Apologije jedne ideologije

U decemru prošle godine smo bili svjedoci ostvarivanja do juče potpuno nezamislivih i do juna 2018. g. čak i zvaničnom stavu Carigrada protivrječnih postupaka oko „davanja autokefalije“ nekanonskim ukrajinskim pravoslavnim strukturama. Sazivan je „Objedinjujući sabor“ nakon koga je nastao konglomerat raskolničkih organizacija pod nazivom „Pravoslavna crkva u Ukrajini“, nakon čega su se pojavili, uglavnom na engleskom, grčkom i ukrajinskom jeziku propagandni video-materijali kojima se nekanonski i agresivni postupci Carigrada opravdavaju. Takođe, i među srpskim bogoslovima, uglavnom u usmenom razgovoru i tek u ponekom pisanom tekstu pojavljuju se obrisi apologije ideologije koja je dovela do stanja koje imamo danas. Spis koji slijedi nastoji da predstavi retoriku i „argumentaciju“ kojom se brane postupci Carigrada, da ukaže na nedosljednosti u argumentovanju, ali i na posljedice koje sama ideologija i njeno propagiranje imaju na život Ukrajinske Pravoslavne Crkve (i Pravoslavne crkve u cjelini).

„Bez dramatizovanja, bez politike. Ukrajina je daleko“

Najprije moram da kažem da sve češće čujem prividno „smirujuće“ i „zdravorazumske“ izjave kojima se nastoji da se anestetizuju bilo kakve reakcije na dešavanja u ukrajinskom Pravoslavlju ponavljanjem nekoliko parola koje bi trebalo da nas umire, a da čitavu stvar prikažu „manje dramatičnom“ i irelevantnom. Tako čujemo (i čitamo) da čitava kriza, navodno, „nema geopolitičke dimenzije koje joj se pripisuju“ ili da je „Ukrajina daleko“ te nas se, samim tim, stvarnost Crkve na oblama Dnjepra i Dona u suštini odveć mnogo ne tiče. U pitanju je po mnogo čemu preslikana taktika anestetizovanja javnosti koju su krugovi moći (politički i ponekad, na žalost, crkveno-politički) primjenjivali na pitanju Kosova i Metohije: treba imati „zdravorazumsko rješenje“, „patriotizam se ne sipa u traktor“, „Kosovo nas ne smije dijeliti“ i sve ostale parole kojima se sugeriše da je stvar gotova a naša identitetska intimna, unutrašnja vezanost za taj prostor neutemeljena u „realnoj situaciji“ pa time „iluzorna“, „nepotrebna“, jedan vid prekomjerne razdražljivosti koja ne vodi ničemu.

Međutim, upravo kako decenijsko ubjeđivanje da je Kosovo „izgubljeno“ nije urodilo plodom, tako ni retorička de-intimizacija Srba od Kijeva i dalje ne uspijeva. Kao parohijski sveštenik mogu da posvjedočim da je pitanje legalizacije raskola u Kijevu ujedno i jedno od najintimnijih i „gorućih“ pitanja naše crkvene, ako hoćete: parohijske, liturgijske stvarnosti. Otuda izjave o tome da situacija u Ukrajini treba da „prosuđujemo“ sa nekom istorijskom distancom, u privilegovanoj poziciji spoljašnjeg posmatrača apsolutno ne odgovaraju našoj crkvenoj stvarnosti. One ne odgovaraju ni biću Crkve koja ne može biti nezainteresovana za dešavanja „čak u Kijevu“ iz pozicije nijemog svjedoka.

