Prevodi i prepisi

Beleška u odbranu Dostojevskog od optužbi za „novo“ hrišćanstvo

 

„Čovek je svaki laža.“ (Rim. 3, 4) – „A sada tražite da ubijete mene, čoveka koji sam vam kazao istinu.“ (Jn. 8, 40)
„Ne mislite da sam došao da donesem mir na zemlju; nisam došao da donesem mir nego mač.“ (Mt. 10, 34)
„I biće jedno stado i jedan pastir“. (Jn. 10, 16)
„Početak je mudrosti strah Gospodnji“.  (Ps. 111, 10)
„Boj je ljubav.“ (1. Jn. 4, 16) – „U ljubavi nema straha, nego savršena ljubav izgoni strah napolje.“ (1. Jn. 4, 18)

Može li suština hrišćanstva da se svede samo na humanost?[1] Da li je cilj hrišćanstva sveopšta harmonija i blagostanje na zemlji, koje se postiže prirodnim progresom čovečanstva?

Najzad, da li je osnova na kojoj hrišćanski život i rad počivaju samo ljubav?

Ako se ova pitanja direktno postave, odgovor na njih ne može biti sporan. Ako sva istina leži u humanosti, šta će tu hrišćanska religija, zašto uopšte da govorimo tada o njoj, umesto da otvoreno propovedamo prosto humanost? Ako se životni cilj postiže prirodnim progresom i sastoji u zemaljskom blagostanju, zašto to da dovodimo u vezu s takvom religijom, koja sva počiva na tajni, čudu i podvigu? Najzad, ako je sav smisao religije svodi jedino na osećanje ljubavi kod čoveka, to znači da religija nikakvog smisla uopšte nema i da ona sama uopšte nije potrebna. Jer ljubav čovekova, bez obzira na svu njenu psihološku složenost, u moralnom pogledu tek je čista slučajnost i nikako ne može da čini sadržaj religiozne propovedi. Sam Apostol ljubavi svoju propoved temelji ne na pouci ljubavi, već na mističnoj istini ovaploćenja Božanskog Logosa: „što beše od početka, što smo čuli, što smo videli očima svojima, što sagledasmo i ruke naše opipaše, o Logosu (Reči) života: (i život se javi, i videli smo, i svedočimo, i objavljujemo vam Život večni, koji beše u Oca i javi se nama;) što smo videli i čuli objavljujemo vama da i vi s nama imate zajednicu, a naša zajednica je sa Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Hristom“ (1. Jn. 1, 1–3). A o ljubavi se govori posle, jer ljubav može da bude delotvorna jedino ako izvire iz verujuće i preporođene duše. A izvirući iz samog čoveka ona ostaje tek lično raspoloženje, jer ljubav (kao obično osećanje) ne može ni drugome da se da, ni od drugog da se traži – može samo da se konstatuje njeno prisustvo ili odsustvo u datom slučaju. Dakle, sama po sebi, kao subjektivno stanje, ljubav ne može da bude predmet verske dužnosti ili zadatak verskog delovanja. Direktno postavljanje navedena tri pitanja i odlučan odgovor na njih u negativnom smislu, čine glavni interes i vrednost brošure Naši novi hrišćani. Ono što autor napada – nastojanje da se opšta mesta apstraktnog morala, koja se zaklanjanju iza imena hrišćanstva, a bez hrišćanske suštine, podmetnu kao živo celovito hrišćanstvo – ovo nastojanje veoma je rašireno u naše vreme i valjalo je na njega skrenuti pažnu. Nažalost, razotkrivajući zablude pseudohrišćanstva, autor brošure ih je pripisao imenima dva ruska pisca, od kojih je, u najmanju ruku, jedan ovih zabluda poptuno oslobođen.

Autor brošure s pravom visoko ceni značaj i zasluge Dostojevskog. Ali hrišćanska ideja, kojoj je služio ovaj izuzetan čovek, u njegovom umu, po mišljenju gospodina Leontjeva, izopačena je primesom sentimetnalnosti i apstraktnog humanizma. Nijanse sentimentalnosti mogu se naći u stilu autora Bednih ljudi, ali humanizam Dostojevskog ni u kom slučaju nije onaj apstraktni moral, koji Leontjev razobličuje, budući da je najveće nade čoveka Dostojevski zasnivao na istinskoj veri u Hrista i Crkvu, a ne na veri u apstraktni razum ili u ono bezbožno i mahnito čovečanstvo, koje je u romanima samog Dostojevskog jasnije nego igde drugde pokazano u svoj svojoj niskosti. Humanizam Dostojevskog počiva na mističnoj, natčovečanskoj osnovi istinskog hrišćanstva, a kada se jedan stvaralac ocenjuje s hrišćanske tačke gledišta, najvažnije od svega je na čemu stoji i od čega polazi..

