Autografi

Crkveni udar

Sv. Vasilije Veliki na početku svog Šestodnevskog protološkog govora o Postanju ispostavlja retorički dilemu „da li da opjeva našu istinu“.[1] Istinu o početku svega. Početkom se, ako je riječ o istini, ukida svaka dilema, prestaju one nejasnosti i neodlučnosti, isključuju se sve dvosmislenosti, istinuje se ono što je započelo. Ako je, pak, riječ o ne-istini kao počelnom principu, onda dileme prije početka, nastavljaju da žive i umnožavaju se poslije, i prerastaju kao tumorske ćelije u bolest, ne samo zaraženog početka nego i života onoga što započinje, što na kraju dovodi do smrti i nepostojanja, odnosno do ne-istine.

U priči o Ukrajinskoj Pravoslavnoj Crkvi, imamo upravo takav početak, jer da nije tako mogli bismo, sasvim komforno da sada razvijamo različite akademske diskurse, sakriveni iza naših titula i zvanja, pa da teološki problem situiramo u priči o krizi, krisisu, kako je već neko duhovito i pametno difamirao takav arhi, pa da iz onoga nevidljivog razumijemo ono vidljivo ili da filosofski, „po mudrosti po svijetu“, početak bude o fisisu, da iz onog vidljivog ono nevidljivo protumačimo. Ali da ostavimo prezizijulasovce i presokratovce, Sv. Vasiliju i Sv. Maksimu, i Platonu i Aristotelu, a da počnemo na drugačiji način, prosto ljudski, odnosno vaseljenski, da pogledamo o čemu je riječ.

U Crnoj Gori je u toku suđenje za takozvani državni udar na dan izbora 2016. godine, ovo naglašavam zbog onih koji nijesu iz Crne Gore, a njih je kao što je opštepoznato, barem porijeklom, mali broj u svijetu. Prije početka suđenja za takozvani državni udar, svima je sve bilo jasno, dilema je bila samo retorička, a kako je počeo da se odvija Proces, da činjenice govore, da se pojavljuju svjedoci, da se upoznajemo sa detaljima priče, na samom kraju sve je postalo nejasno, a posebno da li je nešto počelo ili nije.

U crkvenom udaru, ne više takozvanom, prije početka, takođe sve je bilo jasno i nedvosmisleno. Imamo Ukrajinsku Pravoslavnu Crkvu koja je u kanonskom jedinstvu sa svim pravoslavnim pomjesnim crkvama, imamo različite paracrkvene organizacije koje su se svojevoljno iz takvog opštenja isključile, takođe nemamo nikakav poznati zahtjev za promjenu kanonske pozicije UPC u odnosu na Rusku Pravoslavnu Crkvu (iako je pominjano postojanje takvog dokumenta, on nije, koliko mi je poznato, prezentovan). Reklo bi se sve je jasno i onda… počinje Proces. I cijeli Proces odvija se u jednoj novelizaciji, odnosno odigrava se po obrascu koji u ovom slučaju ne dolazi iz crkvene sfere, nego neke nama još uvijek nepoznate.

I da hoću ne mogu izbjeći ovdje analogije sa najpoznatijim Procesom na svijetu. Kafkinim. Sve počinje hapšenjem Jozefa K. koga je neko oklevetao, iako nema nikakve krivice. Jozef K. vjeruje da je to rođendanska šala njegovih kolega slično kao što je i Proces UPC počeo na 1030. rođendan krštenja Kijevske Rusije. Cilj optužbe nije da se dokaže krivica, jer nje nema, jedino ako krivica nije nevinost, već da se nametne socijalna i psihološka stigmatizacija kojoj će optuženi podleći tako što će se podvrći samokastrirajućem preispitivanju ne bi li sam našao u sebi grijeha i krivice. Titoreli, sudski slikar, će Jozefu K., objasniti tri moguća scenarija oslobođenja. Jedan je da se nevini, oslobodi u potpunosti svake krivice, što je u teoriji moguće ali u praksi nije, i nije poznat takav slučaj; drugi, ono uslovno oslobađanje, da se optuženi kazni nekim manjim prestupom koji ga ne oslobađa Procesa, već mu samo omogućava da trenutno izbjegne ono neizbježno, koje će svakako uslijediti; i treći, nama najpoznatiji, da se uvede stanje zamrznutog konflikta, a o njemu već sve znamo. Uglavnom nevini se mora osuditi, a o tome bar, nešto znamo. U literarnom Procesu, a Kafkin je ostao nezavršen, za razliku od stvarnog, niko neće biti osuđen i kažnjen i neće snositi posledice. U stvarnom Procesu UPC-u, možda se, umjesto birokratski nezainteresovanog i čak dobronamjernog Titorelija, pojavi na primjer Emanuil i isto ovo objasni, sada stvarnim i konkretnim ljudima, o optužbama za kolektivnu krivicu. Riječ je naravno o francuskom Emanuilu, a onaj Drugi…

