Prevodi i prepisi

Čovjek – stvorenje i stvaralac

Mikalojus Konstantinas Čijurlionis, Stvaranje sveta III, 1905-1906.

Ne plašim se te reči – „ograničenost“: rad onog najvišeg što postoji u čoveku – razuma – svodi se baš na neprekidno ograničavanje beskonačnosti, na deljenje večnosti na pogodne, lako svarljive porcije – diferencijale. (Jevgenij Zamjatin, „Mi“)

U moru surovih informacija sa kojima se nosimo svakodnevno, bujicama ljudskih leševa, koje iskaču pred našim očima, a koje je srpska književnica Gordana Ćirjanić odlično okarakterisala kao savremenu pornografiju, bilo u vijestima, bilo kroz zabavne sadržaje, novinski natpis o uginulom kitu nasukanom na obalu sa utrobom prepunom plastičnih kesa, ne djeluje na nas ni šokantno. Ako zanemarimo ekologe i ljude posvećene očuvanju biljnog i životinjskog svijeta (koje ovakva vijest često razbjesni više od poginulih u Siriji), većinu nas neće mnogo okrznuti. Sjetićemo se bezživotnog tijela dječaka izbjeglice, koje je more isto kao i kita surovo i ravnodušno izbacilo iz svojih prostranstava i svako zamišljanje nad životinjom će nas zaobići.

Ali, potrebno je početi od kita. Od stvorenja koje nam je dato, kao takvo, drugačije, nemoćno, ogromno i neshvatljivo da o njemu brinemo i damo mu mogućnost vječnog postojanja. Potrebno je početi od neshvatljivosti i drugosti bića jer se isključivo u tome kriju njegova ljepota i naša odgovornost

Stvaranje čovjeka se odigralo u svijetu koji je stvoren prije njega. Bog koristi materiju koju je stvorio prije čovjeka da bi ga od nje oblikovao. Kada mu je udahnuo svoj dah i učinio ga sličnim sebi, čovjek je već postavljen u jedan već postojeći svijet, gotov vrt, savršen u svojoj raznolikosti koji mu je dat na korištenje, tj. na upravljanje i dovršavanje („Jer Gospod Bog stvori od zemlje sve zveri poljske i sve ptice nebeske, i dovede Adamu da vidi kako će koju nazvati, pa kako adam nazove koju životinju, onako joj bude ime.“ [Post. 2, 19]) i učestvovanje u tom ogromnom Božanskom projektu. Što zapravo, znači da je Božanskom promišlju čovjek Njegov satvorac, sveštenik svega stvorenog, koji je pozvan da čudesno djelo stvaranja neprestano dovršava sopstvenim slobodnim stvaralačkim činom.

Ono što čovjek nije mogao da prihvati, sa čim se rve do danas i bol te borbe će ga pratiti do kraja vremena jeste upravo jedini, nužni preduslov istinskog stvaralaštva i otjelotvorenja božanske ikone u sebi, a to je sloboda.

Nikolaj Berđajev je sebe smatrao filozofom slobode. Tvrdio je da je sloboda pojam koji je zauzeo centralno mjesto u cjelokupnom njegovom mislilačkom opusu, ali da su ga mnogi tumači previdjeli i postavili na drugo mjesto u odnosu na ideje objektivizacije ili stvaralaštva.

„Potvrđujem primat slobode nad postojanjem“,[1] čuvena je Berđajevljeva radikalna misao, kojom on zaokružuje svoje učenje da ukoliko nismo slobodni, naše postojanje prvenstveno kao bogolikih bića, može itekako da se dovede u pitanje. Da ga ne bi optužili za propovijed anarhije i samovolje u određivanju moralnog ponašanja, Berđajev je isticao i naglašavao da je pozvanje čovjeka koje se temelji na slobodi uvijek plemenito i viteško. „Čovjek mora individualno ostvarivati dobro, ispunjavajući svoje jedinstveno predodređenje, u strahu da ne izgubi svoju ličnost i svoje ja (koje nije empiričko). To je teška dužnost, iako ne u svakodnevnom malograđanskom smislu.“[2]U Berđajevljevskom duhu, biti slobodan, znači ne okivati se objektiviranom stvarnošću i prihvatiti skoju iskonsku pripadnost transcendeciji. Jezikom hrišćanstva, biti slobodan znači prihvatiti svoju besmrtnost i pripadnost Tvorcu.

Samo iz te perspektive čovjeka sposobnog da se ne pokori sopstvenoj umnosti i potrebi da razumije svijet, objektivira ga i pretvori u oruđe lažnog oboženja, moguće je prihvatiti drugost svijeta, zavoljeti ga i produžiti stvaralački akt Tvorca na koji smo pozvani.