O smislenosti stava da ukrajinska crkvena kriza nema geopolitičke dimenzije tek ne bi vrijedilo trošiti riječi, da se takve izjave zaista ne pojavljuju. U trenutku kada svi politički akteri u Ukrajini otboreno i često govore da je ostvarivanje autokefalije zapravo stvar „nacionalne sigurnosti“ a pozicija Ukrajine, unutrašnja previranja u zemlji, uključujući i crkvenu situaciju očigledno imaju geopolitičku i geostratešku važnost, ne možemo a da se ne zapitamo: čemu i odakle pokušaji anestezije naših reakcija i nategnute irelevantnosti ukrajinske krvave stvarnosti? Da li je moguće ne vidjeti „geopolitičke dimenzije“ jedne zemlje u ratu, i inače podijeljene i rastrzane, ne vidjeti i crkveni aspket tih teških i krvavih podijela – aspekt unutar koga je Carigradska Patrijaršija svojim djelovanjem dodatno unijela razdor u najgorem mogućem trenutku? Ili zapravo ne treba da vidimo svu tragičnu težinu ukrajinske drame? Jer Ukrajina je danas mjesto svakidašnjeg stradanja, a Ukrajinska Pravoslavna Crkva – marginalizovana, satanizovana, bespomoćna pred svakidašnjim pritiskom, kriva zbog svojih kanonskih veza sa Moskvom i ostatkom Pravoslavlja pred nacionalističkim vlastima i organizovanim batinašima, izložena pritisku i progonu.

Mimo svake rasprave o „kanoničnosti“ njegovih postupaka, patrijarh Vartolomej je trenutno saučesnik u užasnom nasilju koje se dešava nad Ukrajinskom Pravoslavnom Crkvom. Stajati na stranu toga nasilja možda je „manjisko mišljenje“ u SPC danas i možda može biti shvaćeno kao „hrabar čin“ ali iz pozicije jednog sveštenika kanonske UPC u Kijevu – stvar stoji upravo suprotno: braniti Carigrad znači braniti pritisak kojem su Mitropolit Onufrije i cijela UPC izloženi. Zato ova retorika Božjih (u ovom slučaju carigradskih) advokata neće biti istorijski procijenjena samo na osnovu sadržaja onoga što se kazuje, nego na osnovu vremena i načina na koji se kazuje. UPC je danas „na podu“. Opravdavati nasilje i marginalizaciju nad njom ne svjedoči samo o našoj neosjetljivosti, nego o tome koliko je tanka granica između brige za planetu i saučesništva u nasilju. A da biste dobre ljude natjerali tj motivisali da čine zlo – neophodna je ideologija.

Relativizovanje kanoničnosti

Kako ideologije uglavnom ne biraju sredstva da nas ubjede u istinitost i opravdanost sopstvenih dejstava, tako se u opravdavanju carigradskog intervencionizma podjednako pojavljuju apologeti koji nalaze kanonske osnove za intervencije, kao i oni koji opravdavaju taj intervencionizam relativizovanjem kanonskih mjerila kao takvih. Mora se priznati da je jedna takva situacija i inače omogućenastanjem stvari u kojem se kanonsko pravo danas u Pravoslavnoj Crkvi nalazi. Sa jedne strane imamo korpus odluka vaseljenskih i pomjesnih sabora koji predstavlja prvorazredni izvor prava, ali, i pored duge tradicije tumačenja, niko nema hraborosti da konačno podvuče crtu i kaže koji kanoni su danas aposlutno zastarjeli i neprimjenjivi, koji su djelimično primjenjivi (i zašto su primjenjivi), a koji su apsolutno primjenjivi i imaju trajnu vrijednost za život Crkve. Ovako dolazimo do paradoksalne situacije da se relativizatori kanonskog prava zaklinju u one kanone za koje im se čini da opravdavaju njihovu poziciju (najčešće carigradske teologe koji smatraju da je 3. Kanon Drugog vaseljenskog sabora zanosvao vječito pravo „Novog Rima“ na neki model primata, iako niti postoji sistem pentarhije niti društvena i politička stvarnost Istanbula odavno nemaju nikakve veze sa Drugim Rimom, Imperatorom i Senatom). Vrlo slična je i pozicija „čuvara kanona“ (najčešće na „ruskoj strani“) koji smatraju da su svi kanoni vječite kamenite bogomdarovane norme svekolikog crkvenog života – osim onih koji bi mogli da idu u prilog Carigradu. Otuda je trenutna kriza poziv da se stvarno zamislimo dublje nad sopstvenim kanonskim naslijeđem, o onome vječitom i vremenitom, kontekstualnom i vankontekstualnom.