U cijelom ovom Procesu, poslije pripremnih ročišta, na kojima su se pojavljivali razni „sudski eksperti“ i „svjedoci“, a koji su trebali da pripreme teren za glavni pretres i iznošenje krucijalnog dokaza, nijesmo ništa više čuli od onoga što nijesmo i prije početka znali. I, konačno, ukrajinsko se pojavilo u dokumentu proročkog naziva „Omiloun ta keimena“ (Dokazi ili činjenice govore), koje je u septembru ove godine izdala Vaseljenska Patrijaršija. Sam naziv me podsjeća na čuveni Kalvinov egzegetski stav sola Scriptura (Sveto Pismo se tumači samim sobom) u kojem je vjerodostojnost onoga o čemu se govori posvjedočeno iz „svjetlosti Svetoga Duha“ u Kalvinovom slučaju, a u našem Sveštenim Sinodom pod predsjedavanjem Njegove Božanske Svesvetosti Patrijarha Vaseljenskog. Kalvin će ovaj svoj teološki program nametnuti samo građanima Ženeve, gdje je vladao do svoje smrti, a u našem slučaju pošto nema tih građana i te vlasti u Carigradu, onda će biti urbi et orbi.

U jednom nevelikom dokumentu, u kojem je centar pažnje usmjeren na jedan dokumenat iz 1686. godine, odnosno Sinodsko pismo kojim je ustupljeno, „po ikonomiji“ od strane Vaseljenske Patrijaršije, pravo hirotonije kijevskih mitropolita Moskovskoj Patrijaršiji, ne možemo pronaći one razloge koji bilo koga čitaoca mogu ubijediti u razloge za započinjanje ovoga Procesa, a kamoli za osudu. U iscrpnim filološko-teološkim interpretacijama, kojima obiluje ovaj dokument, a kojima se želi istaći razlika između relevancije Pisma (Sinodskog) i Tomosa, „otkriva“ se ono što niko nije ni dovodio u pitanje.

U pomalo nepotrebnom nabrajanju svih onih relevantnih istraživača koji su se bavili ovom temom, emfatički se naglašavaju i ruski istoričari i kanonisti, od kojih treba posebno izdvojiti jednu izuzetnu ličnost – Vadima Mironoviča Lurjea. E taj Lurje kao i ostali ruski istoričari, složili su se, stoji u dokumentu, u svojim zaključcima povodom Sinodskog pisma, da su njegove odredbe imale jasno za cilj očuvanje kanonske vlasti Vaseljenske Patrijaršije nad kijevskom eparhijom. Dobro, opet se možemo složiti da sve to tako i stoji u tom dokumentu. Ali ostaje opet pitanje čemu sada Proces.

Jedan malo poznati pisac i aforističar izvan grčkog govornog područja Mihail Micakis počinjao je svaki svoj spis pitanjem „Zašto?“. Micakis je na proznu autoprovokaciju i iznosio razloge zašto je nešto zato, u pomenutom tekstu i u drugim objavama Vaseljenske Patrijaršije ne možemo naći ono zato. Pa i ako se složimo da je sve tako i da je poslednjom Odlukom Vaseljenske Patrijaršije povučena punovažnost Sinodskog pisma iz 1686, ostaje činjenica da UPC i dalje ima kanonsku jurisdikciju na prostoru Ukrajine sa sve liturgijskim pominjanjem Njegove Božanske Svesvetosti.