„Da li je moguće – pita Leontjev – da se nova nacionalna kultura zasniva samo na blagonaklonom osećanju prema ljudima, bez naročitih, konkretnih, u isto vreme i materijalnih i mističnih predmeta vere, koji su iznad tog čovečanstva – to je pitanje.“ Na ovo pitanje Dostojevski bi odgovorio odrično, isto kao i autor brošure. Ideal istinske kulture – istovremeno narodne i vaseljenske – Dostojevski je temeljio ne samo na blagonaklonom osećanju prema ljudima, nego pre svega na mističnim predmetima vere, koji su iznad čovečanstva – i to na Hristu i na Crkvi, i samo stvaranje istinske kulture Dostojevski je zamišljao prvenstveno kao religiozno „pravoslavni delo“, a „vera u božanstvo Drvodelje iz Nazareta, raspetog u vreme Pontija Pilata“[2] bila je nadahnjujuće načelo za sve ono što je govorio i pisao Dostojevski.

„Hrišćanstvo ne veruje ni u vrhunski autonomni moral ljudi, ni u um sveukupnog čovečanstva, koji treba pre ili kasnije da stvori raj na zemlji“[3]. Ni u šta slično nije verovao ni Dostojevski. Ako je on i bio moralista, kako ga naziva gospodin Leontjev, njegov moral nije bio autonoman (samovoljan), već hrišćanski, zasnovan na verskom preobraćenju i preporođenju čoveka. A sveukupni um čovečanstva s njegovim nastojanjima da iznova stvori vavilonsku pometnju ne samo da je odbacivao sam Dostojevski, već je on služio i kao predmet njegovih zajedljivih podsmeha i to ne samo na kraju njegovog života, već i ranije. Neka gospodin Leontjev ponovo pročita makar Zapise iz podzemlja.

Dostojevski je verovao u čoveka i čovečanstvo samo zbog toga što je verovao u bogočoveka i bogočovečanstvo – u Hrista i u Crkvu.

„Hrista poznajemo ne drugačije nego kroz Crkvu. Ljubite pre svega Crkvu.
Samo kroz Crkvu možete da se sretnete s narodom – prosto i slobodno i zadobijete njegovo poverenje.
Treba se od naroda učiti smirenju uma i shvatiti da u njegovom pogledu na svet ima više istine, nego u našem.
Zato smirenje pred narodom, za onog ko jasno sagledava svoja osećanja, nije ništa drugo do smirenje pred Crkvom.“[4]

Ispod ovih sjajnih reči potpisao bi se, bez svake sumnje, i Dostojevski. U Piščevom dnevniku gospodin Leontjev mogao bi da pronađe mnoga mesta koja iskazuju iste ove msili. Dovoljno je ako se setimo šta se tamo govori protiv naših narodnjaka, koji su heteli da se ujedine s narodom i čine dobro mimo Crkve.

Samo kroz ljubav prema Crkvi i služenje njoj može se zaista služiti svome narodu i čovčanstvu. Jer ne mogu se služiti dva gospodara. Služenje bližnjem treba da se slije sa služenjem Bogu, a Bogu ne može da se služi drugačije nego voleći ono što je On sam zavoleo – jedini predmet ljubavi Božije, Njegovu ljubljenu i prijateljicu, to jest Crkvu.

Crkva je čovečanstvo, kroz Hrista oboženo, i ako se uz veru u Crkvu veruje u čovečanstvo – znači da se veruje samo u mogućnost njegovog oboženja, da se veruje, po rečima Svetog Atanasija Velikog, da je u Hristu Bog postao čovek da bi čoveka načinio bogom. A ova vera nije jeretička, već istinski hrišćanska, pravoslavna, očinska.

I s ovakvom verom, propovest ili proročanstvo o sveoštem pomirenju, opštesvetskoj harmoniji itd. odnosi se neposredno samo na konačan trijumf Crkve, s kojim će, po rečima Spasitelja, biti jedno stado i jedan pastir, a po Apostolu, Bog će biti sve u svima.

