Nikola Danilevič
Protojerej Nikola Danilevič, zamijenik predsjednika Odjeljenja za spoljnje crkvene poslove Ukrajinske Pravoslavne Crkve Moskovske patrijaršije [UPC MP], rođen je 22.5.1977. godine u Rovenskoj oblasti (Ukrajina). Završio je Počajevsku duhovnu seminariju (1994–1998), a zatim Moskovsku duhovnu akademiju (1998–2005), gdje je dobio zvanje kandidata bogoslovlja. Usavršavao se u Grčkoj, Italiji i Francuskoj, a trenutno je i predavač Kijevske duhovne akademije. Sa ponosom ističe da je otac dvojice sinova i Ukrajinac. Otac Nikola je u ekskluzivnom razgovoru za naš i-magazin govorio o situaciji u Ukrajini, odnosu UPC MP i Carigradske patrijaršije itd.
Oče Nikola, bili ste svjedok razvoja odnosa između UPC MP i Carigradske patrijaršije u dužem vremenskom periodu. Kako Vam se danas čini taj odnos? Da li je nešto u njemu upućivalo na situaciju koju imamo danas?
– Sa naše strane, mi smo se uvijek sa poštovanjem odnosili prema Carigradskoj patrijaršiji, kao prema Crkvi od koje smo dobili krštenje. Međutim, ukoliko se ta Crkva uvijek nazivala „majkom Crkvom“ – njeno najnovije ponašanje jeste potpuno antikanonsko i nikako se ne može nazvati „majčinskim“. Želim da istaknem da se mi nikada nismo neprimjereno odnosili prema Carigradu. Kada god bi nam rekli da žele da nam pomognu – mi smo reagovali mirno i staloženo – nismo željeli da naša reakcija bude povod za bilo kakvu akciju. Nismo se odricali od njihove pomoći. Ako žele da pričamo o rješavanju problema na osnovu realne situacije i kanonskog predavanja – u redu, mi smo za to uvijek spremni. Međutim, ono što se dešava ovih dana protivrječi samim riječima koje smo slušali u Carigradu o tome da se neće praviti nikakva paralelna struktura. Ovo što vidimo danas nisu hrišćanski postupci. Kada bi htjeli da postupaju hrišćanski, prvo bi se konsultovali sa nama.
Ovih dana se očekuje dolazak „egzarha“ Carigradske patrijaršije u Ukrajinu. Kakve mogu biti posljedice njihovog rada? Ko su oni? I šta se može očekivati od njihovog djelovanja u Ukrajini?
Već je nekoliko puta istaknuto da su „egzarsi“ koji su poslani u Ukrajinu zapravo „legati“, poslenici, opunomoćenici sa posebnom misijom. Arhiepiskop Danilo je, koliko nam je poznatgo, rodom iz Trnopoljske oblasti i to iz grko-katoličke porodice. Čak je završio jednu godinu unijatske seminarije u gradu Ivano-Franskovsku. Tek po dolasku u SAD postao je pravoslavan, a zatim i episkop u carigradskoj jurisdikciji. Drugi episkop, Ilarion, rođen je u LJvovskoj oblasti, završio je našu Kijevsku duhovnu seminariju. Tokom školovanja u Grčkoj rukopoložen je u Carigradskoj patrijaršiji, pa je poslije službe u Španiji i Portugalu upućen u Kanadu. Njih dvojica relativno često dolaze ovamo i dobro poznaju Ukrajinu. Ali, kako rekosmo, suština problema jeste u nekanoničnosti zadatka na koji su poslani. Jer, do sada se o svemu govorilo na nekom teorijskom nivou, a sada su već učinjeni konkretni koraci, vode se pregovori o pravljenju jedne paralelne strukture. Moram da kažem da, kada bi se taj put doveo do kraja i došlo do pravljenja jedne takve strukture, to još uvijek ne bi riješilo ništa. Došlo bi do raskola, do prekida evharistijskog opštenja na svepravoslavnom nivou. Znamo da nijedna od pomjesnih crkava ne bi priznala takvo rješenje. Ali čini se da trenutno rješenje jeste zapravo rješenje „sjekirom“ – u pokušaju da se „riješi“ ukrajinsko crkveno pitanje, Carigrad prijeti da napravi raskol u vaseljenskom pravoslavlju.
Šta možemo očekivati u budućnosti, u Ukrajini i u pravoslavlju?
Najprije mislim da je potrebno reći da je neophodno mnogo molitve i mudrosti. Ne treba dizati paniku i širiti histeriju. Danas je sve moguće. Nažalost, i najgora rješenja, a možda se sve okonča i dobro, na neki način koji trenutno ne vidi ni Carigrad, ni Ruska Pravoslavna Crkva, ni mi sami. Ne smatram da ima mjesta za stvaranje etničkih podjela po shemi: UPC će podržati sve slovenske crkve, Carigrad sve helenofone. Crkva ne bi trebalo da živi tako – problem jednog člana Crkve jeste problem cijelog Tijela. Upravo zato mi i predlažemo jedan veliki sabor svih poglavara pomjesnih pravoslavnih crkava, na kome bi riješili ne samo ukrajinsko crkveno pitanje, već i mnogo toga što stoji pred Pravoslavnom Crkvom u današnjem vremenu.
Pred nama u Ukrajini stoji vrijeme iskušenja. Ali vrijeme iskušenja nas opominje da je naš osnovni zadatak – ići, uputiti se svakom konkretnom čovjeku. Mogu da nam uzmu hramove. Kada god su nam oduzimali hramove – ti hramovi bi opustijeli. Nema u njima konkretnih ljudi koji bi bili Crkva, nema zajednice. Ostaju zidovi. A mi imamo zajednicu. Danas je najvažniji zadatak pred nama – čuvati svakog čovjeka, svaku zajednicu.