Iz drugog stava pomenute Odluke, međutim, postaje jasno da to neće biti još zadugo. Naime, odlukom o osnivanju stavropigiona Vaseljenske Patrijaršije u Kijevu jasno je kako će Proces dalje teći. Nije cilj samo da se raskolnici uvedu u kanonski poredak, već da se kanonska jerarhija UPC proglasi nekanonskom i raskolničkom. Na budućem saboru projektovane Pravoslavne crkve u Ukrajini koji će se sazvati u ovom stavropigionu neće biti kanonske UPC jer ona po odlukama, već pripremljenim, Vaseljenske Patrijaršije neće ni postojati. U procesu koji će se ubrzavati Vaseljenski Patrijarh će poslije odbijanja UPC-a i mitropolita Onufrija da prihvate Odluke Vaseljenske Patrijaršije odrediti privremene egzarhe i druge organe na čelu UPC-a, čime će im biti i onemogućeno da koriste više ovo ime, već će biti državnom uredbom preimenovani kao arhiepiskopija Ruske pravoslavne crkve u Ukrajini.

Ovdje moram stati da dođem do daha, i da se sjetim riječi jednoga starca iz sovjetskog vremena o. Josifa, koji je na mesijanske poruke koje su dolazile iz njegove okoline o optimističkim viđenjima da će Carigrad opet biti naš pravoslavni i da će Sveta Sofija opet biti crkva odgovarao: „Zašto će nam Sveta Sofija? Ko će ući u nju? Raspućin!“.

O Procesu UPC napisano je ovih mjeseci mnogo različitih viđenja[2] i predviđanja, ali malo je toga učinjeno od onih koji mogu i trebaju, a to su pomjesne pravoslavne crkve. Bojim se da i neće previše toga uraditi i da će ovo stanje „zamrznutog konflikta“ trajati dugo, barem do nekog narednog Procesa. A onda će se opet nastaviti istim putem, uz bezbrojne pozive na mir i ljubav u svijetu. Vratićemo se temi ekologije, tako omiljenoj Njegovoj Božanskoj Svesvetosti, i naravno pravima hrišćanskih manjina u rezervatima, sa brigom do poslednjeg preživjelog.

Na kraju, moram, ne mogu da ne kažem o duboko nehumanom pozivu iz poslednje Odluke Vaseljenske Patrijaršije, a koja se odnosi na poziv na izbjegavanje svake vrste nasilja u Ukrajini radi „očuvanja mira i ljubavi Hristove“. Da nijesu pomenuli ovo poslednje bilo bi samo licimjerno ovo pozivanje, u moru takvih sličnih ispraznih fraza, kojima se usput legitimizuje takvo nasilje, ali još pozvati za svjedoka i Hrista… Sjećam se, kako me je fascinirala u ranom djetinjstvu jedna riječ, skoro poluglas, koji je moja komšinica izgovarala kada god se susretala sa nepravdama u životu, a njih je, hvala Bogu, bilo dosta, ona bi na takve životne izazove odgovarala rječcom „Pi“. Poslije sam saznao da je Pi matematička konstanta koja je beskonačna i neperiodična. Pošto moja komšinica nije bila matematičarka za nju je Pi bilo nepromjenjivo i značilo je samo Pi.

 

 

[1] Ovaj tekst je preskromni čin blagodarnosti gostoprimstvu mitropolita borispoljskog i brovarskog Ukrajinske Pravoslavne Crkve, gospodina Antonija i njegovih saradnika u zimu 2012. godine, kada sam sa kolegom Đogom boravio desetak dana na Kijevskoj duhovnoj akademiji.

[2] Posebno je tu prosvijećujući i ukrepljujući doprinos teološkog internet magazina Teologija.net, u kojem je svaki iskaz i svaka riječ u tekstovima o krizi u Ukrajini bio ne samo koristan nego i pravi dar za uzdarje svima onima koji su ožalošćeni ovakvim događajima. Uz svo uvažavanje svih dobrih tekstova o ovoj temi, treba izdvojiti izvanrednu mikrodisertaciju Darka Đoge „Između tri Rima: istorija, sadašnjost i perspektive crkvene situacije u Ukrajini“, objavljenu u više nastavaka, koju, vjerujem, da su pročitali oni koji trebaju da je pročitaju dobro bi se zamislili.

error: Content is protected !!