Stvaralaštvo je krajnji etički čin za Berđajeva. Etika prema njemu, ne može da podliježe zakonu, na način na koji ni ljubav ne može da podliježe objektivnim formama. Ona im uvijek izmiče. Moral je samo očajnički potez čovjeka okovanog u svoju palost, a „iza svih tih moralističkih pokušaja“, kaže Berđajev, „krije se duboka malograđanština savremenog društva“[3]. Jer šta je malograđanština nego sravnjivanje i izjednačavanje i pokušaj postavljanja ličnosti, prirode i drugoga pod isti zajednički imenilac. Oficijelni moral ne dozvoljava čovjeku da iskusi tragediju postojanja, bez koje on ne može biti stvaralac, a samim tim niti postupati etički.

I zaista je tako. Naše forme društveno prihvatljivog postojanja ne dozvoljavaju da svijest o tragediji postane modus vivendi ili stvaralački pokretač savremenog čovjeka. I različiti oblicii religioznosti, takođe zatvaraju čovjeka u nametnuti model postojanja koji, kako je smatrao Berđajev, najčešće vrhuni u jednoj nepriličnoj samodovoljnosti i zadovoljstvu.

Čovjek slobode neminovno iskušava tragediju. On je razapet između dva dobra, dve ljubavi i na kraju ega koji ga vuče ka zemlji i Božanskog podobija koje mu ne dozvoljava da se sa tom zemljom u potpunosti poistovjeti vukući ga ka stvaralaštvu. U tom procijepu nalazi se zapravo, prostor za čovjeka i njegovo djelovanje i on čini mogućim krajnju osjetljivost za sve ono što je drugačije, nedokučivo i izmiče apsolutno svim objašnjenjima. Unutar tragičnog opita stvarnosti kit prestaje da bude daleko biće sa kojim nemamo dodira i čija zlokobna smrt nema uticaja na našu egzistenciju, a čovjek postaje sposoban da stvara i čini ono za šta je predodređen. Vraća se Bogu kroz stvaralaštvo, prinoseći Mu tvorevinu, na način koji je samo njemu kao Bogolikom biću svojstven.

Van procijepa gubitak osjećaja za materiju je dozvoljen. Dobra ovoga svijeta kroz koja nam se daje Bog, industrijalizacijom postala su proizvod sa kojom naša lična djelatnost ima veoma malo veze. Priroda postaje dobro koje treba da nam služi, a njena drugost lak plijen za racionalizaciju i objektivizaciju. Polazeći od takvog stava prema prirodi i drugi čovjek doživljava sličnu sudbinu. Naravno, represija je u tom pogledu nešto zahtjevnija i objektivizacija potrebuje razvijanje čitavih ideologija, ali ako uzmemo u obzir cjelokupnu istoriju čovječanstva koja počinje padom, lako uviđamo da čovjek sa tim nikada nije imao problema.

Zarobiti drugog čovjeka umom, znači izbjeći tragediju, zapravo pokušati, jer je to nemoguće, i djelovati van njenog okvira u odnosu na zakon koji smo sami osmislili. I tu sve počinje, od kita koji je ubijen dozvoljenim „moralnim“ bacanjem bespotrebnog otpada, pa do čovjeka, djeteta koga smo „moralno“ ocijenili kao otpad.

Ranjivost i saosjećanje jedino su mogući u tragičnom procijepu čovjekove slobode koja „dolazi od blagodati, a ne od slobode volje.“[4] Zato je za aktivno čuvanje slobode neophodna askeza. Suprotstavljanje objektiviranom svijetu i predavanje transcendenciji svojstvenoj ličnosnom postojanju.

Čovjek stvara, tj. dovršava stvaranje i uznosi Bogu ono što mu je zadato,samo ako je izložen, ogoljen i daje sebe. U rascjepu između svog tragičnog i istovremeno oblagodaćenog postojanja, čovjek je jedino i isključivo stvaralac koji se ne miri i za koga, po riječima Nikolaja Berđajeva „Smrt posljednjeg, najžalosnijeg stvora, nepodnošljiva je, i ukoliko i ta smrt ne bude pobjeđena, svijet nema opravdanja i ne može biti prihvaćen.“[5]

 

Izvor: Vidoslov, br. 77 (2019), str. 83-86.

 

[1] Nikolaj Berđajev, Samospoznaja (Zepter book World, Beograd, 1998): 248

[2] Nikolaj Berđajev, Tragedija i svakodnevica (Logos, Beograd, 1997.):179

[3] Ibid, 178.

[4] Nikolaj Berđajev, O čovekovom pozvanju (Zepter book World, Beograd, 2000): 89

[5] Ibid,277