Ono što i pored navedenih nedoumica u tumačenju kanona ipak izaziva dodatnu začuđenost jeste taktika relativizovanja same potrebe za kanoničnošću crkvenog poretka koja nam sugeriše: „možda je Carigrad i prekršio kanone, ali niti je to prvi put, niti je to veliki problem“. Svakom studentu bogoslovlja jasno je da su u istoriji Crkve Oci primjenjivali i ikonomiju i „nekanonska“ sredstva i postupke, ali je valjda svakome jasno da su ti postupci izuzetni i ne ukidaju potrebu za kanoničnošću kao takvom. To što smo nekada projurili kroz crveno svjetlo na semaforu vozeći ženu na porođaj ili to što vidimo nekoga da čini takav prekršaj nekažnjeno ne znači da se inače može voziti kroz crveno.

Takođe, u helenskim kvazi-teološkim kuloarima da se čuti jedna opasna ideološka analogija koja se prenijela i na srpske religijske forume, pa čak i u tekstove pojedinih srpskih teologa. Ona glasi: „ukrajinska autokefalije iz 2019. jeste slučaj analogan srpskoj autokefaliji iz 1219“. Ako je jasno zašto je ta analogija potrebna ideolozima u Fanaru, začuđujuća je otvorena rehabilitacija stavova Dimitrija Homatijana o „nekanoničnosti“ dobijanja samostalnosti Crkve u srpskim i primorskim zemljama kod srpskih teologa. Takva nekritička rehabilitacija Homatijanovih stavova (obično praćena panegiričkim odnosom prema samom Homatijanu) kao da želi da potvrdi najgore sumnje „anti-fanariotskih“ krugova u našoj pomjesnoj Crkvi o tome da naši bogoslovi koji su studirali u Heladi i ostvarili prijateljske veze sa kliricima Fanara nekako odveć brzo usvajaju argumentaciju iz helenskih teoloških kuloara. Odgovor na takve stavove je, uostalom, pružio uvaženi poznavalac crkvenog prava mr Dejan Mačković (u svome tekstu „Ukrajinska drama“), pa smatram da ih nije naročito potrebno ponavljati. Koncentrisaću se samo na nekoliko rečenica koje posebno paraju uši u okviru te retorike relativizacije kanoničnosti kao takve:

„Sabori Crkve su primali u opštenje raskolnike na najmanji znak pokajanja.“ Sasvim tačno. Sv. Vasilije Veliki je bio spreman da prihvati omiusijance skeptične prema Božanstvu Svetoga Duha čak i sa minimalnim zahtijevom da prihvate da „Duh Sveti nije stvorenje“. Dakle: uvijek i u svemu morala je da postoji bar jedna tačka povratka Crkvi – sve ono što nedostaje raskolničkim strukturama UPC KP i UAPC koje su, navodno, ujedinjene, u novu Crkvu. Njima niko nije tražio pokajanje niti su ikada ijednim činom bili spremni da ga prinesu. Štaviše, i prije i poslije „sabora ujedinjenja“, UPC KP i UAPC su se ponosile svojom raskolničkom prošlošću i u svemu vidjele samo „mudrost“ u tome što su „sačekale svoj trenutak“ i poslije decenija raskola „ozakonile“, „legalizovale“ svoj status. Ako je to put kojim se inače ide iz raskola ka Crkvi – onda su granice „Crkve“ zaista poroznije nego što smo mislili, ali i biće takve „Crkve“ – zaista se ne razlikuje mnogo od raskolnika koje je spremna da legalizuje.

