Autografi

Dar duha – Dnevnici Andreja Tarkovskog

Andrej Tarkovski, Moskva 1981.

Iako je svoje dugoočekivane dnevnike, pisane između 1970. i 1986. godine, kako sam kaže pretenciozno, nazvao „Martirologijum“ (Akademska knjiga, Novi sad, 2017, prevod Milica i Nenad Spasić), Andrej Tarkovski apeluje da ga ne smatraju svetiteljem, nego nekim ko prosto želi da radi. Glavna muka velikog reditelja se i u ovim zapisima otkriva kao smanjena produktivnost u uslovima ideološko-birokratske kontrole i represije, mada otkriva i nemalu svest o tome da mu ni u drugim sredinama, konkretno na kapitalističkom Zapadu, ne bi bilo mnogo lakše. 

U tom smislu, naslov bi, pored projektovanja lične situacije stvaraoca i građanina totalitarne države, trebalo čitati najpre u smislu razumevanja umetnosti kao vrste mučeništva, ličnog žrtvovanja i odbacivanju blagodati „sveta ovoga“ radi stvaralačkog učešća u istini.

Genijalan umetnik, za kakvog Tarkovski sebe očito smatra, nema zapravo čime da se ponosi, jer on ne daje ništa svoje, nego samo prenosi ono što mu je dato; on stoga nije vlasnik svog talenta pa u krajnjoj liniji ni svojih dela, već sve to pripada narodu. S druge strane, umetnik mora da sačuva sopstvenu ličnost, jer samo je tako moguće stvarati. Ovo dvojstvo je, za Tarkovskog još jedna duboko proživljena „martirska“ osobenost umetničke sudbine.

Umetnik bi, takođe, trebalo da bude što je moguće slobodniji, nezavisniji od sveta, pa i od obaveze da taj svet projektuje u zatečenom stanju, niti pak da projektuje jednom zauvek naznačene ideale. Umetnost ne bi smela da bude u službi apstraktnih ideja, ali ni da bude pesimistička, smatrajući dato stanje sveta kao jedino moguće. 

Kao nekome duboko uraslom u tradiciju „zlatnog“ i „srebrnog“ veka ruske umetnosti i ruske misli (posebno ruske religijske filosofije i simbolizma), za Tarkovskog je smisao umetnosti u osnovi religijski, a umetnost je, pred filosofije i religije, najuzvišenija ljudska delatnost. Osnovni problem savremenog sveta, i na (tadašnjem, blokovski podeljenom) Istoku i na Zapadu je nedostatak duhovnosti, a ne ovaj ili onaj ideološki sistem. Umetnost, stoga ne bi smela na raskida svoju vezu sa duhovnošću, niti stvaralačko i spoznajno jedinstvo sa ostalim velikim istupima ljudskog duha kakvi su filosofija i religija. Ona po svom pozvanju mora biti usredsređena na ono nevidljivo što sve postojeće drži zajedno, i u skladu sa tim  iskustvom učestvovati u preobražavanju sveta iz njegovog sadašnjeg stanja ka nečemu to nipošto ne bismo smeli da projetujemo kao dovršen ideal.

Izuzetnost Tarkovskog u svom vremenu i prostoru, „svetiteljska“ pozicija koji je izgradio kod dela ne samo sovjetske publike, bilo je upravo njegovo živo svedočenje o neprekinutom kontinuitetu ruske kulture, snaga da se ne samo očuva svest o punoći njenih najvećih vrednosti nego i da se ona ovaploti u od centara moći toliko kontrolisanom mediju kakav je film. Kao i o mogućnosti da i današnji umetnik bude usredsređen na najviša pitanja smisla koliko i njegovi veliki prethodnici iz bilo koje od epoha ljudske istorije, a zašto da ne i onih koje nam tek predstoje.

Dnevnici Tarkovskog, u rasponu od briga svakodnevnice, preko opisa stvaralačkog procesa i planova do čitavih ogleda o umetničkim, filosofskim i religijskim pitanjima, svedoče o jednom jedinstvenom staralačkom iskustvu, konkretnosti pokušaja da se živi jedna nesporno uzvišena vizija umetnosti, ali i života. Time što svakom iskrenom i otvorenom čitaocu onemogućava bilo kakvu idealizaciju „lika i dela“, naročito su suočavanju o drugim dostupnim svedočenjima o istim, ona podvig velikog umetnika čini tim stvarnijim, uverljivijim i upečatljivim. To što je umetnik ipak samo čovek, sa svim svojim vrlinama i manama, nimalo ne unižava umetnika, ali bi itekako moglo da uzvisi čoveka, ne neku njegovu idealnu projekciju, koja nam često služi za opravdavanje naših vlastitih slabosti, nego konkretnog „istoričnog“ čoveka, poput svih nas, koji nije pošteđen ni jedne brane i iskušenja na putu da osmisli i ostvari svoj jedan i jedni život na ovom i svim svetovima koji postoje i koji će postojati.

Genijalnost Tarkovskog koju smo pomenuli, a koju je sam nesporno verovao, stoga nije bilo toliko povezana sa njegovim umetničkim ostvarenjima koliko sa njegovom verom u „misiju“ i smisao sopstvenog stvaralaštva, stvaralačkom usredsređenošću i usmerenošću kao verovatno najvećem daru duha ne samo umetniku, nego i svakom pojedinačnom čoveku.

Ne gasimo zato vatru, nemamo opravdanja.

error: Content is protected !!