Dostojevski je bio u prilici da razgovara s ljudima koji nisu čitali Bibliju i koji su zaboravili katihizis. Zbog toga je on, da bi ga razumeli, hteo ne hteo upotrebljavao takve izraze kao što je „sveopšta harmonija“, kada je želeo da govori o Crkvi, trijumfujućoj ili proslavljenoj. I zalud gospodin Leontjev ukazuje na to da trijumf i slavljenje Crkve treba da se odigraju na onom svetu, jer Dostojevski je verovao u sveopštu harmoniju ovde, na zemlji. Jer takvu apsolutnu granicu između „ovde“ i „tamo“ Crkva ne pravi. I za samu zemlju, u Svetom Pismu i u učenju Crkve, postoji termin izmenljiva. Jedno je ona zemlja o kojoj se na početku Knjige Postanja kaže da je bila bez obličja, pusta i tama nad bezdanom (Post. 1, 2), a drugo je ona o kojoj se kaže „i sam Bog biće s njima“ (Otkr. 21, 3) – i biće drugačija ta nova zemlja, u njoj će pravda živeti. Stvar je u tome da moralno stanje čovečanstva i svih duhovnih bića nimalo ne zavisi od toga da li oni žive ovde, na zemlji ili ne, naprotiv, sama situacija na zemlji i njen odnos prema nevidljivom svetu ogledaju se u moralnom stanju duhovnih bića. I ta sveopšta harmonija, koju pretskazuje Dostojevski, nipošto ne predstavlja utilitarno blagostanje ljudi na sadašnjoj zemlji, već upravo načelo one nove zemlje u kojoj pravda živi. I ostvarenje ove sveopšte harmonije ili trijumfujuće Crkve neće doći kroz miran napredak, već mukotrpno i bolno rođenje, kao što je to opisano u Apokalipsi – omiljenoj knjizi Dostojevskog pred kraj njegovog života. „I znak veliki pokaza se na nebu: Žena obučena u sunce, i mjesec pod nogama njezinim, i na glavi njezinoj vijenac od dvanaest zvijezda. I ona bješe trudna, i vikaše od bolova mučeći se da rodi.“ (Otkr. 12, 1–2)

I tek iz ovih bolova i muka sledi trijumf.

„I čuh kao glas naroda mnogoga, i kao glas voda mnogih, i kao glas gromova silnih, gde govore: Aliluja! Jer se zacari Gospod Bog Svedržitelj. Radujmo se i veselimo se i dajmo slavu Njemu, jer dođe svadba Jagnjetova i žena se njegova pripremila. I dano joj bi da se obuče u svilu čistu i svetlu, jer svila označava pravedna dela svetih.“ (Otkr. 19, 6–8)

„I videh nebo novo i zemlju novu; jer prvo nebo i prva zemlja prođoše, i mora nema više. I videh Sveti Grad, Novi Jerusalim, gde silazi sa neba od Boga, pripremljen kao nevesta ukrašena mužu svojemu. I čuh glas gromki sa neba koji govori: Evo Skinije Božije među ljudima, i On će stanovati s njima, i oni će biti narod njegov, i sam Bog biće s njima; I Bog će otrti svaku suzu iz očiju njihovih, i smrti neće biti više, ni žalosti ni jauka, ni bola neće biti više; jer prvo prođe.“ (Otkr. 21, 2–4)

Eto na kakvu svetsku harmoniju i blagostanje je Dostojevski mislio kada je svojim rečima ponavljao proročanstva novozavetnog otkrovenja.

 

Izvor: V. S. Solovьev, „Zametka v zaщitu Dostoevskogo ot obvineniя v novom hristianstve“, v: Sočineniя v dvuh tomah, t. 2, Moskva: Mыslь, 1988, 319–323 = V. S. Solovjov, Pisma Dostojevskom. Tri govora u spomen na Dostojevskog, Beograd: Bukefal, 2017, 73–81.
Prevod: Nada Uzelac

 

 

[1] Beleška je napisana povodom knjige K. N. Leontjeva Naši novi hrišćani. F. M. Dostojevski i gr. Lav Tolstoj (Moskva, 1882). Pomenuta knjiga sadrži dva eseja: „Strah Božiji i ljubav prema čovečanstvu. Povodom pripovetke gr. L. N. Tolstoja; „Od čega su ljudi živi?“ i „O svesvetskoj ljubavi. Govor F. M. Dostojevskog na Puškinovom prazniku“. – prim. prev.

[2] Reči iz Simvola vere, koje je upotrebio Leontjev. – prim. prev.

[3] Citat iz Leontjeva, dat u skraćenom obliku. – prim. prev.

[4] Ovde V. Solovjov narušava etiku citiranja. Prve dve rečenice pripadaju Pobedonoscevu i Leontjev ih citira. Druge dve rečenice su pretrpele smisaono skraćenje. – prim. prev.

error: Content is protected !!