Teološka retorika kao ideološka magla

Međutim, vrhunac zamagljivanja posljedica i dimenzija carigradskog intervencionizma kao i najeksplicitniji pokazatelj potpune odvojenosti ideologije od osjećaja za stvrnost Crkve nalazimo u retorici koja provejava u carigradskim saopštenjima (gdje sve puca od „čovjekoljublja“ i „bolećivog srca“ patrijarha Vartolomeja za jad ukrjainskoh naroda oličen u predsjedniku-oligarhu), retorici koja se prenijela i na naš jezički i teološki prostor. Tako se intervencionizam Carigrada pravda „voljom ogormne većine ukrajinskih vjernika“, a podilaženje neonacističkim porivima koji su stvorili raskol prefarbava se floskulama o „podizanju liturgijske svijesti“, „uznošenju u liturgijski svijet“ ljudi koji, eto, do tada nisu imali priliku da učestvuju u Carstvu Božijem. Ignorišući potpuno činjenicu da su UAPC i UPC KP otvoreno baštinile tradiciju ukrajinskog neonacizma, naši ideolozi nas ubjeđuju da je skok od načela „jedna zemlja, jedan jezik, jedna crkva“ (zvanični moto UAPC) kao „liturgijskoj svijesti“ i „anafori u Carstvo Božije“ moguć ne liječenjem od neonacizma nego legalizacijom neonacizma od strane Carigrada.

O argumentu iz „većine naroda“ tek bi vrijedilo razmisliti. Nisam siguran šta se podrazumijeva pod „ogromnom većinom ukrajinskog naroda“, ali čak ni po najnepovoljnijim istraživanjima kanonska UPC nikada nije imala ispod 25% udjela u pravoslavnoj populaciji Ukrajine, a realno, među ljudima koji su „ucrkovljeni“, UPC je uvijek imala i veći broj parohija i vjernika. Da ne bismo dezinformisali druge, najprije bi dobro bilo da informišemo sebe. Takođe, nije sasvim jasno da li je ikada zaista iskazana „volja naroda“ u društvima poput Crne Gore, Ukrajine i Makedonije u kojima je „narod“ već decenijama bio predmet identitetskih projekata ispiranja istorijskog sjećanja kao i najgore dikatorske represije lokalnih oligarhija. Gdje je i inače nastala carigradska sablaženjenost „etnofiletizmom“? Postoje li to i poželjni etnofiletizmi?

Neprimjerenost takvog argumenta bih razriješio jednim praktičnim primjerom: zamislimo (a možda i nećemo morati da zamišljamo!) da „prvoprestolna Crkva“ odlučni da u svhru „uznošenja u liturgijski svet ogromne većine“ vjernika u Republici Makedoniji ili Crnoj Gori odluči da samoinicijativno podari tomos o autokefaliji MPC ili vladinoj organizaciji „CPC“. Da li bi bilo ko od srpskih bogoslova ili vladika sa podjednakom mudrošću i razumijevanjem bio u stanju da opravda takav čin pred licem Mitropolita Jovana i Mitropolita Amfilohija, Episkopa Joanikija i Davida, pred progonjenim sveštenstvom i narodom Mitropolije Crnogorsko-primorske i POA? Da li bismo vjerovali u nekakvu „polifoniju“ i „pluralizam jurisdikcija“? Ko bi imao obraza da Mitropolitu Jovanu saopšti da je trunuo u Idrizovu zato što, eto, mi nismo uspjeli da shvatimo da mase makedonskog naroda (sluđene lažnom istorijom i nacionalističkom ideologijom, naroda kome on sam pripada i koji voli), mogu i treba da dobiju legalizaciju MPC samim tim što je to volja „ogromne većine makedonskog naroda“? Znamo li i da li nas je uopšte briga, da li nam je stalo da znamo koliko se ljudi žrtvovalo u UPC u proteklih 20 godina, koliko njih je štitilo hramove i bilo pljuvano i batinano? Imamo li pravo da zarad bilo čega opravdamo bagatelisanje i gaženje njihove žrtve i stradanja? A zašto je lice Mitropolita Onufrija manje važno od lica Mitropolita Amfilohija ili Jovana – zašto bismo pristali da budemo saučesnici u njegovom gaženju, ako to sigurno ne bismo bili u gaženju srpskih i makedonskih čestitih episkopa, sveštenika, vjernog naroda?

