Prevodi i prepisi

Ad fontes! – Atina, Jerusalim, Rim

Platon i drugi filosofi na spoljnem zidu manastira Sučevica, Južna Bukovina u Rumuniji

1. Jedna od najozbiljnijih opasnosti našeg doba, koju je istaknuti hrišćanski esejista 20. veka K. S. Luis okarakterisao kao „hronološki snobizam“, označava nekritičko prihvatanje nečega samo zbog njegovog pripadanja intelektualnoj modi našeg vremena. Kako bismo izbegli ovu opasnost mentalne izolacije danas, primorani smo da u umu i duši reprodukujemo uspomenu na korene evropske kulture, kulture koja je hrišćanske prirode i porekla (posebno na način na koji može da izgleda prilično sekularno i neutralno u odnosu na veru kao takvu).

Borbeni poklič humanista iz prošlosti „Ad fontes!“ danas je postao naš moto.

2. „Šta imaju zajedničko Atina i Jerusalim?“ Ovo pitanje, puno poziva, postavio je još Tertulijan (De praescriptione haereticorum). Atina je označavala filosofiju, svetovnu kulturu razuma, a Jerusalim – veru. Ovim simvoličnim imenima gradova dodajemo i treće ime – Rim, ime koje predstavlja državni poredak i zakon. Kao polemički pravac Tertulijanove tvrdnje nesumnjivo je da svaki analitički pogled na evropsku kulturu prošlosti i sadašnjosti priznaje neke stvarne suprotnosti i razlike između grčke, biblijske i rimske kulturne tradicije, kao i između opštih principa koji nalaze svoj izraz u simvoličnoj slici tri grada. Na primer, pri izučavanju Starog Zaveta bitno je usredsrediti se na njegov identitet, koji je Blaženi Jeronim nazivao Hebraica veritas (nasuprot prekomernoj jelinizaciji). Ali ništa manje, a čak i više od toga, takođe osećamo tu unutrašnju neophodnost, prema kojoj sva tri sastavna dela obrazuju jedinstvo: „Što je Bog sastavio, čovek da ne rastavlja.“ (Mt. 19, 6) Na primer, neki predlozi „dejelinizacije“ hrišćanske vere, koji su se u različitim periodima javili kod nekih liberalnih protestanata, pokušaji su da se rastavi to što su i Bog i istorija zajedno sastavili – zauvek.

Nije ni čudo da čak i unutar samog judaizma ne samo filosofska tumačenja vere, slična onima koje nalazimo kod Filona ili Ibn-Hebirola, već i veoma neobične pojave poput misticizma Kabale, ne bi bile moguće bez uticaja „Atine“. Za hrišćansku kulturu ovo je u celini tačno a fortiori.

3. Razmotrivši, na primer, korene središnjeg poimanja evropske intelektualnosti – ideju ličnosti, obavezno ćemo računati sve tri paradigme: konceptualni jezik Biblije i drevnoevropske tradicije, koja je snažno naglašavala, posebno u nekim mističkim kontekstima, lične zamenice, takve kao što su „ja“ i „ti“; rimsku tradiciju proučavanja zakona, koja je davala imenici persona moralni i pravni smisao, ukidajući prethodnu konotaciju ritualne maske, koji je suštinski iznad, na primer, grčkog termina προσώπου; grčku filosofsku kulturu, koja je negovala običaje i pravila rasuđivanja i diskusija, dajući rimskim pravnim terminima mogućnost korišćenja u pravne svrhe. Na primer, Prep. Maksim Ispovednik (†662), veliki bogoslov ličnosti Hristove (i neposredno ljudske ličnosti kao takve), vodio se svojom mišlju, na prvom mestu, bez sumnje, svojom verom, ukorenjenom u Svetom Pismu, u stvari „Jerusalimom“; ali ne možemo da zanemarimo ni činjenicu da je njegovo učenje dok je bio mlađi (u vreme pripreme za službu prvog sekretara cara Iraklija) uključivalo proučavanje rimskog prava; na kraju, bezuslovno, uticaji, dobijeni iz „Jerusalima“ i „Rima“, suštinski su izmenjeni u grčkoj filosofskoj kulturi, koja je bila uobičajena podloga za grčku patristiku, tj. „Atinu“; na taj način se sve tri komponente javljaju kao neophodne za tu celinu.

Veoma je karakteristično to da je pri pojavi evropskog „personalizma“ jedino njihova interakcija obezbedila uslove za njegovo postojanje. Smatram da je ovaj primer dobar pokazatelj, jer koncept ličnosti igra središnju ulogu u evropskom aksiološkom sistemu, tako da bez datog koncepta ovaj sistem vrednosti uopšte nije moguć.

4. Usuđujem se da citiram reči velikog ruskog predstavnika hrišćanskog humanizma:

„La dissoluzione della religione deve (…) considerarasi come un sintomo infallibile dell’estinzione della memoria in quella data cerchia. Il cristianesimo solo (…) ha la forza di far rivevere la memoria ontological delle civilta alle quail si sostituisce; tanto che la cultura christiana (che è la cultura greco-latina nei suoi due aspetti, dell’Oriente e dell’Occidente) riveste necessariamente il carattere universale (…)
L’Anamnesi universale in Christo – ecco dunque la mira della cultura umanistica cristiana: chè tale è la premessa storica dell’Apocatastasi universale…“
(Viaceslav Ivanov, Lettera ad Alessandro Pellegrini sorpa la „docta pietas“, 1934)[1]

„La memoria ontologica“ [ontološko sećanje] – „L’Anamnesi universale in Cristo“ [vaseljenska anamneza u Hristu]: obe formule najkraći su moto naših budućih napora.

 

Izvor: S. S. Averincev, „Ad fontes! (Afinы, Ierusalim, Rim)“, Čelovek. Istoriя. Vestь, Kiev: Duh і lіtera, 2005, 437–440.
Prevod: Zorica Obradović

[1] „Raspored religije treba (…) da bude priznat kao nezamenljivi simptom iscrpljenosti pamćenja u datom krugu. Samo hrišćanstvo (…) može da oživi i zameni ontološko sećanje civilizacije, i zato je hrišćanska kultura (to jest, grčko-latinska kultura, u oba svoja oblika – istočnom i zapadnom) po svojoj prirodi globalna (…).
Svesvetska Anamneza u Hristu – to je svrha humanističke hrišćanske kulture: jer je to preduslov za primenu svesvetske sabornosti…“
Italijanski tekst i ruski prevod u: Vяčeslav Ivanovič Ivanov, Sobranie sočineniй, t. ІІІ, Brisel 1979, str. 442, 445; poslednja rečenica/fraza „Apocatastasi universale“ ne bi trebalo da bude prevođena kao „svesvetska sabornost“ nego kao „svesvetska apokatastaza“ ili „sveopšto obnovljenje“.

error: Content is protected !!