rimokatoličkom crkvom. Grkokatolici ili unijati, zadržali su sve obredne razlike u odnosu na rimokatolike: služe liturgiju na kvasnom hlebu, vernici se pričešćuju pod oba vida, sveštenstvo nosi brade i ženi se, u crkvi imaju ikonostas, a Simvol vere se čita bez dodatka filiokve.

Vorholovi roditelji bili su veoma pošteni, pobožni i crkveni ljudi. Od malih nogu, Vorhol je redovno išao na nedeljnu liturgiju. Jedan njegov blizak prijatelj je otkrio da je posmatranje vizantijskog ikonostasa na liturgiji u njegovoj parohijskoj crkvi Svetog Jovana Zlatoustog u Picburgu, još dok je bio dete, presudno uticalo da pronađe svoj toliko prepoznatljiv stil kao pop art umetnik.

Ikonostas u crkvi Svetog Jovana Zlatoustog

Ovaj interesantan podatak dugo je ostao nepoznat iz više razloga. Sam Vorhol nikada nije govorio o svom poreklu, a još manje o svom duhovnom životu ili o svojoj privatnosti. Iako je bio redovan posetilac zabava na Menhetenu tokom šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog veka, okružen tadašnjim raskalašnim i dekadentnim džet-set svetom, on nije pušio, pio ili uzimao narkotike, a odlazio je na spavanje već u 23 časa. Pored svog kreveta Vorhol je na noćnom stočiću držao molitvenik sa uredno označenim molitvama i Hristovo raspeće. Sve do kraja svog života odlazio je skoro svakodnevno u crkvu oko jedan sat popodne, upalio bi sveću i neko vreme proveo u molitvi. Njegov brat Džon Vorhol jednom prilikom je ispričao da su u familiji mislili da će se Endi, zbog svoje pobožnosti i vrlina koje je pokazivao u detinjstvu, opredeliti za sveštenički poziv. I u starijim godinama Vorhol je pri svojoj parohijskoj crkvi volonterski pomagao u zbrinjavanju gladnih i beskućnika, kojih je tamo bilo oko pet stotina. Radio je u kuhinji, pripremao im je hranu i kuvao kafu, a pomagao im je i novčano.

Endi Vorhol pomaže siromašne, gladne i beskućnike u Njujorku

Ikonostas na liturgiji u hramu, kao i domaće porodične ikone bili su deo najintimnijeg Vorholovog okruženja. Malo se zna da je Vorhol umetnik sa najvećim brojem slika sa religijskom tematikom u dvadesetom veku. Na primer, njegova poslednja serija radova „Tajna večera“ sastojala se od preko sto crteža, printova i slika velikog formata. Zapadni kritičari umetnosti koji su pratili njegov rad nisu prepoznali uticaj vizantijske umetnosti, jer ga u njegovim delima nisu ni očekivali. Vorholovu konfesionalnu pripadnost nisu dovoljno poznavali, zbog čega su za njih novac, slava i glamur ostale jedine Vorholove opsesije.

Vorholu je bilo poznato kako se slikaju pravoslavne ikone. U svoj rad je inkorporirao ne samo vizantijski stil, već i način na koji se primenjuje tehnika ikonopisa. Ako uporedimo vizantijsku umetnost i Vorholove radove, kao i način njihove izrade, uočićemo puno sličnosti: Vorholovi portreti nastali od fotografija okrenuti su anfas, s lica, gledaju ka posmatraču, na isti način kako se prikazuju svetitelji na ikonama. Slično praksi vizantijske umetnosti, izbegavao je portrete iz profila.

Vorhol je obraćao veliku pažnju na detalje i uklanjanje fizičkih nedostataka osoba koje portretiše, slično praksi ikonopisaca. Na fotografijama koje je koristio za izradu svojih radova retuširao je bubuljice i sitne nedostatke na licu, ublažavao je grbe na nosu, peglao je tamne podočnjake, uklanjao je tamne senke. Nikom drugom nije dozvoljavao da interveniše na licu, iako je uvek radio sa puno asistenata.

Ponašanje svetlosti u njegovim radovima je u duhu vizantijske umetnosti. Sa fotografija koje je koristio kao predloške uklanjao je senke koje bi padale na pozadinu. Ako pažljivo pogledamo njegov rad Elvis Prisli videćemo da je sa originalnog studijskog snimka uklonio senke sa pozadine.

Svoje umetničke instalacije izlagao je kao diptihe i triptihe, ili u više horizontalnih i vertikalnih redova, inspirisan rasporedom ikona na ikonostasu.

Endi Vorhol, Merlin diptih, 1962.

Sebe je video nalik drevnim ikonopiscima koji su smatrali da su „oruđe“ u Božijim rukama i da je njihova zasluga za nastanak dela neznatna. Rane Vorholove radove potpisivali su njegov asistent ili njegova majka, a kasnije radove Vorhol nije ni potpisivao.

Vorholov atelje „Fabrika“ bio je organizovan na sličan način kao stare ikonopisne radionice u Rusiji. Njegovi asistenti su tehnikom sito-štampe izrađivali slike u masovnoj produkciji, a Vorhol je slično glavnom majstoru – ličniku izvlačio samo završne poteze na negativima fotografija koje će biti korišćene za izradu portreta.

Repeticija i masovna produkcija radova korišćenjem sito-štampe ima paralelu u umnožavanju prvolika u ikonopisnim radionicama.

Često je koristio zlatne listiće za pozadinu svojih slika. Jedan rad posebno privlači pažnju – Zlatna Merlin Monro, nastao posle njene smrti, kod koga je pozadina urađena zlatnom bojom nalik na onu na ikonama.

Endi Vorhol, Zlatna Merlin Monro, 1962.

Vorhol se u većini svojih radova ozbiljno bavio tematikom smrti (tragično preminule slavne ličnosti, automobilske nesreće, sredstva pogubljenja, oružje i sl). U jednom intervjuu je jasno rekao: „Shvatio sam da sve što radim mora biti u nekoj vezi sa smrću.“ Zato zlatnu podlogu na pozadini slike ne treba interpretirati samo kao simbol materijalnog bogatstva jedne filmske zvezde, već i kao bavljenje pitanjem prevladavanja ovozemaljske prolaznosti i propadljivosti.

U svojim radovima iz serije „Smrt“, Vorhol je pokazao empatiju kako za poznate pokojnike, tako i one za koje niko nikad nije čuo (devojka koja je skočila sa Empajer Stejt Bildinga, žena koja je pojela otrovnu tunu, ljudi koji su poginuli u automobilskim nesrećama itd). Smatrao je da bi bilo primereno da se i tih nepoznatih ljudi neko seti barem jedanput. Umetnost je za njega bila i vid molitve.

Endi Vorhol, Zeleni auto u plamenu, 1963.

 

Poznavanje duhovnih korena Endija Vorhola dalo nam je mogućnost da njegovu umetnost sagledamo iz potpuno nove i drugačije perspektive. Uticaj vizantijske umetnosti na njegov rad je evidentan. Danas ćemo teško naći kulturološke fenomene kao što su reklamna industrija, grafički i veb dizajn, novi mediji ili trendovi u tržišnom okruženju, čija estetika nije pod uticajem pop arta. Ono što je najprepoznatljivija karakteristika savremene zapadne civilizacije ne bi postojalo bez estetskih rešenja vizantijske umetnosti, koja su Vorholu do kraja života bila neiscrpna inspiracija.

error: Content is protected !!