Usuput, budi rečeno: vladina organizacija „CPC“ je upravo kod Filareta Denisenka, u Kijevskoj bogoslovskoj akademiji UPC KP (anti-KDAiS UPC) školovala i još uvijek školuje svoje kandidate. Kada se pomenuti mladi „svJeštenici“ „CPC“ vrate na Cetinje ili u Moraču, onda tamošnji svijet treba ubijediti da su okončali školovanje kod „kanonske“ i „vaseljenske“ Pravoslavne crkve Ukrajine a da nijesu došli da prave razdor, nego da na drugi način uznesu u liturgijski svijet ono što sveštenici Mitropolije, valjda, ne uspijevaju da uznesu.

Licemjerje carigradske ideologije

Međutim, ono što je takođe važno istaći jeste da je ovu teologiju „dvije Crkve na jednom prostoru“ jedan dio eksponenata carigradsih interesa i ideologije predlagao prije zaoštravanja krize (K. Govorun, na primjer). Licemjerje tog rješenja je i tada bilo bjelodano: teolozi koji decenijama ističu da je sapostojanje različitih jurisdikcija pomjesnih Crkava suprotno Predanju i kanonskom postupku u dijaspori (kako bi opravdali pretenzije Carigrada na cijelu dijasporu) odjednom vjeruju da bi u Estoniji ili Ukrajini bilo sasvim u redu da „sapostoje“ dvije „jurisdikcije“ tj dvije pomjesne Crkve. Međutim, ta ideja je očigledno napuštena i unutar same Carigradske Patrijaršije, koja sada na kanonsku UPC gleda praktično kao na „nekanonsku“ (po brutalnosti i bezočnosti u istoriji Crkve će ostati zapamćeno pismo Patrijarha Vartolomeja Mitropolitu Onufriju kojim ga „poziva“ na pomenuti „ujedinjujući sabor“, te ga stavlja u istu ravan sa vođama raskola iz UPC KP i UAPC i još ga upozorava da poslije tog sabora neće moći da nosi titulu kijevskog mitropolita!). Na tom fonu su i najnovije agresivne izjave ep. Danila pamfilijskog, „egzarha“ Carigrada za Ukrajinu, koji je podržao zakon kojim je Vrhovna rada Ukrajine nasilno, bez njene volje, preimenovala UPC u „Rusku pravoslavnu Crkvu u Ukrajini“. Možemo li da čujemo bilo koga od „dvorskih teologa“ Carigrada (Papadopulosa, Kalaidzidisa, Demakopulosa i dr) čija je retorika bila puna potrebe za „odvajanjem Crkve i vlasti“ u Rusiji i zalaganja za „elementarna ljudska prava“ kako protestuje protiv Petra Porošenka koji sa patrijarhom Vartolomejem potpisuje sporazume, ponaša se poput Konstantina Velikog na „saboru ujedinjenja“ a Rada naređuje jednoj Crkvi kako ima da se zove? Ne! Štaviše, pomenuti ideolozi su se jasno i nedvosmisleno stavili u službu jedne bezočne propagande koja će, i kada ove nevolje prođu, ostati jednom od najsramnijih stranica „novije pravoslavne teologije“.

Apologeti carigradske ideologije traže načina da nam je učine bar donekle razumljivijom i bližom. Ali ta perspektiva je trenutno potpuno teološki nekonzistentna ideologija koja osim samozaljubenosti u svoj istorijski položaj i osim osjećaja „dobro odigrane“ partije nema ništa sa onim što je sama decenijama govorila. Danas vidimo korifeje nove carigradske ideologije (A. Papanikolaua, S. Demakopulosa i dr) kako ne vide elementarne činjenice: da su postupci Carigrada učinjeni saradnjom ukrajinskih državnih vlasti sa Fanarom na način koji bi, da se desio bilo gdje drugdje, i sami osuđivali zalažući se za „sekularno Pravoslavlje“. Oni ne vide ni da su ti postupci došli u najgore moguće vrijeme i dodatno podijelili jedno i inače podijeljeno društvo kao i da se djelovanjem Carigrada Crkva u Ukjraini ne oslobađa nacionalizma, nego se on reorganizuje i legalizuje; u konačnici: zaboravljaju da su ti postupci doprinijeli ne samo turbulencijama u svjetskom Pravoslavlju, nego i uvećali stradanje u samoj Ukrajini. Srpski apologeti Carigrada to čine vjerovano zato što nam je svima, kao slabim bićima, lakše naći opravdanje za prijatelje i teološke oce (poput Mitropolita pergamskog), nego se pretjerano upuštati u zamišljanje i promišljanje do kojih posljedica ta ideologija može da dovede. Ipak, ne možemo zatvarati oči pred činjenicom da današnji postupci Carigrada iznevjeravaju čak i onu raniju teologiju/ideologiju/retoriku sopstvenog prvenstva koju smo slušali, recimo, od strane pomenutog Mitropolita pergamskog:

„Izgleda da je ovde u pitanju stvar prave ravnoteže između „jednog“ i „mnogih“ u eklisiologiji. Ovde treba imati u vidu 34. kanon iz grupe tzv. „Apostolskih kanona“ (4.vek) gde stoji da mora postojati prvi bez kojeg ostali episkopi ne smeju ništa činiti, dok ovaj prvi ne može činiti ništa bez ostalih. To je zlatno pravilo kada je reč o odnosima između Carigrada i ostalih pomesnih Pravoslavnih Crkava, a u svetlu pravoslavne eklisiologije. Pravoslavnim Crkavama je potreban prvi; one ne smeju činiti ništa bez njegovog upliva. Isto tako, međutim, prvi ne sme činiti ništa što se odnosi na Pravoslavnu Crkvu kao celinu bez ostalih Crkava.“ (Vaseljenska patrijaršija i njen odnos sa ostalim pravoslavnim crkvama, Teološki pogledi 1-4/1998, 64)

Tako nekada Mitropolit pergamski. Uzmimo za trenutak da su ove rečenice sasvim tačne: da li je to danas „krst patrijarha Vartolomeja“ ili bi trebalo da bude krst onoga koji brine za cjelinu Crkve?

Zoran Jelisavčić mi je davno skrenuo pažnju na jednu jednostavnu rečeicu: prijateljstvo obavezuje. I poštovanje obavezuje. Naša prijateljstva nas obavezuju da skrenemo pažnju i na greške. Da smo ranije sugerisali Moskvi da grubi kozmetički imperijalizam nije jedini način, Carigradu da ideologija u službi drugog imperijalizma nije teologija – možda danas ne bismo bili u ovoj mučnoj situaciji. Bio bih sklon da cijenim hrabrost naših apologeta Carigrada da se ne slože sa zaista većinskim „proruskim“ sentimentom u našoj pomjesnoj Crkvi. Sklon sam da povjerujem da jedan dio njihovog stava plod neinformisanosti ili dezinformacija koje ideolozi carigradske kvazitelogije šire, pogotovo u američkom Pravoslavlju. Ipak, ta hraborst potpuno zaboravlja stvarnost mojih prijatelja u Kijevu. Zamagljuje retorikom „liturgijskog uznošenja“ surovu realnost zauzimanja Crkava i nepokajanog nasilja, desničarskog ekstremizma na čijim krilima je raskol nastao i na kome danas postoji, pravnog nasilja koje se u ime „objedinjavnja Crkve“ čini. Otuda sam (možda pre)osjetljiv na svaku relativizaciju i zamagljivanje, makar ono bilo, vjerujem, nesvjesno. Otuda i dalje začuđenost i gorčina nakon slušanja propagande Carigradske Patrijaršije na srpskom jeziku, od srpskih bogoslova. Stav o trenutnoj krizi Pravoslavlja i budućnosti Crkve u Ukrajini se i inače kod nas uglavnom oformljuje uglavom u ključu međusobnih ličnih razmirica i konflikata, „progrčkih“ i „proruskih“ centara moći, bez mnogo (ili imalo) razmišljanja o poziciji nekoga u Kijevu danas. I tu je suštinska greška. Onog momenta kada stvarnost Crkve u Kijevu ne bude stvar crveno-političke partije rizika, unutrašnje ili spoljašnje, nego stvarnost nas samih, počećemo da razumijevamo, osjećamo, znamo.